Lazzarich, Marinko: Dvojni identiteti pograničnog prostora (2014)

Rijeka (Fiume) je kroz povijest percipirana kao višekulturno središte čiji su stanovnici svjedočili brojnim političkim i socijalnim previranjima. Povijesni image višekulturnog lokaliteta potvrđuju i umjetnici različitih nacionalnosti čija višejezičnost svjedoči o liberalno orijentiranoj sredini. Mediteranski je urbanitet poticajna književna tema za razvijanje kulturnoga dijaloga. Socijalna je slika grada, nažalost, bila podložna brojnim kolonijalnim promjenama uzrokovanim političkim (ne)sporazumima. Predodžba višekulturnog urbaniteta najprije je u 20. stoljeću zasjenjena erupcijom fašizma a potom represijom komunizma. Rijeka i Sušak su u jednom povijesnom trenutku razdvojeni poput dvaju rastavljenih svjetova. Mirovni ugovori po završetku Prvog svjetskog rata dodatno su opteretili suživot Riječana i Sušačana na dvjema obalama Rječine, a politika je 1919. god. rječicom odvojila Sušak i Rijeku neprirodnom državnom granicom. Otada talijansku Rijeku od hrvatskoga Sušaka dijeli tek most na Rječini, što će potrajati do kraja Drugog svjetskog rata. Unatoč činjenici da je grad bio podijeljen na dva dijela, društvene, kulturne i sportske veze između Sušaka i Rijeke bile su vrlo čvrste. Susjedi nisu priznavali granicu na Rječini te su, primjerice, mnogi ugledni sušački sportaši nastupali u klubovima sa zapadnoga dijela grada. Završetkom Drugog svjetskog rata sociološki su pritisci inicirali iseljavanje talijanskoga stanovništva iz Rijeke i Istre. Zakonom o administrativno-teritorijalnoj podjeli izglasanom u veljači 1948. godine Sušak i Rijeka postaju jedinstven grad pod imenom Rijeka. Talijanska će manjina u poraću nastojati održati svoju kulturu u hrvatskom okružju.

Identitet je bio i ostao tematska opsesija književne Rijeke, a ostvaraj grupnog i individualnog identiteta u pograničnom prostoru može se motriti kroz književno iskustvo talijanskih i hrvatskih autora. Diskurs istočnojadranskoga egzodusa zastupljeniji je u italofonoj iseljeničkoj književnosti u kojoj motiv granice postaje simbol očuvanja izmještenoga nacionalnog identiteta. Dok su o tematici pograničnih krajeva na pozitivan način progovorili istaknuti talijanski pisci poput Slatapera, Sabe i Bettize, problem međukulturnoga dijaloga riječki su pisci interpretirali na razne načine. Književnici iseljene Rijeke problematiziraju doživljaj raseljenosti u širokom rasponu, od ideološki opterećenih iskaza do iskrenih nostalgičnih ispovijedi. Bez obzira radi li se o prozi ispovjednoga karaktera, poeziji ili diskurzivnoj literaturi, bol i nostalgija su temeljne motivske silnice ezulske književnosti, stoga ne začuđuje nostalgično-optužujući ton većine autora. Egzodus je ostavio duboke ožiljke zbog čega su književnici počeli objavljivati svoje tekstove s distancom od nekoliko godina. Najplodniji autor motiva egzodusa, Fulvio Tomizza hrabro se suočava s temom odnosa prema Slavenima, ne lamentirajući nad proživljenom sudbinom. Milan Rakovac je pisca polilogije istriane poimao specifičnim etnokulturnim apsolutom prostora sjevernog Jadrana i jugoistočnih Alpa, prostora izravnoga dodira triju nacionalnosti. Tomizzini su ponajbolji romani Materada i Bolji život priče o sudbinama malih ljudi s granice pod velikim povijesnim zbivanjima.

Riječka književnost na talijanskom jeziku nije iznjedrila svoga pisca kao tršćanska, a razloge treba tražiti u slobodi umjetničkoga izražavanja koja je u jugoslavenskom poraću bila prilično zapretena. Marginalizacijom problema egzodusa jugoslavenska je politika pokazala nedostatak senzibiliteta za specifičan regionalni teritorij. Talijanska sastavnica riječke književnosti može se podijeliti na manjinsku književnost i književnost u iseljeništvu. U ezulsku književnost ulaze književna djela pisana na talijanskim jezikom s esencijalnim pitanjem većine fikcionalnih protagonista: Ostati ili otići? U prozi Enrica Morovicha, najznačajnijeg književnika iseljene Rijeke, osim žala za prohujalim danima, ne možemo iščitati negativni naboj i antisemitizam nacionalističke provenijencije. Morovich ne prikazuje ekonomsku degradaciju ezula, već promjenu vlastitog doživljaja svijeta. I Paolo Santarcangeli tematizira raseljenost svojih sugrađana po svijetu razotkrivajući duhovno stanje ezula lišenog svojih korijena. U nostalgičnoj autobiografskoj prozi književnica Marisa Madieri evocira uspomene iz riječkog poraća i mukotrpnog izbjeglištva po graničnim logorima. Kritički demistificirajući povijest spisateljica secira urbano tkivo rodnoga grada, no unatoč ratnim strahotama njezine uspomene nisu opterećene osobnom gorčinom nacionalne averzije. Iz Madierinog doživljaja slavenskoga pučanstva izvire razumijevanje za patnju obaju naroda. Slične motivske silnice pronalazimo i litararnom iskazu Valentina Zaichena.

Rijetki su se književnici raseljene Rijeke uspjeli osloboditi čvrste veze s prošlošću i odbaciti teret prognanika. Upravo to su u svojim iskazima učinili Gino Brazzoduro i Diego Zandel, književnici različitih generacija. Brazzoduro je u stihovima uspio nadvladati traume prošlosti i rasterećeno se okrenuti budućnosti, a Zandel se prvenstveno pokušao osloboditi predrasuda koje bi mogle opteretiti percepciju stvarnosti. Kako je usmjeren međunacionalnim prožimanjima, talijanska kritika Zandela doživljava amblematskim autorom julijske kulture. Ne čudi stoga da ga Claudio Magris doživljava dionikom tršćanske književnosti koja se širi prema istočnim obzorima.

Manjinska je književnost fokusirana očuvanju talijanskoga identiteta pa u svojim djelima riječki autori na talijanskome jeziku problematiziraju položaj autohtonoga življa u gradu. Osvaldo Ramous svojim opusom uspijeva predočiti kolektivnu poslijeratnu dramu svojih sunarodnjaka u gradu koji je doživio etničku preobrazbu. Iako je završnica njegova romana Il cavallo di cartapesta posvećena masovnom egzodusu riječkoga pučanstva, pisac ne proziva drugog: pišući vrlo emotivno on biblijsko iskustvo svjedoči kao osobno. Unatoč percepciji stranca na rodnom tlu umjetnik ostaje u gradu svojih predaka, spreman podnijeti teret kao i njegovi sugrađani. Fjuman Ezio Mestrovich posvetio je svoja literarna nadahnuća očuvanju duha sredine iz koje potiče. Interpretirajući povijesna zbivanja u svojim romanima A Fiume, un´ estate i Foiba in autunno zalaže se za prava talijanske nacionalne manjine, ne zaboravljajući širi kontekst i ideal zajedničkoga suživota. Pisac dodiruje traumatična mjesta zavičajne povijesti sa ciljem zapisivanja istine i zacijeljivanja starih rana.

Hrvatski je poslijeratni život doživio u talijanskoj književnosti brojne interpretacija, dok su u osjetljivom tematskom polju razvidni tekstovi talijanskih književnika koji s puno razumijevanja slikaju slavenski svijet, poput Enza Bettize, čiji su romani Il fantasma di Trieste i Egzil pozitivan primjer međukulturne komunikacije. Valja naglasiti i važnu ulogu talijanskih književnika koji su se nakon Drugog svjetskog rata nastanili u Rijeci, poput Napolitanca Giacoma Scottija i Alessandra Damianija iz Calabrije koji su se na Kvarneru afirmirali kao plodni autori.

Motiv poslijeratnoga iseljavanja se u djelima hrvatskih književnika pojavljuje znatno kasnije negoli u talijanskoj književnosti, u djelima književnika koji su zaokupljeni povijesnim i kulturnim prožimanjima između susjednih naroda na obalama Jadrana - Nedjeljka Fabrija i Milana Rakovca. Osim njih povijesnim i geopolitičkim previranjima pozabavio se i riječki književnik Srećko Cuculić. U egzilno-egzodni korpus riječke književnosti koja propituje mogućnosti humane komunikacije s drugim dolazi do izražaja doživljaj raseljenosti i sudbine onih koji su se odlučili ostati u rodnome gradu. Zanimljivo je promatrati postupke kojim autori problematiziraju pitanje suživota među suprostavljenim grupacijama, tj. na koji način Fabrio i Cuculić progovaraju o problemima identiteta koje prodire u tkivo društva. Srećko Cuculić (Rijeka, 1937.) po broju objavljenih romana stoji uz rame s najplodnijim hrvatskim književnicima, no recepcija njegova opusa ostala je na periferiji interesa publike i kritike. U svojim tekstovima aktualizira teme vezane uz kvarnerski ambijent, a mediteranski je diskurs ponajviše došao do izražaja u romanu Fijumanka. Međutim, intrigantni riječki motiv dvojnosti nije bio piščeva intencija, niti je na stranicama Fijumanke iščitljiva problematika suživota  – iako bi to naslov mogao sugerirati. Unatoč činjenici da djelo nastaje u trenutku nakon što je jugoslavenski državni aparat izvršio slavenizaciju prostora, roman ne otvara pitanja nacionalnih barijera. Cuculića ne zanima povijesno-politički kontekst riječkoga miljea u smislu konstruiranja pojedinih etničkih identiteta, već je u prvom planu ljubavni odnos između Hrvata i Talijanke. Njihovu putenu vezu ne treba iščitavati u kontekstu propitivanja međukulturnog dijaloga jer su velika povijesna zbivanja ostala po strani. Iako svoju priču locira u mediteranski urbanitet, Cuculić ne problematizira motiv dvojnih entiteta u gradu, niti traga za rješenjima mnogih problema s kojima se oni susreću u zajedničkome suživotu.

Za razliku od svog školskog kolege literarizacija Rijeke kao grada u specifičnom položaju povijesnih i geopolitičkih previranja u Vježbanju života, Nedjeljka Fabria, nije tek memorijalistička kronika jednog prohujalog vremena. Korijene njegovih interesa prema tematici egzodusa, osim civilizacijsko-kulturološke zadatosti, možda možemo potražiti u piščevoj supripadnost dvama nacijama: njegov je otac porijeklom s Hvara a majka splitska Talijanka, s obiteljskim korijenima u regiji Puglia. Posebnu pažnju Fabrio poklanja tršćanskoj književnosti doživljavajući ju sponom između talijanske i hrvatske kulture. U Vježbanju života zaživio je dinamičan fenomen identiteta koji se konstruira preko odnosa s drugim. Različiti se kulturni krugovi križaju u urbanome prostoru jer je Rijeka motiv oko kojeg se vrti povijesna priča i isprepliće život pojedinaca. I Fabrio poput Marise Madieri demitologizira povijest promatrajući situaciju iz perspektive različitih kultura koje dijele isto mjesto. Književnik propituje mogućnost zajedničkoga suživota, sugerirajući kako su obje strane bile žrtve političkih okolnosti: svi su njegovi likovi taoci političkih potresa i neovisno o nacionalnoj pripadnosti završavaju tragično. Fabrio naglašava tezu o propasti identitetske isključivosti, stoga je temeljno pitanje manjinske književnosti – ostati ili otići? zaživjelo je i u tekstu hrvatskoga autora. Tragičan pak rasplet romana otkriva njegov pesimističan stav o mogućnosti promjena i zajedničkom suživotu. Snošljivi je svijet u jednom povijesnom trenutku potisnut agresivnom ideološkom isključivošću. Vježbanje života potvrđuje tezu Homi Bhabhe o dvojbenoj predodžbi kulture kao čiste identitetske instance. Ona se neminovno konstituira miješanjem različitih kultura i svako poimanje kolektiviteta kao jedinstvene kategorije podrazumijeva agresiju nad manjinom koja se ne uklapa u zadane kalupe.

Književnost granice predstavlja literarno bogatstvo tema i motiva i brojni autori koji tematiziraju osjetljivo riječko pitanje izražavaju svijest o neminovnosti zajedničkoga suživota kao bogatstvo različitosti. Književnici obaju entiteta svojim iskazima potvrđuju tezu o umjetnosti koja brišu granice razlike i omogućuje otvorenu i plodnu komunikaciju. Spremnošću za dijalog nastavljaju vjekovnu kulturu pomirbe i otvaraju mogućnost oslobađanja od povijesnoga tereta. Brojni hrvatski prijevodi talijanskih autora i objavljena literatura o poslijeratnoj traumi svjedoče kako je talijanska kultura u Rijeci i Istri sposobna suočiti se s povijesnim intruzijama. Danas egzistira jedna drugačija književna Rijeka koju ne možemo poistovjetiti s nekadašnjom predodžbom grada granice. Suvremeni riječki književnici nisu opterećeni kulturnim, nacionalnim i inim predrasudama, stoga je fluminensia obogaćena literarnim iskazima riječkih i iskorijenjenih autora koji pišu na drugim jezicima, što ide u prilog globalizacijskom ozračju miroljubivoga suživota.