Nagrada Lapis Histriae 2022

LEA ČORAK

ODBROJAVANJE

 

 

Deset ili Operacija na živo

 

Trojica ih je zbog čega tri možda i nije tako sretan broj.

Prvi ima sve zube, kosu boje ugljena i ta mu uniforma protivničke vojske dobro stoji. Da smo se sreli u drugačijim okolnostima, možda prije četiri godine na razmjeni studenata, davno, dok se još studiralo i razmjenjivalo živote, mislila bih da je naočit. Ovako, pritisnuta o tlo njegovim nabildanim ručetinama, mislim da je svinja. Tako i zaudara, čak i mnogo gore. Mi sa sela znamo da je svinja zapravo čista životinja, što se ne može reći za većinu ljudi. A ovaj je znojan koliko i zao.

Drugom na licu vidim da je u školi imao neki nadimak vezan uz gnojne prišteve, da vjerojatno nije imao prijatelje i da se nikad nije poljubio s trijeznom djevojkom. Lice mu je odmah iznad moga, pa ga mogu dobro vidjeti. Rohavi obrazi objesili su mu se pod utjecajem sile teže i sada se zibaju u ritmu. Nit sline s mirisom luka i Jegera curi mu kroz razmak između prednjih zubi, sjaji se kao pužev trag i lijepi na moju bradu. Debela, okrugla stakla na naočalama zamagljena su kao da će mu od skoka unutarnje temperature pregorjeti oči, što uopće ne bi bilo loše. Gnjusni cvikeraš. Da je drugo vrijeme, radio bi kao činovnik u nekom uredu bez svjetla u koji te pošalju po papir koji ondje ne dobiješ, pa te odande pošalju u još deset istih takvih ureda, u kojima sjedi još deset takvih cvikeraša, ali on bi bio najbjedniji među njima; poslušni glasač vladajuće stranke, onaj kojeg konobar nikad ne zamijeti, onaj čije je razmišljanje prijepis jutarnjih novina, pozdravljaju ga samo susjedi, a kada ga jednom prestanu pozdravljati i ne shvate da ga više nema. Rat je odličan za takve. Ima pedeset posto šanse vratiti se kući kao heroj. Možda s odlikovanjem, uz sretno sjećanje kako me prevrnuo na njivi moga muža.

Treći je rekao nešto što sam razumjela kao: „nemojte, dečki, pa i vi imate sestre“, ali nije baš oran da me spasi. Pušku ima, ali pretpostavljam da bi se pucanje na svoje smatralo autogolom. Ona su mu dvojica rekla da je peder. To „peder“ sam sigurno dobro razumjela, od stranih jezika prvo naučiš nepristojne riječi. Oslonjen je o plot i puši, neutralniji od Švicarske. Mlatim nogama na sve strane kao buba koja je pala na leđa, ali on me ne gleda. Uopće me ne gleda. Nadam se da će ga tako udobno smještenog zgromiti munja Božja ili barem manja bomba, što je u trenutnim uvjetima mnogo izglednije. Čudno, od sve trojice, najviše mrzim njega.

Sve to traje užasavajuće dugo. Muškarci su spori samo kad to ne trebaju biti. Iza ubrzanog marša moga srca i njihovog naizmjeničnog hroptanja čujem zvuk prelijetanja aviona. Dovoljno je nisko da pilot vidi smeđi pravokutnik njive i sićušnu točkicu koju činim zajedno s njegova tri zemljaka. Odozgora sve mora biti ljepše. I rat je sigurno mnogo lakši kad se gleda iz ptičje perspektive.

U času neočekivane lucidnosti koja tako često izranja iz najvećih košmara, sjetim se da sam na fakultetu čitala o ženi koja je, kada su je pitali kako je biti u mom položaju, rekla: „bolje neprijatelj na meni nego iznad mene“. Žena je bila nacistkinja u bombardiranom Berlinu i uopće nije mrzila Židove prije nego ju je Goebbelsova propaganda naučila da su oni za sve krivi, a neprijatelj iznad nje je bio Rus u ratnom zrakoplovu, a ni Rus nije bio kriv što je Rus, u njegovo ime je odlučivao Staljin. Zapravo, sve su žene koje silom pritisnu o tlo nekako nalik jedna drugoj.

Na kraju mi onaj treći dade cigaretu i dvije za poslije, što je u ovoj inflaciji prilično velikodušan dar. Nisam je mogla držati jer su mi se ruke tresle kao mom tati koji je umro od ciroze, a iz istog razloga nisam uspijevala ni naći upaljač u onome što mi je ostalo od kaputa.

„Evo ti malo vatre“, treći mi se obratio naškim jezikom, ponudivši mi upaljač s ugraviranim grbom neprijateljske države. „Stvarno, stvarno ti fali malo vatre, djevojko.“

 

Devet ili Strateška promjena položaja

Jučer smo svekrva i ja zaklale sve kokoši, budući da ih ne možemo ponijeti sa sobom. Ne znam što ćemo nas dvije sitne žene s toliko mesa, ali ona kaže da je to bolje nego da ih ostavimo njima, pa da pseta na naš račun žderu ajngemahtec. Vjerojatnije je da bi kokoši odnijeli susjedi ili Cigani ili jastreb, pa ih neprijateljska vojska ne bi stigla uvrstiti u svoj ratni plijen.

Jedna je kokoš nakon što sam joj odrezala glavu počela trčati po dvorištu. Od tog sam prizora povratila, što mi toga dana nije bilo prvi put. Onda je svekrva rekla da ta kokoš izgleda kao onaj što nam vodi državu, a i jednako je mentalno sposobna, ako ne više, pa smo se obje smijale i zapalile po cigaretu. Kod duhana najviše volim što zatomi okus svega, ispovraćane palente, kokošje krvi koja me poprskala, loše jutarnje kave, tuge što moj muž mora biti na frontu da bi naša bezglava kokoš dobila veći kokošinjac.

Mačke smo ostavile. One se mogu snaći same, a ionako misle samo na sebe. U ovim prilikama je to veliko olakšanje. Druge živine nemamo, jer svinju smo zaklali, kravu je odnio neki rijedak karcinom vimena, a muž i ja se ionako planiramo preseliti u grad, kad sve prođe i kad saznamo kako će se zvati država u kojoj se taj grad nalazi.

„Što stalno plačeš, pa neće ovo biti zauvijek. Vratit ćemo se mi“, bodri me svekrva. Od stvari koje nisu nužne za preživljavanje spakirala je crno-bijele slike svog pokojnog, svjedodžbe mog muža, krunicu i ukradene cigarete.

Rekla bih joj da plačem što napuštam kuću, ali ona me dovoljno puta podsjetila da to nije moja kuća, pa kažem da plačem za školom.

„I to ti je neka škola. Jebo selo trijest kuća. Da djecu ovdje kreneš učiti da je Zemlja ravna nitko ti ne bi ni poslao inspekciju“, tješi me. Uvijek joj je drago što je njen jedinac oženio učiteljicu kratkoga jezika. Moj jedini istinski nedostatak je što joj nisam podarila unuka, a i to bih popravila, samo da on nije regrutiran.

Od bitnoga zaboravila sam samo uloške. Otkrila je to kopajući po mojoj skromnoj prtljazi.

„Nemoj sad opet zbog toga plakati. Rat je, dijete, ne trebaju ti ulošci s krilcima i mirisom kamilice. Tebi će tvoja svekrvica u loncu prokuhati krpicu, pa da vidiš kako to lijepo legne među noge. Tako su i meni babice stavljale kad sam ti ga rodila. Naravno, ti si nerotkinja, ali uzdam se u Boga da će ti ovaj moj ugraditi štogod kad se vrati. Ma što je, zašto opet plačeš?“

Iz strateških razloga svekrvi još ne govorim da mi ulošci ovaj mjesec ne trebaju, a možda ni idući. Za motiviranost naše vojske ne bi koristilo da jedna uporna stara žena uspije uspostaviti telefonsku vezu sa sinom u bataljunu tom i tom i javi mu da njegova žena čeka tuđe dijete.

 

Osam ili Veliko čišćenje

Sve što je ušlo u mene izbacujem kroz usta van. Izbacujem donacije Crvenog križa koje se svode na šećer, brašno i ulje i sva kulinarska križanja tog živežnog trojstva. Izbacujem lijekove kojima je istekao rok trajanja, izbacujem vijesti s bojišnice i njihov vjerojatno lažni optimizam, vodu ako je popijem natašte, novonastale domoljubne pjesme, priču o nekom našem kojem su izvadili želudac i crijeva i srce koje je još kucalo, pa sve to lijepo zapalili njemu pred očima, priče o onome što naši rade njihovima koje mogu samo zamisliti, ali ne i čuti, komad sapuna od loja koji sam djetinjasto progutala, ali me nije očistio. Kroz usta samo ne mogu izbaciti stvorenje koje još ima repić punoglavca, ali nesumnjivo ljudski DNK, premda oni koji su ga stavili u mene teško da su ljudi.

„To ti je od ove vražje hrane. A opet, bolje i to nego da smo gladne, je li?“

„Ne znam, majko. Mislim da nisam pokvarila želudac.“ Brišem usta o jednu od onih krpica namijenjenih da budu moji improvizirani ulošci. Njima brišemo još svašta drugo. Stol poslije jela, pepeljaru, suze kad ja plačem. Ali ih onda prokuhamo na peći i budu čisti, pa ih se može upotrijebiti.

„Onda ti je od stresa. Zato ti i kasne stvari. Znam ja što je ženi bolje od doktora koji su silne škole završili. Glavu gore, dušu u se i zapali sa mnom. Ove sam uzela iz džepa onom malom koji raznosi poštu... Ništa nam ne piše. Valjda je živ, snaga materina.“

„Ne piše, majko, pa danas tako i tako nitko ne piše pisma. Ne bi nam pisao ni da nije na frontu.“

Pušim. Možda će stvorenjce od toga preuranjeno izgubiti repić ili će mu narasti još jedan, nije me briga. Dala bih obje torbe sa svom mojom imovinom samo da se moj muž vrati, makar me i zatekao u drugom stanju. Ako mi se vrati zdrav i sa svim dijelovima tijela s kojima je otišao, preselit ćemo se u grad, bit ću učiteljica na neodređeno vrijeme u školi koja ima nekoliko stotina đaka i nikad mu više neću prigovarati ako zaboravi spustiti dasku na zahodskoj školjki ili popije mlijeko ravno iz tetrapaka. Nadam se da neće postati alkoholičar, ali čak i to bih mogla podnijeti, ako me ne bi tukao. Moj je otac počeo piti kad se vratio s fronta, pio je uglavnom da ne bude starog rata, a nekada i preventivno, da ne bude novog, jer čovjek nikada ne zna živi li u poslijeratnom ili prijeratnom vremenu.

No na oca ne volim misliti, pa radije mislim na dobre stvari. Recimo, na vrijeme kad sam išla u klasičnu gimnaziju u grad i mislila kako se obrazujem za nešto veliko. Vjerovala sam da sam samo seoska učiteljica jer je rat, a sada, kada vidim da ni to više nisam, pitam se koliko je kriv rat, a koliko nešto drugo, teško i vječno, što ne znam imenovati. U kasnim sam dvadesetima, a ne poznajem niti jednu veliku osobu. Moji roditelji, moja svekrva, susjedi s njihovim kokošinjcima, muž i ostali koji su pošli životom braniti amorfni oblik na geografskoj karti od trojice koji su mene povalili na njivi, sve su to mali ljudi, a isto ono nevidljivo, strašno nešto što čini da svakih nekoliko desetljeća bude rat, drži ih pognutih glava i ne da im da budu išta drugo.

No i o tome nije lijepo misliti, a želudac mi se okreće, spreman povratiti i sam dim cigarete, pa mislim o stvarima o kojima sam učila u toj beskorisnoj školi. O tristo Spartanaca koji su potukli moćnu perzijsku vojsku, jer su bili trenirani tako da ne zaplaču ni kada im lasica grize utrobu, o drevnim kraljevima koji su u ratovima ginuli zajedno s vojnicima koje su u nj poslali i o onima koji su se borili umjesto svojih vojnika, a najviše o tome kako svaka antička kultura ima svoju božicu rata, a ako itko mrzi rat, onda su to žene.

 

Sedam ili Odluka

„Ja ću ti to izvaditi iglom. Znaš onu moju veliku, za heklanje. Ne. Bolje vješalicom. Vješalicu se fino savije po obliku tvoje… Tako su to ženske radile dok sam ja bila mlada, samo nisu o tome pričale… Da, da, draga moja. Pa ne misliš valjda da si ti prva koja je silovana? Išlo je svijetom zgodnih djevojaka i prije tebe.“

Svekrva i ja dobro uhodanim ritmom simultano otresamo pepeo s cigareta. Vrlo smo koncentrirane. Zajedno planiramo ono što bi većina vjernika, a i poneki ateist, nazvali ubojstvom.

„Oprostite što proturječim, majko, ali ne bih. Ne sviđa mi se to.“

„Ima i trava koje možeš popiti. Možda ovdje rastu. Da smo kod kuće ja bih ti nabrala. Ja se razumijem u medicinu.“

„Ne znam. Neću.“

„Kako nećeš! Pa nema ti tu doktora koji bi to napravio.“

„Plašim se da je grijeh.“ Gledam je puna nade. Uvijek je željela da budem religioznija.

„Grijeh! Jest grijeh, ali od te trojice koji su ti napravili to kopile.“

„Bila su dvojica. Treći je samo gledao. Zapravo, nije gledao. Pušio je.“

Pedeset posto šanse da stvorenje u meni bude zgodno na znojnu svinju ili ružno na slinavog cvikeraša.

„To je isto. Nije krao, ali je držao ljestve. Isto. Što će moj jadni sin reći? Jesi li na to mislila?“

Ili će izgledati kao mala preslika mene. To ne bi bilo loše. Prijateljice su mi na studiju govorile da bih trebala više cijeniti sebe.

„Pa, nisam baš mislila u tom trenutku, dok su me držali na zemlji. Ali poslije jesam.“

Ona otpuhne dim dramatično i polako, onako kako to rade zabrinute svekrve u španjolskim serijama.

„Kažem ti, kao svojoj kćeri, da rodiš, to bi bila izdaja.“

„On će razumjeti. Dobar je on.“

Moglo bi mu i biti drago, na neki način. Već smo pokušavali začeti.

„Ne uči mater što je rodila. Zna ona. Nego, to bi bila izdaja domovine. To bi onda bilo neprijateljsko dijete.“

Neprijateljsko dijete. Ponovim u sebi nekoliko puta taj oksimoron, da vidim kako zvuči. Zaključim da zvuči slično kao vijesti na radiju. Ne sviđa mi se što živim u svijetu u kojem i djeca mogu biti neprijatelji.

Ugasim cigaretu.

„Znate što, majko? Neću više pušiti. To je loše za bebu.“

 

Šest ili Trijumf Života

Ali prestati pušiti nije baš lako, posebno ne kad te ujutro bude sirene, uzbuna je i moraš trčati u sklonište da s nekom nespretno sastavljenom zamjenskom obitelji slušaš vijesti i domoljubne pjesme dok sjedite po podu oko radija kao Indijanci oko logorske vatre, a taman si sanjala tri vojnika u stranim uniformama kako se pretvaraju u polureptile, pa te onda okreću i prevrću i rigaju po tebi škorpione, a na kraju ti jedan od njih pruži zapaljenu cigaretu i kaže: „evo vatre djevojko,“ ali to nije cigareta nego svijeća i ti je nosiš svom mužu na grob, a na spomenik je već napisano i tvoje ime.

Svekrvi je gore nego meni. Ja jedem za dvoje, a ona puši za troje.

Stoji izvan skloništa, raširila je noge u Caritasovoj trenirci i sluša sirene s izrazom osobe koja uživa u cvrkutu ptica u svibanjsko jutro.

„Majko, dođite unutra!“ zovem je. Pridružuje mi se još nekoliko žena, zovu je brižno, ali s mnogo manje histerije od mene, a jedan čovjek koji nije na bojištu jer ima papir da pati od anemije, pa su mu sada slabi živci, izdere se: „Pustite više tu ludu babu, ako hoće ginuti, neka gine!“

Ali ona i dalje puši, a nebo poprima boju koju inače nikada nema. Prvi put u životu izderem se na nju.

„Ulazite smjesta! Tko će meni pomoći s bebom! Ne možete se ponašati kao da nije rat, kad je! Je, rat je!“

Ona me ne ispravlja, ne kaže da to kopile nije njezina stvar, ne trza se, ne ulazi. Pali novu cigaretu i podiže je onako kako Kip slobode u New Yorku drži svoju baklju. Zapravo, jako sliči Kipu slobode otkad joj je kosa porasla, a nema frizerke da joj napravi ondulaciju, to tek sada vidim. Nasmije mi se, podigne ruke i vikne: „Jebeš rat!“ Visoka je žena, zato je i moj muž visok, a sada je velika, ogromna je, nadvisuje naše sklonište, kuću iznad njega, grad u kojem smo se našle naslijepo lutajući u krdu nama sličnih i po kojem sada VBR ispaljuje rakete, viša je od dometa tih raketa, ali samo na jedan prkosan trenutak. Onda se odjednom raširi, nešto grune, zabljesne, i moja je svekrva po svuda, po zidovima i po zraku i po meni, ona je odbila ovu igru, odbila je utrku za preživljavanje i izabrala život, što je život bez cigarete u ruci, jebeš to i jebeš rat, ona je iznad toga, ona je sada svuda i sve, a ja se smijem i smijem i smijem.

I smijem se tako. I tek kad me stave na počinak u mraku podruma, tek onda plačem, a ako sam se toliko dugo smijala, bojim se kada će suze prestati.

 

 

Pet ili Logos

Da su okolnosti drugačije sada bih otišla na ultrazvuk i tamo bi mi rekli nosim li budućeg vojnika ili onu koja će vojnike čekati da se vrate kućama. U nedostatku te medicinske čarolije koja može što ni pokojna svekrva nije mogla, okrećem se starim ženama iz skloništa koje po spuštenom obliku mog sve nabreklijeg trbuha kažu da nosim žensko. Utješno me tapšaju po ramenima, kažu da će drugi puta biti sin, ako se otac od male u mom trbuhu vrati živ i zdrav. Podrazumijeva se da je on otac, naravno, a sve imaju previše vlastitih briga da računaju mjesece izbivanja nepoznatog čovjeka.

Pročulo se da sam učiteljica, pa sad pomalo podučavam tuđu djecu. Besplatno, dakako, jer u ratu je sve ili besplatno ili ukradeno ili beskrajno skupo. Uvijek nešto od tog troje. Učim ih zbrajati na prste, imena mjeseca u godini, neke budalaste rime i da su svi ratovi jednom prestali. Jednostavne stvari kojima bi ih mogle naučiti i njihove majke, da imaju vremena, ali čini se da ono pripada samo djeci i ženama čije je tijelo u stanju iščekivanja. Starijim klincima pričam o ratovima olimpskih bogova, kako je Zemlja rodila odvratna čudovišta s previše ruku, a premalo posla, pa su se ta čudovišta borila u ratu koji su poslije nazvali Titanomahija, što znači „Sukob Titana“, jer svaki rat dobiva ime tek kad se odredi pobjednik. Pričam i to kako su Grci vjerovali da je cijeli svijet nastao iz Kaosa, a klinci ne kuže što je kaos. Najradije bih im rekla, to je sve oko vas, samo pogledajte, ali tako se ne razgovara s djecom.

Zato se nasmiješim i kažem da je kaos ono nužno, bez čega svijet ne bi nastao. I poželim da u trbuhu, umjesto djeteta jednog od svojih silovatelja, imam ono filozofsko rješenje koje kaos pretvara u kozmos, čaroliju koju je evanđelist Ivan u prologu nazvao „Riječ“.

 

 

Četiri ili Radosno iščekivanje

Kada se noću rita, mislim da na nas bacaju bombe. I stalno mi se piški, što je u skloništu koje samo po sebi smrdi na amonijak vrlo nezgodno.

Trebala bih se udebljati, no naprotiv, mršavim, samo mi je trbuh ogroman, pa sve više sličim na onu crnačku djecu u Africi kojoj je gore nego nama ovdje, jer njima je rat stalno, a nikoga nije briga i još uz to imaju HIV i gliste i ne mogu kao mi slušati radio s domoljubnim pjesmama.

Govore mi da mi treba više kalcija, to je dobro za bebine kosti, magnezija, za razvoj bebinih mišića, da mi fali vitamina, A, B, C i još neki za koje nisam čula ni u gimnaziji, da sam sad u blagoslovljenom stanju, to mi je sigurno nagrada od Boga jer nisam sagriješila pobačajem, onda mi još kažu da je za trudnicu dobro da bude vedra i nasmijana, rat će za čas proći, doći će moj muž, ne ginu baš svi. Evo, jedan s bojišta se nedavno vratio. Fali mu pola lica i malo je lud, ali to će se srediti, barem ovo drugo. S licem je teže jer fali i oko. Ali je ostalo drugo. Bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

Za ženu s dvije torbe i oba oka i jednim životom koji čuva, a čak nije ni njezin, to i nije loš početak.

 

 

Tri ili Pred eksploziju

Svaki sam dan čekala da bude gotovo, a sada kada napokon jest, mogu se samo ljutiti. Kraj je došao prekasno i suviše naglo istodobno, a čini se da ništa nismo dobili. Ja sam doduše dobila nekoliko kila, Caritasovu trudničku haljinu i krpice koje ću iskuhavati u loncu i stavljati među noge nakon što rodim, ali to je bitno samo meni. Kao narod, dobili smo mnogo udovica, siročadi i invalida, a čak i skromna seoska učiteljica kojoj ne bi zamjerili ni da kaže da je Zemlja ravna, jasno vidi kako se to, ni uz teritorijalne dobitke, ne isplati.

Po povratku u selo ustanovila sam da su spalili školu. Bacila sam se, onako natečena i trbušasta, na koljena pred zgarištem i zajecala: „Ode hram obrazovanja!“

„Ma kakav hram obrazovanja“, dobacila mi jedna od susjeda povratnica, „hram obrazovanja, a selo od dvadeset kuća.“

Deset ih je izgorjelo. Muževa nije bila među njima. U njoj nije bilo ničega da se odnese. Čak ni kokoši u kokošinjcu.

 

Dva ili Heroj

Vratio se, prilično poletan za čovjeka kojeg su dva puta metkom ranili u nogu i koji je više od godinu dana gledao smrt u različitim oblicima. Osmjehne mi se kao kad smo se upoznali u kavani pred Učiteljskim fakultetom, kada mi je ponudio upaljač i pitao me je li me boljelo kada sam pala s neba. A onda spazimo jedno drugo kakvi smo sada. I odjednom nestane riječi, a naročito one s velikim „R“, koja izgoni kaos.

„Kako se to dogodilo?“ pita me kao đak koji želi da mu učiteljica nekoliko godina prerano rastumači spajanje spermija i jajne stanice.

„Silovali su me.“

„Zašto si to dopustila?“

„Ja?...Pa nisam se mogla braniti. Bila su trojica. Jedan je, doduše, gledao…“

„Kako je to moja majka dopustila?“

„Pa…Tada  nije bila tamo. Na njivi…Ona je umrla. Žao mi je, ljubavi. Jako mi je žao. Za sve.“

„Umrla? Kako je umrla?“

„Ja…Ovaj…Raznijela ju je raketa. Ispred skloništa. Tamo je pušila.“

„Pušila je ispred skloništa? Zašto je nisi spriječila?“

„Pokušala sam. Stvarno. Nije me slušala. Znaš kakva je bila.“

„Je l' ti to hoćeš u mojoj kući reći nešto protiv moje majke?!“

„Ne. Ja…Znaš da ne, ljubavi. Znaš da smo se nas dvije jako dobro slagale. Molim te, nemoj sada…“

„Ja sam nosio glavu u torbi zbog tebe i domovine i svega, krvario sam, a ti mi ovako vraćaš! Imaš drugog muškarca? Vucaraš se naokolo? Uživaš?“

„Ne! Nikada nisam. Nikada ne bih! Bila su trojica…“

On me stade udarati po licu i ramenima. Da ga dva susjeda nisu odvukla, bio bi me ubio.

Ali trbuh nije udario. Njega sam ja rukama branila.

 

 

Jedan ili Dan D

Žene iz skloništa bile su u pravu. Djevojčica je. Miriše svježe, nimalo kao ja i nimalo kao previše puta dezinficirano rodilište. Možda tako miriše mir, ali ne ovaj naš privremeni koji traje nekoliko desetljeća ili barem dok sljedeća kokoš bez glave ne dođe na vlast, nego onaj onozemaljski mir iz kojeg je došla.

Ima šačice kao od marcipana, nešto kosice na potiljku i potpuno je moja. Spontani, samostalni proizvod moga tijela. Odbijam čuti da je išta drugo.

Ženi u krevetu do mog muž je donio veliki buket bijelih ljiljana i novi prsten. Oduševljen je što ima sina. Ona je vrlo uviđavna. Pazi da ne kaže nešto zbog čega bih se osjetila manje vrijednom jer je moje dijete žensko, a moj muž nikada ne dolazi.

„Kako je Vašem gospodinu bilo u ratu?“ pitam je. Ona pocrveni.

„Oh, mi nismo bili tu. Imamo neke rođake, u Švicarskoj znate, a uspjeli smo dobiti vizu, pa…“

Pametno, pomislim.

„A Vaš…?“

„Ma ja se razvodim. Bitì ću samohrana mama.“

„To je vrlo…izazovno,“ kaže. Želi reći zastrašujuće teško. „U naše vrijeme, mislim.“

Pomilujem malu glavicu na mojoj dojki. „Ja sam učiteljica. Snaći ću se već nekako. Snaći ćemo se nas dvije, zar ne da hoćemo, malena?“

„A kako će se zvati?“

„Nada“, kažem. To je dobra riječ, nada. To je riječ na veliko „R“.