Luciana Melon: Kurijera (2019.)

Natječaj Lapis Histriae 2019: finale

LUCIANA MELON  

Kurijera

 

Giovanni je na trgu čekao dolazak autobusa kojim mu je putovala majka; otišla je u Trst da „pobere penžijon od udovìce od rata“, novac koji joj je omogućavao da uzdržava obitelj ili kako je ona običavala govoriti: „Ona sveta duša, i mrtav nas uzdržava.“

Bilo je vrlo teško životariti pod novim gospodarima: sve što je i nejasno slutilo na talijanstvo bilo prezreno i podcijenjeno, uključujući i rad seljaka koji su govorili talijanski i njihove proizvode. Nesreća što je sa samo 32 godine obudovjela s troje male djece imala je samo ovu pozitivnu implikaciju, premda bolnu, mirovinu koja joj je pomagala da preživi: mršava utjeha kad se okretala u velikom bračnom krevetu, koji je sad zauzela sa svojom djecom kako ne bi ostala sama: i kako se ne bi prisjećala.

Često je pomišljala da ode iz Istre, zaista; u Italiji je imala mnogo rođaka, a i u Americi bi joj bili pomogli da počne ispočetka, ali ovdje je sahranila svoju ljubav, i sama pomisao da ode, razdirala joj je srce kao da bi ga i drugi put morala sahraniti. Giovanni je znao da će mu majka prije povratka kući poći na groblje, i mislio je i sam krenuti dolje, po žlibu koji je vodio na novo groblje gdje je otac pokopan desetak godina prije; no sad ga je privukla figura jedne starice koja mu je široko mahala da ga dozove; stajala je malo postrance na glavnom trgu, naslonjena na zid zadnje kuće u selu, upravo tamo gdje su se zaustavljali autobusi. Giovanni je na trenutak stisnuo oči, gledajući u tamni lik, i prepoznao svoju tetku Tinu; duga crna haljina, marama također crna da skupi obilje bijele kose koja je bježala iz tog žalostivog zatvora u mnogo presvijetlih pramenova svuda oko čela. Približio joj se.           

„Ej teta, kako, i Vi ovdje?“

„Trči, dijete moje, brzo trči.“

“Ta što to govorite, teta, zašto bih trebao trčati?“

Tetka Tina mu je onda objasnila da je čula loše vijesti u prodavaonici i nije marila, misleći da je riječ o ženskim ogovaranjima. No, onda je izišla i uputila se prema trgu i onda je sve shvatila: i izvukavši neokaljanu maramicu iz džepa haljine, počela je ispuhavati nos i sušiti oči vlažne od ganuća. Giovanni još nije shvatio: „Teta, biste li se, lijepo molim, bolje izjasnili i rekli što ste čuli ili vidjeli?“

„Ta zar ne vidiš i sam što se ovih dana u selu događa? Ta tko bi ikada bio pomislio da se takva stvar može dogoditi ovdje, pa i među nama…“

I tetka Tina mu je ukazala na grupu ljudi koji su oblikovali prilično brojni skup, miran, blizu zida; gestikulirali su, govoreći tihim glasom i povremeno bi se jedan od njih udarao rukama po bedrima, smijući se na sva usta i bacajući pogled prema glavnoj cesti koja je vodila u selo. Tek sad, kad ga je tetka nagovorila da pogleda, Giovanni je primijetio te ljude okupljene u neobičnu, prilično zbijenu grupicu. Neki su stajali malo postrance i, štoviše, Giovanni se prisjetio da ga je Matìo bio gledao ispod oka dok je on šetao gore-dolje po trgu, čekajući autobus. Doduše, imao je dojam da ga proučava, kolebljivo i iznenađeno, ali onda mu je okrenuo leđa upravo kad je Giovanni došao na točnu udaljenost za pozdrav. Instinktivno se okrenuo da ode prema grupi mještana, po svoj prilici da se raspita odgovara li istini ono što je čuo, ali ga tetka uhvati za ruku: „Ne idi, sklopljenih te ruku molim, pusti, istući će i tebe. Trči radije da upozoriš one iz autobusa, prenesi im što ovi ovdje rade.“ A Giovanni joj je uzvratio: „Ta što da im kažem, teta? Ovdje je samo nekoliko muškaraca…“

„Da ih čekaju da ih izudaraju, ne vidiš li da imaju štapove, a onaj drugi, onaj gadni razbojnik, on nosi ogrtač, po ovoj temperaturi. Sigurno pod pazuhom skriva pušku …“

Neuvjeren, Giovanni joj podrugljivo odgovori: „Ta što govorite, teta, ma hajdete…“

„Trči, sine, trči“, navaljivala je starica.

Sve smeteniji, Giovanni joj je odvratio: „Ali teta, što ja uopće mogu napraviti? Sam: pogledajte grupu, koliko ih je!“

Ne samo jer je to bila čista istina nego ga je bilo i strah izložiti se, makar i za dobro djelo: on je u tom trenutku imao neke druge planove po glavi.

„Pa želiš li da ti prebiju majku nakon što, nesretnica, ide u Trst po očevu mirovinu da vas, sama, sirota udovica, može uzdržavati?“ Ali vidjevši da Giovanni oklijeva, neosjetljiv na te riječi, dodala je: „Nisi valjda hulja i kopile?“

Starica nije mogla shvatiti zašto se Giovanni zadubio u misli, zašto ne zna što bi učinio, dok je ona predobro znala što joj je činiti: zaustaviti autobus i otkriti planove titoista. I Giovanni je razmotrio ovu pretpostavku, ali je također znao da je to jednako samooptužbi da je izdajnik i kasnije bi ga ti ljudi došli potražiti i kazniti kao uhodu, izudarali bi ga ili čak bacili u jamu. Mogao bi otići i raščistiti s tim ljudima, nastojeći ih uvjeriti da odustanu od svojih nasilnih namjera; međutim, sudjelovao je katkada na njihovim sastancima i dobro se, ali stvarno dobro, sjećao drskosti i samouvjerenosti njihovih riječi i nasilnog držanja. Samo vidjeti te ljude ulijevalo je strah, imali su osoran pogled, pun mržnje i podmuklosti; ali te iste ljude ostaviti da istuku majku ili još gore: „Rekli su da će ih prebiti i baciti dolje niz žlib“, ponavljala je stara tetka više samoj sebi nego njemu. Čuvši te riječi, Giovanni je odmaknuo pogled od društvanca koje se i dalje došaptavalo te se okrenuo da se zagleda u nju uskliknuvši: „Tko vam je te stvari prenio?...“

„Žene u prodavaonici, kazale su da i one čekaju autobus da spase stvari koje će putnicima biti zaplijenjene i potom pobacane, kad svi siđu.“

Giovanni je i dalje odsutnim pogledom zurio u grupicu titoista: u glavi je procjenjivao sve mogućnosti djelovanja koje su mu bile na raspolaganju. Tetka je njegovu šutnju protumačila kao razmišljanje što da učini, te je uporno nastavila pripovijedati događaje: „A onda sam odglumila da ne mogu dalje hodati i zaustavila sam se baš pred njima; onaj visoki, s francuskom kapom, govorio je da treba uraditi tako da čitavog života pamte ovaj dan, mlatiti ih da ne zaborave i više ne griješe. Ne čekaj, dijete moje, trči glavnom cestom i pokušaj zaustaviti autobus da ne upropaste tolike dobre ljude.“

Giovanni je i dalje zurio u grupicu sumještana: primijetio je da nekolicinu ne pozna, ali i dalje nije vjerovao da su oni ljudi koje je oduvijek poznavao sposobni za djela kakva mu je tetka pripovijedala. Mogao im je prići i reći im da griješe, ali bojao se da bi se okrenuli protiv njega; bila je primjetna želja za iskaljivanjem, nasiljem, osvetom, možda samo zbog osobne zle sudbine, ali naslućivalo se da samo čekaju priliku za izljev prisile protiv nekoga. Kad je opet okrenuo glavu prema tetki, vidio je da je više nema kraj njega, da velikim koracima grabi prema glavnoj cesti, onoj koja je vodila u selo, potpomognuta nagibom nizbrdice na tom dijelu puta; crna joj je haljina gotovo dodirivala tlo, priječeći da se vide cipele i gledajući je, činilo se da tetka tiho kliže asfaltom kao da je zaleđeno jezerce.

Giovanni je gurnuo ruke u džepove i ispod oka gledao grupicu koja je sad sve češće bacala poglede prema početku ceste. Bezvoljnim korakom i letimično pogledavajući nije li primijećen, krenuo je tetkinim stopama: kad ju je dostigao, ova ga je namrgođeno pogledala i ukorila: „Tvoja majka, bolje bi joj bilo da se preudala. Tako bi te očuh bio naučio da se ponašaš kao muškarac. Magarčino, pustiti da ti mater prebiju; gade, nestani mi s očiju.“

Giovannija nisu pogodile tetkine riječi, tek mu je riječ očuh odjekivala u glavi: „Još bi samo to nedostajalo!“ mislio je. Ta ga je misao, da bi se majka mogla preudati, podbola da ubrza korak: kad je stigao do račvanja, primijetio je neke ljude zaustavljene na postaji, pa se približio.

„Što ovdje radiš?“, upitao je prijateljskim tonom, premda je jednoga od petoro poznavao samo iz viđenja; odgovor je bio „Čekamo autobus, ženi ću reći da dođe kući sa mnom“.

Giovanni nije uzvratio, već se smjesta sjetio tetkinih riječi. Okrenuo se prema starici koja se s naporom primicala; napravio je koji korak prema njoj, ne zato što se htio vratiti natrag, nego zato što stvarno nije znao što bi. Tetka Tina, međutim, čim je vidjela da joj se približava, umjesto da trči prema selu koje je bilo vrlo blizu, sagnula se, pokupila kamen i svom ga svojom staračkom snagom bacila u njega.

„Glupane glupi, ideš ili ne ideš? Ako te ja ulovim, namlatit ću te …“

Zadnje su riječi iščeznule jer je Giovanni, čim je vidio da se starica saginje da pokupi kamen, potrčao u obrnutom smjeru, što je izazvalo trenutnu veselost drugih mještana. Svako toliko bi se okrenuo da je pogleda, ali onda je cesta postala zavojita pa ju je izgubio iz vida: i dok je trčao, razum mu je lutao u potrazi za riječima koje će mu poslužiti da zaustavi autobus: što bi mogao reći? Istinu sigurno ne, da titoisti čekaju ljude na povratku iz Trsta kako bi ih prebili, ili još gore. Da to napravi, i on bi bio prisiljen otići iz Istre, pa i odmah, obitelj ostaviti na milost i nemilost osvetama i šikaniranjima koja bi uslijedila. „Ako ih obavijestim, vlastitim ću se rukama objesiti; ako ništa ne kažem, hulja sam, i neću više imati hrabrosti pogledati se u ogledalo. Lako ciji Tini, ona je hrabra mada stara, ne boji se, jer njoj ne bi naudili, ali meni bi.“

Sad se asfalt pravocrtno odmotavao između dvije šumice i vidio mu se dobar dio; ponestalo mu je daha pa je malo usporio, čučnuvši. Osjećao je bol u prsima i boljelo ga je u boku, pretjerao je, ali između tetke koja ga je gađala kamenjem i straha da mu poznanici postavljaju neugodna pitanja, Giovanni je svu svoju snagu preusmjerio u noge, da pobjegne daleko od njih. Usporio je trčanje i ugledao slijeva putíć koji je jako dobro poznavao: prečicu do svoje kuće. Osjetio je poriv da se trkom sruči na nju prije nego li ga tko vidi, no tek što je učinio par koraka zašavši na stazu, začuo je zvuk autobusa koji nailazi. Naglo je stao i shvatio da bi ga ionako vidjeli, pa i da trči; nije bilo ni grma ni drveta iza kojeg bi se sklonio.

Autobus je u međuvremenu pristizao, sa svojim prtljagom ženica koje su se vraćale iz Trsta; sve je bilo rekla-kazala o onome što se sve zbilo, što su kupile, koliko potrošile, o rođacima koje su posjetile i slična raspredanja koja žene čine pričljivim i veselim.

„Jesi li negdje pronašla šećer? Ja nemam gumene vrpce, ali već znam kamo ću je ići kupiti drugi put kad budem išla u Trst, rekla mi je Anita…“

„A šivaći konac, jesi li ga našla?“

„Sestrična mi je donijela limune, pogledaj kakva divota!“

Našlo se tu i nekoliko muških putnika koji su bili dio družine, ali su bili tihi i mirni, pretežno stariji ljudi; odlazili su u Trst po poljoprivredni alat i sjemenje. Vozač je iznenada primijetio muški lik koji nailazi s jedne sporedne cestice, putìća, koji je izbijao zdesna na kolnik, i usporio: bio je malo više od dječaka i mahao je rukama kako bi ga primijetio. Zapravo, prva ga je vidjela jedna putnica koja ga je pokazala drugima: Gledaj onu budalu tamo, zar ne može pješke do sela? Mora trošiti na autobus za dva kilometra!“

Čim je autobus usporio, jedna žena koja je sjedila na prvim sjedalima malo se podignula i zavapila:
„Maria, to je tvoj Giovanni!“

„Oh, majko moja, što se dogodilo?“ odgovori žena, vraćajući svjećicu koju je kupila u Trstu i koju se spremala odnijeti na groblje.

„Izgleda kao mahnit, dolazi od tvoje kuće, došao je stazicom…“

Maria se na te riječi nagnula između sjedala prema prozorčićima i također ga ugledala.

Giovanni je stajao uspravno, odmaknut od ruba ceste, točno na početku staze prema njegovoj kući: Maria je spretno dohvatila torbu i, idući prema vozaču, povikala: „Zaustavite autobus, molim vas, sigurno se dogodila neka nesreća, inače ne bi došli po mene. Oh majko moja, tko zna što je!“

Rekavši to, sklopila je ruke pred grudima. Već su joj suze bile na očima, dok je mirna na stepenici autobusa, bočno od vozača, pokorno mrmljala: „Majka Bojža, molin te, Majka Bojža…“

Žena koja je prva prepoznala Giovannija rekla je najbližoj, u pol glasa, ali tako da svi čuju: „Dušica jadna, izgubila je muža, sama s troje djece, sa svekrom, također udovcem. A sada, tko zna što se strašnoga bilo kad su došli ovamo po nju, tako da dođe kući prije nego što prođe kroz selo. Jadna žena!“

Giovanni je u tom času gledao autobus kako se zaustavlja i tjeskoba je u njemu rasla: osjećao je stezanje u grlu i veliku želju da zaplače; što da kaže, kakvu da ispriku pronađe i natjera majku da siđe? Znao je da bi majka, svaki put kad ide u Trst, poslije pošla na groblje do neprežaljenog muža koji je od nje otrgnut tako mlad, i on nije znao što bi rekao da je spriječi u naumu. Onda je vidio da već stoji na stepenicama, spremna izići pa se smiri: „Hvala ti, Bože, Blažena Djevice Marijo, vidjela me i sama silazi.“

Autobus se zaustavio na nekoliko metara od njega, gdje je postojalo ugibalište od tučene zemlje; ali on se još nije približio. Bio je ošamućen, srce ga je boljelo pri pomisli na sudbinu ovih ljudi, ali što bi tim ljudima mogao reći, a da se ne kompromitira? On je morao završiti školu, zasnovati obitelj, dosadilo mu je to povuci-potegni između Talijana i Hrvata, koji su bolji, tko je pobijedio i tko odlazi na misu, a tko je iz partije… Vozač je u međuvremenu sišao i otvorio vrata prtljažnika, na vidjelo iznoseći sve što je sadržavao: Maria je uzela svoju crnu mrežastu torbu istrošenih ručaka, punu robe, i jednu manju, mrežastu torbu kroz koju su se vidjele tek kupljene vrećice živežnih namirnica.

Giovanni joj nije pritekao u pomoć, kao skamenjen zurio je u nju, stalno misleći što da kaže, opravda se: sjetio se djeda koji ga je uvijek učio da ne govori, da ništa ne kaže… i polako se približio autobusu. Žena koja ga je prva prepoznala, nagnula se kroz vrata autobusa i radoznalo mu rekla: „Ninèto, što se dogodilo? Treba vam pomoć?“

On ju je pogledao i prepoznao mamu jedne svoje prijateljice iz razreda, djevojke prema kojoj je gajio simpatije: „Da, gospođo Ines, dođite i vi, tako ćete pomoći mami: onda ću vas ja otpratiti kući.“

Ines nije trebalo dvaput ponoviti, više iz želje da sazna novosti, nego iz ljubaznosti ili sklonosti da pomogne bližnjemu. Ona je imala samo malu torbu koju je uzela ispod sjedala i sišla upravo u trenutku kad je vozač zatvarao vrata prtljažnika: ovaj je na nekoliko časaka gledao u dvije žene i dječaka, ali vidjevši da mu nitko ništa ne objašnjava, popeo se u vozilo i krenuo, jedva rukom mahnuvši na pozdrav.

„Sine moj, što se događa?“

Giovanni je zurio u majku, ali nije znao bi li pred drugima rekao istinu ili šutio: opet je gledao sve one žene koje su bezbrižno čavrljale i koje će za nekoliko minuta biti premlaćene, možda će im odrezati kosu, možda… ali što on može napraviti? Nije on Svemogući, ne može zaustaviti svijet. Obje su ga žene gledale upitnim pogledom, kad su izdaleka primijetile da trčeći, moglo bi se reći, pristiže stara tetka. Platnenu si je torbu prebacila poprijeko kako bi joj ruke bile slobodne da lakše trči; kad je bila na desetak metara od njih, počela je mahati šakama prema njima, izvikujući polovične rečenice jer se zadihala. Čulo se samo: „Kopile, kopile bijedno, uništit će ih zauvijek…“

Giovanni se okrenuo prema majci i rekao: „Mama, moramo odmah otići kući, trebaš im. Teta Tina zna put, sama će doći.“ Uzeo joj je iz ruke mrežastu torbu, i uhvativši je za lakat, gurnuo ju je prema stazi koja se spuštala k njihovoj kući: žena koja je bila s njima nije prozborila ni riječi i krenula je za njima, provirujući prema dječaku i pokušavajući uhvatiti neku novost iz njegova pogleda.

Stara je tetka u međuvremenu stigla do skretanja na stazu i sjela na kameni odbojnik. Prignuta, s rukama na koljenima, zapuhana, nastavila je ružiti mašući šakom protiv „onih vrazi“ i ponavljati, gotovo kao da je naricaljka: „Upropastit će ih, kopile bijedno, zašto ih nije obavijestio, upropastit će ih…“

Giovannijeva majka zaustavila se nakon nekoliko koraka i rekla da ode do tetke da vidi kako je i da joj pomogne jer je stara žena; Ines joj je u nekom času šapnula: „Gospođo Maria, ako vi već imate tetu Tinu da vam pomogne, ja bih onda otišla ravno kući jer je kasno. Ako se nešto strašno dogodilo, onda bez oklijevanja pošaljite po mene.“

„Hvala“, odgovori majka, „ali vidite, ne želi mi ništa reći.“

„Zbogom“, odgovori Ines, skrećući prema svojoj cesti.

Giovanni se, dakle, polako istim putem vratio nazad, više da bi razmislio nego udovoljio majci. Nije mu se dalo slušati tetkine pogrde, ali s druge strane, nije mogao ništa učiniti osim suočiti se s njom i opravdati svoje djelo. Tek što se približio, cija Tina mu se obratila:

„Ja sam mahnula autobusu da se zaustavi, ali vozač je produžio, nije se zaustavio: da si na mom mjestu bio ti, koji si muško, sigurno bi se zaustavio, itekako bi se zaustavio. Ti si trebao…“

„Ooo, teta“, prekinuo ju je Giovanni, „ako ništa nisam rekao, imao sam razloga, ne mislite li? Dosta sad, idemo kući jer vas mama čeka.“

Starica je bila toliko iznenađena tako srditim odgovorom da nije reagirala te se uputila stazom, obećavajući si da će se što prije vratiti na tu temu, odgodivši prijekore koji su joj bili navrh jezika. Izdaleka je dopirao zvuk autobusa koji je naišao na uspon prema selu, i oboje su nagonski okrenuli glavu u tom smjeru: nijedno od njih nije progovorilo. Samo je starica povremeno sklapala ruke, a onda, lomeći ih, jadikovala: „Ljudi moji, što se ovdje događa, bez Boga… ljudi bez kulture i bez Boga… među sobom, ljudi moji, tko zna što će biti sutra. Moramo se bojati jutarnjeg buđenja…“

Kad su došli kući, zatekli su majku koja je već prostrla stol s bijelim kruhom, mortadelom i limunadom, sve kupljeno u Trstu. Bila je sretna, zadovoljna ovim danom; otkad je ostala sama i s tim ljudima koji su zapovijedali u njezinoj kući, živjela je za današnji dan, zahvaljujući Bogu na onome što joj je ostalo: njezina djeca, njezina kuća, njezina vjera.

Cija Tina je utišala svoju srdžbu hodom do kuće i sad je pod okom gledala Giovannija, čekajući neki njegov znak da se izjada i ispriča što se dogodilo. Giovanni ju je, međutim, izbjegavao pogledati u oči i nastavio razmišljati o ženama koje su, možda u tom času, izobličene batinama. Nije osjećao krivicu što nije upozorio vozača, samo je bio tužan što se to baš njemu moralo dogoditi: bilo bi mu draže da ništa ne zna, da ga tetka nije umiješala u tu mukotrpnu priču. On nikada nije bio hrabar; otkad mu je otac umro, uvijek su mu savjetovali da se ne izlaže, da izbjegava politiku, sastanke… i on je to uvijek činio; kao tinejdžer nije shvatio da je ta pouka bila nametnuta strahom da će ga izgubiti, a ne pravilo života, ponašanja. Svi su sjeli za stol, prekrižili se, i dok je majka pripovijedala što je vidjela u Trstu, konačno su se Giovanni i cija Tina pogledali u oči. Dug, hladan pogled onaj tetkin, nesiguran i molećiv onaj Giovannijev. Natočili su si čašu limunade, i kucnuli se čašama za prilično neobičnu zdravicu: točno u tom času Giovanni je osjetio stezanje u grlu i neodoljivu želju da zaplače. Praveći se da mu je zalogaj zapeo, kašljući izađe, na rudinu, i pogleda u mrak prema selu: vladala je potpuna tišina. Pomislio je da se možda ništa nije zbilo, da je stara cija zacijelo krivo shvatila neke riječi.

„A osim toga“, mislio je, „što sam mogao ja učiniti, sam, protiv svih tih ljudi?“

 

s talijanskog prevela Lorena Monica Kmet