Lužina, Jelena: O Bogu, o crkvi, o ideologijama... (2010)

Među Tomizzinim je knjigama i jedna kojom se bavimo razmjerno rijetko. Pomalo je nestandardna i, otud, pomalo zbunjujuća. Duboko je, naime, kontaminirana poviješću – kontaminiranija nego većina knjiga ovoga autora, inače vrlo sklona recikliranju/romaniziranju povijesne  građe, ali i, općenito uzevši, „historiografskija“ nego bi to bilo uobičajeno za fikcionalnu prozu. K tomu je i brojem stranica „minimalistička“, premda ne i jedina takvog ili sličnog formata, koju je Tomizza potpisao; naizgled lapidarna – strukturirana od točno deset proznih dijelova/poglavlja/eseja, za koje bi se prije moglo reći kako ih u cijelo/cjelinu povezuje zajednički kontekst nego zajednička priča; u žanrovskome pogledu teško odrediva, te bismo je mogli okarakterizirati graničnom ili rubnom na nekoliko načina; u diskurzivnome i/ili naratološkom smislu priklonjenija esejiziranju negoli fabuliranju, što je – valjda - i diferencira od romaneskne forme (koju joj, međutim, pogovarač hrvatskome izdanju Miroslav Bertoša benevoletnoto priznaje, naglašavajući kako se radi o „dokumentu prepričanom literaturom“; Bertoša:1989:126)... Jednom je i Balota, odnosno akademik Mijo Mirković, postupio na navlas isti način, kad je u svojoj glasovitoj  monografiji o Puli i povijesne činjenice, ali i dokumente, „prepričavao literaturom“. Premda je tu svoju nestandardnu knjigu – “Puna je Pula”   pisao, recimo tako, s tezom (na njezinoj je posljednjoj stranici, naime,  eksplicitno zapisano: “31. Listopada 1953., o tridesetoj godišnjici Hiljadu devetsto osamnaeste”), njezina je tezičnost – svejedno ! – nekako osobna i nenametljiva. Svjedočeći o burnim dogadjajima iz godine 1918., te potvrdjujući (pritom) svoja svjedočenja cijelim nizom dokumentiranih povijesnih činjenica (Balota/Mirković suvereni je znanstvenik-metodičar!), knjiga je ipak zadržala, recimo tako, svoju iskonsku/duboku autorsku osobnost. Ona je ipak – a ne samo pretežito ! – esejističko-memorabilna a ne, kako bi se od znanstvenika valjda trebalo očekivati,  povijesno-ekonomistička. Da bi napisao svoju “Pulu”, Balota se odlučio na konkubinat u kojemu će  znanost biti podređena književnosti.
Tomizza je postupio na isti način. Da bi napisao svoju rubnu/graničnu/žanrovski hibridnu knjigu o jednom tjeskobnom, heretičkom, protuprotestantskom povijesnom iskustvu, odlučio je komentirati i djelomično beletrizirati povijest. Da to nije činio  prvi put znaju svi koji su pročitali barem nekoliko njegovih knjiga. Svi koji su pročitali njegov veliki roman o koparskome biskupu Vergeriju (Il male viene dal Nord / Zlo dolazi sa sjevera, 1984.), znaju kako se pisac  ovom istom heretičkom temom već bavio, ulažući u njenu beletrizaciju sve svoje kreativne sile i svu vještinu svoga pera.
U slučaju ove druge knjige, ove o kojoj danas govorimo,  postupio je malo drukčije. Ne samo zato jer je nju pisao nakon romana o biskupu Vergeriju – nakon što je povijesnu građu o istoj temi i istim vremenima već trošio – već i zato jer je bio svjestan kako materijal što ga tada nije dokrajno “potrošio” mora čitati drukčije. Što je i učinio.
Najprije je, kako tvrdi u predgovoru, prošao niz osmogodišnje razdoblje inkubacije, tijekom kojega je impresioniran njihovim potresnim “sadržajem”,  na rubu svoga radnog stola  svo vrijeme držao četiri toma iz glasovite kolekcije Atti e memorie della Societa istriana, koji sadrže “dokumente o nizu procesa što su se gotovo neprekidno susljeđivali od 1580. do 1586. protiv ljudi osumnjičenih za krivovjerja, napose luteranizam, u istarskom trgovištu Vodnjanu” (Tomizza, 1989:5). Trebalo mu je, eto, punih osam godina da se s tom surovom povijesnom građom suoči  kao pisac.   
Smijemo li, i u ovim „uzgrednim činjenicama“, potražiti i naći razloge zarad kojih je Tomizza upravo ovu svoju knjigu naslovio angažiranije (eksplicitnije, provokativnije,  radikalnije, umalo pa napisah „ljevičarskije“...) od  većine drugih. (A valjalo bi, uzgred rečeno, jednom  pisati i o znakovitosti ili stiloindikativnosti Tomizzinih naslova!).
U ovome slučaju,  originalni autorov naslov – QUANDO DIO USCHI` DI CHIESA – vrsni je prevoditelj Mate Maras u hrvatski jezik transponirao iznimno vještom, preciznom, gotovo programatskom sintagmom čijoj se eksplicitnosti nema što prigovoriti. Ergo, zahvaljujući Marasovu  besprijekornom prijevodu, hrvatski naslov ove pomalo nestandardne Tomizzine knjige glasi: KAD JE BOG NAPUSTIO CRKVU. Osjećajući (valjda) kako bi mu potencijalni čitatelj mogao podastrijeti i neke od hipotetičkih prigovora koje smo netom evidentirali  (a našao bi se, eventualno i još koji, zasad neevidentiran), sam je pisac ovome dugom naslovu odlučio pridodati i eksplikativni podnaslov, što ga možemo čitati/dekodirati i kao svojevidnu žanrovsku odrednicu, iznimno bitnu za ovu njegovu prozu. U njoj stoji:
Život i vjera u jednom istarskom trgovištu u 16. stoljeću.


*
Tomizza je, eto, reciklažom autentičnih povijesnih dokumenata, odlučio – najprije – podrediti povijest literaturi (što nije uvijek laka zadaća), te napisati knjigu o životu i vjeri u vremenima u kojima se Bog odlučio na krajnje radikalan potez: napustiti crkvu, pa još i, na odlasku, za sobom zalupiti vratima (u onome talijanskom uschi` taj je šum neumitnog zatvaranja teških crkvenih vratnica gotovo slušan, a trag gnjeva Boga u odlasku gotovo opipljiv!). Dakle, citirani podnaslov ukazuje kako je Tomizzina knjiga promišljena – književna bi teorija sad rekla tematizirana – dvama esencijalnim, međusobno strogo uvjetovanim senzacijama, življenjem i vjerovanjem/vjerovanjima. Ona, međutim,  gotovo neosjetno otvara i ono ukleto pitanje kojim je determiniran cjelokupni  naš bitak, čak i sam naš opstanak pod zvijezdama, kako je govorio Krleža: može li se, naime,  živjeti a pritom ne vjerovati ma u koga, ma u što?
Pitanje je, dakako, eshatološko i bezvremensko. Aktuelno je i danas posve jednako – možda i jednakije, rekao bi junaci Orwellove „Životinjske farme“ – nego je bilo i u Tomizzinom književnom kronotopu, determiniranom crkvenim ratom protiv jedne hereze (protestantizma) i jednim trgovištem,  onakvim kakvo  jest  bilo u jednom davašnjem i opasnom stoljeću.
Tomizzino je trgovište, podsjetimo, Vodnjan, “staro istroromansko središte, koje se u mletačkoj pravnoj kalsifikaciji naselja nazivalo Terra di Dignano. Tim se pojmom označavalo naselje pretežno urbanog tipa, najčešće opasano zidinama, na čelu s podestatom i vlastitom ali ogrničenom autonomijom. U nedostatku prikladnnijeg izraza, pojam terra na hrvatski se prevodi nazivom trgovište” (Bertoša, 1989:121).
Šesnaesto je stoljeće tjeskobno vrijeme obilježeno opasnim  i, redom, neveselim događajima. (Ima li, uopće, neopasnih stoljeća?) Kuga je periodično harala tijekom gotovo svih njegovih dekada, umiralo se hametice, naglo su se praznile cijele pokrajine i cijeli gradovi, zemlju više nije imao tko obrađivati, zanati su zamirali… Pozivajući se na povijesne izvore i komentirajući ih, Tomizza navodi kako je “glasovita bubonska kuga”, koja je navalila tridesetak godina kasnije, stanovnike Pule, grada blistave rimske prošlosti, ali posve devastiranog višekratnim epidemijama i destruiranog brojnim barbarskim pohodima, 1630. godine svela na jedva trista osoba (Tomizza, 1989:8). Opustjelu je Istru, ne samo njene gradove, valjalo održati u životu hitnim mjerama.
Pragmatična Mletačka Republika, “koja je vlast nad poluotokom dijelila s Austrijskom kućom” (Tomizza, ibid.), prema ovome se problemu odnosila kao i svaka efikasna vlast, te je akutne depopulacijske probleme rješavala približno istim metodama koje je politika, tijekom nedavnih ratova, nazivala ciničnim eufemizmom humano preseljenje.  Naravno da je o humanosti ovakvih preseljenja teško raspravljati, ma kad se i ma pod kojim okolnostima događala, ali bi se možda ipak smjelo pripomenuti da nam danas – možda i zarad famozne povijesne distance – masovne ljudske migracije iz 16. stoljeća izgledaju za nijansu pravednijima. Ili, u najmanju ruku, urednije provedenijima. Naime, onovremene su vlasti ustanovile posebnu upravu za takve opustjele oblasti, te odredile providure “sa zadaćom da dijele kuće i napušteno zemljište doseljenicima iz balkanskih krajeva, koji su bježali pred osmanlijskim nadiranjem” (Tomizza, ibid.). 
Dokumenti kojima se Tomizza služi govore o doseljenim Grcima (sedamdesetak grčkih obitelji s otoka Malvasie, potom pedeset obitelji s Cipra…), te o Morlacima “iz brdovite unutrašnjosti između  Splita I Zadra, koji su već pobjegli pred Turcima iz rodne Bosne” (Tomizza, ibid.). Venecija je poticala ova doseljavanja, dodjeljujući inovjernim imigrantima – uglavnom pravoslavcima – zemlju, ali i “novac, sjemenje I tegleću živinu”.
Naravno da je domicilno stanovništvo donje Istre ovakvu kolonizaciju  doživljavalo nepravednom i na nju reagiralo otporima. Sukobi starih i novih žitelja bili su neizbježni. Multikulturalizam i mirno  sužiteljstvo, ono što u ovim krajevima danas zovemo convivenza,  u 16. su stoljeću bile kategorije s kojima se  tek valjalo izboriti,  ne bi li jednom postale relevantnim pokazateljima političke korektnosti. Ideal političke korektnosti – tako  nas barem uvjeravaju bjelosvjetski politički lideri i njihove vješto sročene deklaracije – imao bi biti naša Arkadija, mjesto kamo smo napokon krenuli, mjesto do kojega vodi put popločen dobrim namjerama. Danas, suočeni s aktuelnom i uistinu bolnom krizom neoliberalizma, ovakvu tezu  dekodiramo kao utopijsku premisu. Minula stoljeća, zajedno sa svom bistrom vodom koja je otad protekla istarskim i inim rijekama, ničim nisu dokazala kako putevi popločeni dobrim namjerama uistinu vode pravim, korektim, visoko humanim destinacijama. Nema ni pedesetak godina  kako su Sartre i svi oni cinični egzistencijalisti oko njega tvrdili kako takvi putovi zapravo vode u pakao.
Tomizzina hibridna povijesno-romaneskna knjiga o Bogu koji je iz crkve izišao gotovo demonstrativno – zalupivši vratima – nominalno se i formalno bavi paklenim konotacijama jednog davnog stoljeća; mučnog, posttridentskog i protureformacijskog, dakle – inkvizicijskog, krvavog do lakata i apsolutno nehumanog. Bavi se, dakle, stoljećem kojega  je označila trajna neodoumica između dviju vjera: stare i potvrđene katoličke, te nove i agresivne protestantske, rebelijanske i apriorno suspektne. Uostalom, nije li s tom novom vjerom sve i započelo nevjernički i nasilnički, u času kad je enervatni Martin Luther 31. listopada 1517. na  vratnice crkve u Wurttenbergu pribio svojih prevratničkih 95 teza? Vele kako ih je pribio nožem, te je borba za prevlast započela potezanjem oštrog sječiva!  Katolička je crkva prijetnju shvatila vrlo ozbiljno. Dobro uhodana, kao i svaka transnacionalna kompanija, punih je osamnaest godina u ljupkome talijanskom gradiću Trentu/Tridentu smišljala kako će odgovoriti na izazov. Najposlije su, 1545., ponajbolji od njezinih mudraca zaključili kako će odgovoriti ratom, ognjem I mačem, te kako im za rat valja osnovati vojnički ustrojenu instituciju, na čijem će se čelu nalaziti general. Priča o Svetoj inkviziciji počela je tako. Temeljito. Njenoj se efikasnosti i dugovječnosti valja diviti: aktuelna joj se nasljednica danas zove Kongregacija za nauk vjere, a aktualni je papa Benedikt XVI, dok je još bio kardinal Joseph Ratzinger, dulje od četvrt stoljeća stajao na njezinu čelu.
U Tomizzinoj se knjizi s Inkvizicijom, njezinim istražiteljima i sucima bore mali ljudi: zanatlije, sitni trgovci, zbunjene žene, neki pitoreskni  popovi-krivovjerci... O mukama koje je s njome imao koparski biskup Vergerije pisao je Tomizza u onome  velikom romanu, u kojemu je hipotetičko zlo dolazilo sa sjevera. O iskušenjima niz koje je imao proći Matija Vlačić Ilirik, Lutherov sudružnik i profesor vitenberškog sveučilišta pisao je, porad ostalih i Mirković-Balota. O onome drugom  Labinjanu, Baldu Lupetini, možda najtvrdokornijem od svih istarskih protestanata, kojega je venecijanski sud Santo Ufficio čak dva puta morao osuditi na smrt, ostalo je puno dokumenata.  O kletom se  16. stoljeću može reći mnogo toga, ali se nikako ne može reći kako je teklo monotono. Čak je i Will Shakespeare – ne osobito dinamičan-pokrteljiv pisac, koji je često brkao povijesne i zemljopisne činjenice, a život je proveo unutar skromnog itinerera Stratford-London i nazad – čak je i on taj pusti Wuttenberg prepoznao kao važno i opasno mjesto, te je svoga Hamleta upravo tamo posalo studirati. Da su se u međuvremenu – od Luthera do Hamleta –  vitenberške okolnosti prilično izmijenile (ne samo zato jer su svi Velikani Protestantizma uredno pomrli!) dokazuju, mislim, one dvije ordinarne protuhe Rosenkrantz i Guildenstern, Hamletovi potkupljivi šulkolege, što ih je nesretni danski kraljević-idealist stekao upravo tijekom studiranja na Lutherovu i Flaciusovu sveučilištu. Poput ideja, ideologija i političkih programa, i književni likovi imaju rok trajanja, te se od tragičnih lako premetnu u farsične. Na način o kojemu vehementno piše Slavoj Žižek, u svojoj posljednjoj knjizi Najprije kao tragedija, zatim kao farsa.
Upozorit ću kako sam za Tomizzinom knjigom o Bogu koji je napustio crkvu nanovo posegnula upravo nakon čitanja svadljive Žižekove knjige.
A kamo se sveznajući Bog bio zaputio, nakon što je onako demonstrativno izmarširao iz Tomizzine vodnjanske crkve? Teško je, danas, o tome govoriti sa sigurnošću. Dostojevski mu je, primjerice, osporio svaku opstojnost – konstatirajući kako Boga više nema, te je (zato) sve dopušteno. Nietzsche je ustvrdio kako je Bog konačno i neopozivo umro. Postmodernisti su, poslije,  o tome iznapisali silne stranice; rijetko je koji od velikih postizama našega vremena dosegao popularnost postkristijanizma, te je (desetljećima već) postalo ne samo obvezatno/neizbježno, no i postmodernistički neodoljivo o njega se očešati bar uzgredno. Samo što nas je John Lennon i u tome sve pretrčao. Još sredinom šezdesetih, ovaj je nesporni genij dvadesetog stoljeća izrekao glasovitu rečenicu kao su samo Beatlesi popularniji od Isusa. Kulturološki pomak koji je isprovociran ovom naoko lakonskom konstatacijom u međuvremenu se pokazao nemjerljivim.
Što se sve, u istome međuvremenu, događalo s od Boga napuštenom Crkvom? Žilava i dobro uhodana, kao i svaka transnacionalna kompanija, ona se danas uglavnom bavi samom sobom. Što ne treba podcjenjivati, naprotiv.

Konsultirani izvori:
Tomizza, Fulvio, 1989, Kad je Bog napustio crkvu, prev. M. Maras, Pula:IKK “Grozd”
Žižek, Slavoj, 2010, Druga smrt neoliberalizma, prev. Srećko Horvat, Zagreb:Fraktura