Marijo Glavaš: Babuška (2018.)

Lapis Histriae 2018: finale

MARIJO GLAVAŠ

Babuška

S dolaskom noći često nestane struje. Onda sjedimo u mraku i promatramo kako iza debeloga stakla peći neutaživi plamen, po tko zna koji put otkako je svijeta, drvu prepričava jednu te istu priču i uspijeva iznova zavesti i proždrijeti još jednu cjepanicu. Maja spava sklupčana u mom krilu. Nakon svega deset minuta šutnje i mraka oči joj počnu propadati kroz meke pukotine što ih u zraku prostorije otvara pomirbeno pucketanje žara. Tada se, omamljena umirujućom toplinom koju isijava njezin dar, sneno još više priljubi uza me.
Ovdje su noći toliko hladne i guste da je i usred ljeta mrak potrebno razrjeđivati vatrom. Uzevši sve u obzir, Majina želja zapravo i nije toliko čudna. Petogodišnje dijete u gradu vjerojatno mašta o ponešto drugačijem rođendanskom poklonu, većem plišanom medi, većoj lutki. Maja je htjela plamen veći od onoga kojim nam je u bestrujnom mraku mahala voštanica, vlastitim voskom uhvaćena za dno otkrhnutog tanjurića. Mene je imala u veličini koju se više nije moglo promijeniti. Vlastitom sudbinom uhvaćenoga za ovaj otkrhnuti dio svijeta.
Nekada se uhvatim kako razmišljam o toj prokletoj sudbini, što god bilo to nešto, to neuhvatljivo. Ali, ipak, ima trenutaka kada mi se čini kako sam sretan. Rekao bih kako to ima veze s onih nekoliko sati dana što ih provedem na kauču, sučelice Majinoj peći, kada joj usnuloj provlačim riđokose, svilenkaste niti kose između jagodica palca i kažiprsta, prije nego je prenesem u krevet. Pa iako znam da sveukupno griješim, kako u tim malenim, za svijet beznačajnim prilikama posrću ljudi čija je tuga duboki ponor bez svjetla, dogodi se da sam, bar nakratko, spreman povjerovati kako je moj život dar. Kao Majina peć. Samo što se ja, van opisanih trenutaka u kojima sam spreman svašta povjerovati, osjećam poput beskorisne metalne kutije. Bez drva i vatre. Bez topline. Prazan.
Ali da nije tako, teško da bih mogao raditi za Sašu. Valjda je to ta vražja sudbina.

* * *

Bilo je jasno da će zid trebati sanirati. Tamo gdje je nekoć boja neravne površine u kontinuitetu pratila bijeli ton ostatka oplošja prostorije, provirila je golema, čađava mrlja. Kao da je u uskom prostoru iza peći, s vrećom ugljena u naručju, prenoćio Edo Murtić, u svojoj najcrnjoj, apstraktnoj fazi. Ili je Bog s majčinog uokvirenoga goblena, nakon sedam dana stvaranja, iskašljao talog s dna pluća. Dobro da nas nije pogušio kašljem, pomislio sam izvukavši koljeno široke odvodne cijevi iz stare peći i nogom odgurnuo isluženu grdosiju od zida k vratima. Okrenuo sam cijev prema prozoru kako bih u kontrastu svjetlosti pronašao pukotinu. Bila je čitava, nije bilo do cijevi. Metalna je nakaza očito negdje, tko zna otkad, nagriženo ispuštala tihu, polaganu smrt u prostoriju. Majka je, ruku prekriženih na prsima, stajala u okviru vrata, priječeći put odvozu olupine i odbijajući pogled kojim sam joj predbacivao krivnju zbog umalo doživljene tragedije. Znao sam da Maju voli više od ičega i da ne bi preživjela da joj se dogodi nešto loše. Ali jednako tako primjećivao sam kako se prečesto suludo veže i za predmete koji su nas okruživali. Nikako se nije mogla rastati od njih. Ništa nije bilo dovoljno oštećeno da bi se bacilo, ili zamijenilo novim. Uvijek se mogao pronaći novi smisao. Reinkarnirati predmete. Tanjurić na kojemu je ležala čaša za kavu podmetnuti voštanoj svijeći. Tako ni ona sama: nikada nije priznala svoje krhotine, ni oštećenja zbog kojih bi se trebala promijeniti, ili zažaliti za učinjenim. Predmeti su je možda podsjećali na oca, na ruke kojima ih je dodirivao, pomicao, premještao, bacao. No to ne pojašnjava dogmu nepogrešivosti kojom se omatala.
Kao loš san. Takav sam dojam imao. Potpuno zbrčkano, nepovezano, sve kaotično, nabacano i našarano. Nikakve tu umjetnosti nije bilo. Gorak okus na jeziku po izlasku iz Umjetničkog paviljona. Možda se iz prvog spoja može iščitati mnogo više budućnosti nego iz bačenoga graha. Ana je rekla kako su nju te nakaradne žvrljotine podsjetile na crte s mojih dlanova. Što se čudiš, već neko vrijeme te promatram, dodala je. Nadam se da ćeš mi jednom ispričati kako si zaradio taj ožiljak. Uskočila je u tramvaj i zagonetno nestala. Dvadeset godina poslije na zidu iza peći gledao sam sliku identičnu jednom od izloženih remekdjela velikana hrvatskog slikarstva i učinio ono što bih napravio i onda, samo da sam pri ruci imao kantu boje i valjak.
Vapnenac je iz roda poroznog, mekog stijenja. Ovdje su ljudi trošni i tvrđi od kamena na kojemu žive i umiru. Teško bi onaj umjetnik ovdje postavio izložbu.

* * *

Nema tu neke posebne organizacije. Saša pošalje poruku: „datum i sat“, a ja potvrdim primitak. Dogovor je da uvijek napiše jedan dan viška, u slučaju da mu netko presretne poruku. Mjesto ostaje nepromijenjeno, oko toga se nemamo što dogovarati. Kada dođe noć, uputim se prema granici kako bih provjerio je li oznaka još uvijek gdje bi trebala stajati. Auto držim na bar dvije trećine rezervoara, ne puštam da ode ispod toga. Nikad se ne zna koliko dugo ću trebati voziti. Ili bježati. Nakon što utvrdim da je s oznakom sve u redu vratim se kući. Dok mi Maja spava u krilu, kroz mrak fokusiram na zidu obješeni kalendar sa slikom Svete obitelji, brojim protekle i dane preostale do nečega čemu ne znam ime ni kada će doći.
Nema tu nekih posebnih osjećaja. Dogovorenoga dana pojavim se na zaklonjenoj okuci ispod Ćukina briga u SMS-om mi dojavljeno vrijeme, ugasim svjetla, a dvoje ljudi iskoči iza suhozida s oznakom, podigne vrata prtljažnika i brzo se utrpa u unutrašnjost Mercedesa. Nekada poželim parkirati na tom mjestu i provesti noć pušeći i proučavajući sjene koje mjesečina stvara gmižući po kvrgavim sivim kamenima koje je Sašin djed strpljivo i pažljivo obradio da savršeno liježu jedan na drugoga. Onima u gepeku bilo bi svejedno. Možda bih ih u toj tišini s ugašenim motorom čuo kako dišu. Ili se dogovaraju o budućnosti na nekom od onih jezika kojima govore ljudi koji bježe od prošlosti. Ali više ne pušim. I Sašinoga djeda odavno nema kako bi mi dao odgovore na pitanja na koja mi se njegovi zidovi oglušuju.
Ako nema nikoga, produžim. Takav je dogovor. Nema čekanja. Oni su dužni doći ranije i čekati. U suprotnom rizik bi previše porastao. Vozim ih zapuštenim puteljcima preko Rupice, sve okolo do odavno neobrađene Perića pasike, dok, pored u draču zaraslog Pirikovca, ne izbijemo na izrupani asfalt članice Europske Unije. Tu se zaustavim i prigušim svjetla, vrata prtljažnika se otvore i dvoje ljudi, čije sam vidio tek obrise, iskoči i zauvijek nestane iz mog retrovizora.
Takav je dogovor. Bez zvuka, bez imena, bez lica. Nikada Sašu nisam pitao tko su, odakle dolaze i zašto. Ni kamo idu. Nisam to ni želio znati. Ovako je bilo kao da se ništa nije promijenilo. Kao da sam i dalje iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku švercao cigarete, meso i ulje. Običan međunarodni transport sirovina.

* * *

Nova poruka od: Sasa
27.6. u 22

* * *

U prosjeku triput mjesečno. Bilo bi sigurno zanimljivo vidjeti kakav lik bi se dobio kada bi Maja, umjesto točkica s brojevima, bez podizanja olovke s papira, spojila imena sviju uključenih u lanac u koji me Saša upisao. Tako sam se i osjećao. Kao točkica. Nešto premostivo, nadoknadivo. Triput mjesečno usput nacrtano. Ali činjenica da je linija i dalje prelazila preko mene, tko god da je povlačio olovku, donosila mi je mjesečni prihod o kojemu bih s nekakvim osmosatnim poslićem u gradu mogao samo sanjati. I Maja sigurno ne bi mogla dobiti novu peć za rođendan. Saša je vjerojatno dobivao više novca po dostavljenoj pošiljci. Možda mi jednoga dana i kaže koje cifre su u igri i koliko se brojke povećavaju što je crta bliže ishodištu. Negdje tamo na drugom kraju, daleko od moje točkice do koje dopiru mrvice, sitne krhotine velikoga tanjura.
Sjedili smo jednom uz vatru u dimnoj kužini pored kuće kada mi je krenuo pričati. Da nam je tada netko dlanove namočio bojom ostavili bismo dva pobratimljena traga mužjačkih šapa na čađavome zidu, jedan preko drugoga i nacrtali koplje, luk i strijelu i neku dugonogu životinju koja nikada nije živjela u našem kraju. Dok smo skriveni toplim, bijelim oblakom uz ognjište pili jako, mlado vino, Saša se nalaktio i dimom nadraženih, crvenih očiju luđaka zaustio. Vjerujem kako bi mi, da ga približavajući zvuk majčinoga koračanja po makadamu nije naveo da se predomisli, u tom svetom trenutku istospolne bliskosti, pred noge podastro plan temelja ilegalne građevine čiji smo bili nosivi zidovi i armatura.
Kutije. Paketi. Tako smo ih nazivali kada bi ih u razgovoru nekako morali osloviti. Nisam se mnogo zamarao oko sadržaja pošiljki. Prebacivao sam ih iz točke A u točku B i tu je moj zadatak završavao. Pritom im nisam uzimao ni novčića, tako da je moja savjest bila čista. Meni je plaćao Saša, kao i na početku, kada sam prevozio meso i cigarete. Baš ništa se nije promijenilo. Gotovo ništa. Meso je sada bilo toplo. I paketi su sada sami ulazili u gepek i napuštali ga. I još taj naziv koji sam jednom pročitao na ekranu. Prije smo bili šverceri. Kao neki smiješni likovi iz serije, zvučalo mi je. Sada su statistički podaci o kojima se izvještavalo na vijestima za nas imali drugo ime.  

* * *

Ne bih ih ništa pitao. Čak i kada bih saznao odakle su oni iz gepeka došli i da im, na primjer, prozor rodne kuće od koje su pobjegli gleda na njih. Nije stvar u tome da me ne zanima, već, za mene, egipatske piramide ne skrivaju tajnu. Nema nikakvih upitnika oko gradnje tih predivnih pustinjaka, asketskih gorostasa koje ću za života, nadam se, dodirnuti. Naletio sam jednom na dvije stranice dugačak razgovor u kojemu je novinar intervjuiranoga imenovao uglednim znanstvenikom, iako je njegova teza o vanzemaljcima bila ne samo van znanstvenog okvira, već van svake pameti. Možda Maji za osamnaesti rođendan poklonim putovanje u Kairo s tatom. Ako tada uopće bude htjela sa mnom sjediti za istim stolom, kamo li letjeti i provoditi vrijeme s ocem u inozemstvu. Tada ću joj reći ono što ne piše ni u jednom vodiču, da je piramide gradio pradavni predak Sašinog djeda Saše, netko tko je jednako kao stari Saša bio ludo zaljubljen u kamenje i tko je živio za trenutak u kojem nakon sljubljivanja dviju stijena između njih više nema mjesta ni za vlas kose. Takvi smo čini mi se bili Ana i ja, dok smo se gledali, dok smo hodali jedno uz drugo, bili razdvojeni kilometrima, ili vodili ljubav. Dva kamena bloka koja neće rastaviti ni protok tisućljeća vremena. Čovjek jednostavno ne računa na nešto tanje kada nabacuje usporedbe. Pa kaže „dlaka“. A uvijek ima nešto tanje. Nešto što se zavuče između i rastavi. A tisućljeća samo nastave otkucavati svoje razarajuće nuklearne milisekunde, kao da nemaju ništa s tim.
Provjerio sam, kao što sam uvijek radio u danu koji je prethodio preuzimanju pošiljke, je li oznaka na svome mjestu i kao svaki put dotad začudio se koji je vrag bio Saši kada je stavljao tu škrabotinu raspoznavanja. Kao da je igdje naokolo bilo suhozida sličnoga baštini koju je za sobom ostavljao stari. Valjda je računao na noć. Gustu pograničnu noć dalmatinskog zaleđa. Tamu u kojoj su svi suhozidi isti. Crninu u kojoj su ljudi neoznačeni paketi.
Maja se te noći nešto snažnije privila uza me na kauču. Nije mogla zaspati pa sam joj duže nego inače provlačio kosu među prstima. Ubacio sam i cjepanicu više, da svjetlost bude žarkija, pucketanje glasnije i toplina omamljivija. Zaspala je malo prije ponoći, ali svako malo se budila. Pobojao sam se da će se razboljeti. Ali onda je, malo prije zore, jedva čujno kroz usta protisnula „mama“ i potom čvrsto usnula. Nisam morao ustajati i gledati iza zastora, kroz prozor. Znao sam da je tamo, proviruje iza oblaka, velik, savršeno okrugao i zlobno žut. I da bi mi se, kada bih samo trepnuo prema nebu, pakosno nasmijao u lice.

* * *

Granica je neoprostivo blizu. Davno, dok je uniformirani, stari rođak sjedio pored rampe, znao sam ujutro mahnuti s balkona prema susjednom brijegu i, ako bi mu moji zamasi ušli u vidno polje, graničar bi uzvratio pozdrav. Vjerojatno smo mogli i razgovarati, no rođeni je otišao u mirovinu, a da dovikivanje nismo isprobali. Saša i ja imali smo na osobnim dokumentima podatke koji su bili dokaz o životu u pograničnom pojasu. S povlaštenim smo ispravama mogli nesmetano prelaziti granicu na sporednom, za običnog smrtnika neprobojnom prijelazu. I dok su u igri bile za čovjeka najvažnije namirnice (meso, ulje i cigarete) svoja smo pogranična prava konzumirali. Graničari su se mijenjali, ali ni jedan nikada nije ustao kako bi provjerio čime smo u BiH napunili prtljažnik. I sami su ga punili na isti način. Čak su se znali nasmijati kada bi ugledali od težine „prtljage“ potonuli stražnji dio automobila. Dizali su rampu bez pitanja, ispraćajući nas rezigniranošću utopljenika u istoj stvarnosti.

Da je Zemlja ravna ploča, ovdje bi ljudi padali s njezinoga ruba. Kraj svijeta. Trebala su mi dva sata kako bih pješice stigao od kuće do škole. Bilo nas je tada svih uzrasta, tridesetak djece koja su pješačila, priključujući se u različitim dionicama svakodnevnog hodočašća. Dva sata u jednom smjeru i još toliko natrag do kuće. Imao sam tu nesreću da sam živio u najudaljenijem zaseoku. Moja kuća iz snova bila je stara potleušica iz koje je izlazila djevojčica čijeg se imena više ne sjećam. Samo zato što je bila svega tri minute udaljena od zgrade u kojoj sam naučio pisati i čitati. Ništa drugo. Nisam sanjao o boljem životu, o dvorištu, garaži, balkonu, prozorima koji ne propuštaju vjetar i kišu pa ni o toj djevojčici – moj je san tada mogao stati ispod njezinoga kamenim pločama pokrivenoga krovišta. A obećavali su nam kako će nam upravo škola omogućiti bolji život. Samo nitko nam nije pojasnio što je za koga bolje i gdje bismo to trebali potražiti. U selu je postojao tek život koji je uzimao i nestajao. Trošio se. Svi su se razbježali ili su već bili pod zemljom, zauvijek sputani kamenom granicom koju je oko groblja ispleo stari Saša. Od generacije hodočasnika ostala smo tek nas dvojica. Saša je prešao preko službene granice u susjednu državu i krenuo s poslom. Saznao je da sam tu svega nekoliko dana nakon što sam se vratio i uključio me. Čuo sam za Anu, moja sućut, krenuo je tiho, ali odmah potom slušalicom se razlio njegov energični poziv na ples, bez čekanja mog odgovora. Imao je ponudu koja će me obradovati, tvrdio je. Pristao sam da se nađemo. Nisam bio od pića, a trebalo mi je nešto jako da se sredim. Za Anu mu nisam ništa komentirao. Pustio sam da u eteru iznad naširoko raštrkanih seoskih kuća lebdi iscjeljujuća verzija sadašnjosti u kojoj su ona i sva tri njezina slova bili izbrisani.

Nijedan bijeg ne traje koliko bi trebao. Uvijek se završi prije kraja. Ne možeš pobjeći. Ono od čega bježiš korak je ispred tebe jer ti se toliko korjenito zavuklo u glavu da te natjeralo da ga sasiječeš i pokušaš se udaljiti. Ali korijenje ostaje, gusto isprepleteno i spotičeš se oda nj. Trebalo je to biti samo privremeno rješenje. Kratkotrajni azil od svijeta i bola iz kojega smo potekli. Povratak u ishodište, u iscjeljujući trenutak prije rođenja. Tamo gdje su oči još zatvorene i bar na trenutak ne postoji ništa osim mirisa i topline majke. Sada to, znam, traje već predugo. Maja je izrasla u predivnu, razigranu djevojčicu čija nježnost može zavidati rane. Vidio sam zmiju kako se sunča na pragu zgrade u kojoj sam pohađao nastavu i bijelu mačku s crnim šapama kako je promatra dok proviruje iz bršljana koji suklja kroz prozor napuštenoga zdanja. Nije moglo još dugo ovako. U dvije godine otkako smo tu jednom se čuo smijeh, odnekud, iz daljine. Vjerojatno je netko u prolazu zaustavio auto kako bi dijete mokrilo uz put. Životinje koje je majka uzgajala možda su dovoljno dobra zamjena za igračke. Ali zapravo, nisam si to mogao priznati, Maja je bila sama. Zarobljena nevidljivim zidovima koje sam izgradio oko nas kako bih nas zaštitio od curenja ono malo ljubavi što je ostalo pri dnu poslije Ane.

* * *

Vrijeme u selu lomi se pod čudnim kutom. Sjene stabala liježu po izmučenom tlu u različitim pravcima, kao da je posrijedi ozbiljan poremećaj. Možeš se orijentirati prema nečemu i krenuti kamo si naumio, ali ništa nije jamčilo kako ćeš onamo zaista i stići. Mahovina raste s pogrešne strane. Mravi neprestano premještaju mravinjak. Ljudi trpaju sate, čitave dane i mjesece u grlo i guše se u proždirućoj tišini kraja koji je odlučilo skončati borbu sa selom obrastanjem svega što je bilo ljudsko i što je ljudska ruka donijela i izgradila. Katkad vrijeme uopće ne protječe.
Jednom sam na okuci kraj suhozida udario mačku. Istrčala je preda me iz bočne tame podivljale šume graba i jasena. Valjda su je privukla svjetla. Ili ju je prepala buka. Nestrpljivo je pokušala pretrčati cestu prije prolaska auta. Onako kako ginu pješaci u gradovima. Prepoznao sam je. U malom selu, s malo ljudi, počneš raspoznavati mačke. Bilo je čudno vidjeti nekoga poznatog tako daleko od sela. Naglo sam zakočio, ali čuo se tup udarac. U onom jednom kratkom isječku kada je utrčala u snop svjetlosti što ga je preda se bacao automobil primijetio sam kako nosi nešto u zubima. Ostavio sam za sobom trag kočenja i zvuka. Na mračnom asfaltu iza auta, na mrtvoj cesti, ležala je od noći crnja ptica. Mački nije bilo ni traga. Vjerojatno se sakrila i čekala da se udaljim kako bi se vratila po svoje. Ili je u lokvi krvi ispod ptice bilo i njezine. Nikada neću razumjeti kako je mogla to učiniti. Lako za mene. Ali kako je mogla ostaviti Maju i otići. Preko rođaka sam došao do drugog graničara čiji je prijatelj policajac uspio saznati da je u Istri. Ili u okolici Zagreba. U nekakvoj sigurnoj kući. Adresu mi nije uspio doznati. Još. No ponekad imam osjećaj kako je ipak tu, kako Ana iz prikrajka povrijeđeno promatra i čeka svoju priliku da ugrabi plijen i pobjegne. Zato sam majci rekao da se ne odvaja od male dok me nema. I šapnuo psu da rastrga svakoga tko se pokuša približiti kući.

* * *

Mogao sam možda i pokušati, ali ne vjerujem kako bih ga pronašao. Izgubio bih se tragajući po šumi koja me prerasla grmljem i krošnjama. Sjećam se noge koja je skliznula niz mokar kamen i ruke koja pokušava ublažiti pad. Mjesto događaja u potpunoj mi je magli. Vapnenačka oštrica na koju sam sletio dlanom rasjekla je kožu i po sredini crte života prodrla u meso. Jebeni Edo Murtić. Topla krv izbija između prstiju stisnute šake kao ponornica koja je odlučila nenadano nabujati. Otac je zavezao i odložio vreću s puževima kako bi nabrao pamučnih vrhova biljke koja je bezbolno postojala naokolo. Stavi na ranu i stisni, rekao je. Bio je od onih koji su znali što se stavlja na ranu i što se može i koliko stisnuti. Maja se rodila jednog takvog dana koji je, temperaturom i sitnom kišom, bio savršen za odlazak u branje puževa po brdima na kojima se mesnati listovi kadulje gnijezde između kamenja. Ona još nema ožiljaka. Kada smo se vratili kući zatekli smo majku kako sjedi s učiteljem za stolom, u razgovoru. Otac je sačekao da učitelj ode, a onda je otvorenim dlanom udario majku po glavi. Nastavio ju je udarati dok nije pala, a u očima si joj mogao vidjeti da razumije zašto ju je tukao. Ja Anu, ni kada sam pio, nisam mogao tako udariti. Nikada toliko da padne. Nikako desnicom. Ožiljak od pada iz djetinjstva neugodno je žario, čega god bi se dotaknuo. Pojma nemam gdje je onaj kamen. Ni gdje je kukavica Ana.

* * *

Nebo je navuklo debele vunene čarape, a iza brda je počelo snažno sijevati. Podočnjaci punog mjeseca od prethodne večeri ne vide se ni za pozdrav. Do preuzimanja je još sat vremena. Kiša probire predmete po kojima će udarati. Prvo nevoljko, prstima, tu i tamo, a onda naglo, i posvuda, bez predrasuda. Potraje li makar minutu bit će to dovoljno da ih smoči toliko da će u prtljažniku ostati lokva. Šteta što posljednji put u trgovini nisam kupio debelih najlonskih vreća, znao sam da će mi prije ili poslije zatrebati. Mogao sam ih podbaciti pod njihovu mokru odjeću. Ovako ništa. Nema smisla čekati. Kiša samo pojačava. Maja prilazi i ljubi me u oba obraza, a ja se odljepljujem od prozora i odlazim. Srećom, ključao sam vrata kćerine sobe, bila bi sigurno i nju povela one noći kad je pobjegla. Vrijeme je. Zbog kiše i smanjene vidljivosti moram voziti polakše. Ne sviđa mi se što je preuzimanje u noći punog mjeseca. Da, ne vidi se od oblaka. Ali ja znam da je gore.  
Približavam se Ćukinu brigu. Još samo okuka i posao je skoro gotov. Koncentracija mi opada i počinjem razmišljati o Ani. Da je sada tu, u autu, pored mene, rekao bih joj da… Naglo kočim i udaram prsima u volan. U svjetlu farova, pokisla do kože, nasred ceste, ukazala se djevojčica, ne mnogo starija od Maje. Stoji i čeka. Kao da je izrasla iz lokve krvi udarene mačke. Koliko imaš života, malena? S pletenica joj voda curi u mlazu. Na leđima joj pretrpan ruksak, u ruci prebire igračku. Ne postoji postupak kojim bi se čovjeka moglo pripremiti na prizor koji me zaskočio te noći. A ona stoji i čeka. Ne govori, ne maše. Samo prstićima u ruci prebire neku šarenu igračku. Ne znam boli li me u prsima od udarca prilikom kočenja, ili tako boli krajnji strah. Hodajuće pakete, duple pošiljke, na to sam bio spreman. Male kutije nisam znao dostavljati. Ostao sam sjediti kao i inače. Samo svjetla nisam gasio. Prazne glave promatrao sam je kroz staklo čekajući da brisači sa sljedećim prolaskom osim vode uklone i nju. Netko je to dijete spremio za put. Spakirao joj je stvari i poslao je k nama. Netko je toliko vjerovao u budućnost. I u ljude. Ugasio sam svjetla. Red je bio na njezin potez. Ali mala se nije micala. Uporno je nešto prebirala po igrački u rukama i trudila se držati oči otvorenima. Trebala je ući u prtljažnik i za desetak minuta bila bi gdje treba. Nisam izdržao. Nešto u meni se uznemirilo. Nije mi dalo da je samo promatram. Nabio sam kapu na glavu i izašao iz auta. Svjesno sam činio sve što ne bih smio. Otvorio sam joj vrata prtljažnika, ali nije se dala nagovoriti. Kiša me bezobrazno močila. Zatvori sam prtljažnik i otvorio suvozačeva vrata. Najdužih šezdeset sekundi na svijetu hladno mi se cijedilo niz kožu dok je polagano, kao da je sve u redu, koračala prema vratima i ulazila u zagrijanu unutrašnjost auta. Vozio sam tu malu nakupinu tišine, nepoznanicu iz jednadžbe bez rješenja, jednako pažljivo kao i druge prije nje, ali ipak nježnije, usporavajući na mjestima gdje je izlokani put postajao grublji. Stao sam naposljetku gdje i drugima i čekao. Nisam spuštao ruke s volana, niti joj upućivao pogled. Samo ravno, u prazno, buljio sam u svoj mrak, u pticu koja je ustala, protresla glavom, kljunom prikupila perje i njime obrisala krv s asfalta. Čuo sam vrata kako se otvaraju dok je auto podrhtavao u leru prateći moju frekvenciju. Krajem oka ugledao sam male noge, kao udove koji proviruju iz hodajućeg ruksaka, kako se rubom svjetla udaljavaju i potpuno nestaju u tmini, iza koprene koju je oformila kiša. Iza mene na ovom svijetu neće ostati ništa. Za njom je na suvozačevu sjedalu ostao vlažan trag. Miris izgubljenoga djetinjstva. I mala, kruškolika igračka.

* * *

Maja rasklapa igračku i iz njezine unutrašnjosti vadi manju, izgledom istovjetnu. Veliku odlaže na pod, a onda rastvara manju i iz nje vadi najmanju. Najmanju dugo drži u ruci, okreće je i proučava. Ona se ne može rastvoriti – to je posljednja. U njoj nema ništa. Nikoga. Baš kao ni u meni. Samo do mene nitko ne pokušava doći. Nitko ne rastvara one prve dvije ljuske kojima sam omotan.