Miro Morović: Probudi me kad prođe (2018.)

Lapis Histriae 2018: finale

MIRO MOROVIĆ

Probudi me kad prođe

 

Probudi me kad prođe

           

Malik Abidi pretrčao je cestu usprkos crvenom svjetlu. Bilo je to drsko kršenje jednog od obećanja koje je dao majci, ali cesta je bila pusta, a njemu se poprilično žurilo. Uostalom, majka je sad bila tisućama kilometara daleko.

            Snijeg je jačao. Kada je bio mlađi, volio je snijeg, ali u svom rodnom gradu nije mu imao mnogo prilike svjedočiti. Bio je to tamo rijedak događaj, nešto zbog čega su se on i njegova braća budili usred noći ne bi li s prozora vidjeli zabijeljele ulice Damaska. Ovdje, u Zagrebu, snijeg je bio uobičajena pojava. Nije bio bijel i čist kakvog ga se sjećao. Bile su to tek sive i prljave nakupine naslagane po mokrim pločnicima. Siječanj je bio hladan kao i prošle godine, možda i hladniji.

Malik je već poprilično dobro poznavao ulice stambenog naselja Dugave, barem onog dijela koji mu je bio potreban. Morao je pratiti ulicu pod nazivom Sarajevska cesta do autobusne postaje, a potom skrenuti desno u Kauzlarićev prilaz da bi se naposljetku našao u Ulici sv. Mateja gdje se nalazio Dom za maloljetne delikvente u kojem je trenutno živio. 

Još je jednom zadovoljno pogledao nove tenisice na svojim nogama. Zapravo, nisu doslovno bile nove. Bile su nošene nekoliko dana, ako je vjerovati starici koja mu ih je upravo poklonila. Njezinu unuku nisu se sviđale Malik nije shvaćao zašto. Bile su mnogo ljepše i toplije od njegovih starih i ofucanih koje je maločas zamotao u plastičnu vrećicu i sad nosio u promrzlim rukama.

Starica je živjela nedaleko od Doma, a kad ga je ugledala na ulici, obećala mu je pokloniti tenisice. Sve što je morao učiniti bilo je doći po njih.

Nije susreo mnogo takvih ljudi otkad se doselio. Istina, bilo je ljudi koji su ga samilosno promatrali, ali rijetko bi mu se netko obratio. Drugi, oni s kojima je dijelio Dom, obraćali su mu se i češće nego što je htio. Nakon što je došao, pomogli su mu da nauči svoje prve tri riječi na hrvatskom: terorist, bomba i izbjeglica. Nakon samo tjedan dana savladao je i svoju prvu rečenicu: „Vrati se odakle si i došao“. Malik je brzo učio.

Ipak, većina ljudi nije ga ni primjećivala. Točnije, pravila se da ga ne primjećuje. U posljednjih godinu dana Malik Abidi postao je nevidljiv.

Nekih dvjesto metara prije nego što je stigao do Kauzlarićevog prilaza, shvatio je da ostatak puta neće biti nimalo lagan. Snijeg, koji se već počeo hvatati po pločnicima, padao je u tako gustim nanosima da je Malik jedva vidio pločnik pred sobom, a ledeni vjetar propuhivao mu je staru jaknu i probadao lice do granice boli. Trebao mu je zaklon. 

Pred njim su izronili obrisi autobusne postaje na kojoj je ponekad čekao autobus. Ubrzao je korak i za manje od minute skrio se pod njenim krovom.

Bila je prljava i neugledna. Jedno od stakala sa strane bilo je razbijeno, a čitava se konstrukcija tresla pod naletima vjetra. Nije to bilo ugodno mjesto, ali bilo je i više nego dovoljno za skloniti se od nevremena.

Sjeo je na rupičastu metalnu klupu, odložio stare tenisice pokraj sebe i naslonio se na hladno staklo. Iz unutrašnjeg džepa jakne napipao je cigaretu koju mu je još jučer dao neki dječak iz Doma. Jedino on nije bio pušač među djecom u Domu, a sramio se početi pred drugima. Bojao se da bi se mogao zakašljati i izazvati smijeh. Zato je zaključio da je ovo izvrsna prilika za vježbu. Majka ne bi bila ponosna, pomislio je. No i ona je pušila. Zapravo, svi u njegovoj obitelji su pušili. Otac, djed, baka prije nego što je umrla, a Hasset i Omar, njegova dva starija brata, pušili su od svoje petnaeste godine. Zašto bi bio problem da sad i on, u svojoj četrnaestoj godini, počne pušiti? 

Unatoč opravdanjima koja je smislio, osjetio je nalet krivnje u dimu koji je prodro kroz njegova pluća. Kao što je i očekivao, nije mu se svidjelo. Razmislio je o tome da ipak baci cigaretu kad mu je nešto drugo privuklo pozornost.

Ptičica. Maleni vrabac ili grlica, nije znao razliku. Sklonila se tu, poput njega. Osmjehnuo se.

U glavi mu se pojavila slika. Nešto iz davnine, iz prošlog života, prozujalo je njegovim mislima, kao da se izgubljena lego kockica sama od sebe pojavila u temeljima dvorca koji je godinama gradio. 

 

Imao je šest ili sedam godina, nije se točno sjećao. Bio je 17. travnja, Dan povlačenja, sirijski nacionalni praznik kojim se obilježavalo povlačenje posljednjih francuskih vojnika 1946.

 Ipak, te godine nije bilo velikog slavlja. Bilo je to nedugo nakon što su crtane filmove na televizijskom programu zamijenili ozbiljni bradati ljudi, ulični prosvjednici, stranci u finim odijelima, Oni što im je vidio samo oči i Oni u narančastim pidžamama. Nešto se promijenilo te godine. Netko je pritisnuo prekidač.

Žmirio je prvi. Ništa novo, uvijek je žmirio prvi. Bio je najmlađi od trojice braće, a i svi prijatelji u susjedstvu nekom su igrom slučaja bili stariji od njega. Nije se bunio, bio je sretan što su mu dopuštali da se igra s njima.

„...osamnaest... devetnaest... dvadeset'', viknuo je naposljetku, otvorio oči i ogledao se.

Ulica je bilo prazna, sva su se djeca posakrivala. To je bilo za očekivati. Njegova ulica bila je bogata mjestima na koja si se mogao uvući, skloniti, sakriti, ali Malik je imao plan.

Prije nego što je zažmirio, pogledom je uhvatio Hassetov pokret rukom. Bio je to tek brzi trzaj, prešutni znak kojim je Hasset Omaru prstom pokazao na karoseriju starog automobila na dnu ulice. Malik je lukavo prešutio da je vidio znak, sačuvavši svoje saznanje kao glavni adut u potrazi.     

Ubrzo je shvatio da su ga preveslali. Iza stare karoserije nije bilo nikoga. Hasset i Omar opet su bili lukaviji od njega.

Ali nešto se kretalo pokraj prednjeg desnog kotača. Žuto-crna ptica, ne mnogo veća od njegove  šake, nespretno je skakutala u krug, očito ozlijeđena.

Igra skrivača, najvažnija stvar na svijetu, u samo nekoliko trenutaka srozala se u potpuno drugi plan. Sagnuo se, brže-bolje dohvatio pticu i potrčao kući. Njegov otac bio je liječnik i znat će što učiniti.

Čitavu ulicu pretrčao je za nekoliko minuta, što je bio njegov osobni rekord. Utrčao je uspaničeno i zatekao otvorena vrata sobe svojih roditelja. Zastao je. Majka je šutke stajala uz prozor, a otac je sjedio na nespremljenom krevetu uz otvoreni prazni kovčeg. Čak je i Maliku bilo jasno da nešto nije u redu.

            Nisu ga odmah primijetili.

„Tata... vidi'', zadihano je viknuo i visoko podignuo ranjenu pticu.

U normalnim situacijama majka bi vrisnula i na sam spomen životinja u kući, a otac bi pohitao pomoći. Nerijetko bi se takve situacije pretvorile u raspravu. Ovoga jutra ni jedno od njih nije učinilo ništa. Majka je nastavila gledati kroz prozor, a otac je samo promrmljao kako će kasnije učiniti nešto.

Otrčao je u svoju sobu, sjeo na krevet, položio ptičicu na vlastiti jastuk i čekao. Roditelji su se u susjednoj sobi sve glasnije nadvikivali. Nije to bio prvi put da je slušao njihovu svađu, ali danas je nastupila u tako hitnom trenutku da je bio ljut na oboje, a najviše na sebe zbog nemoći. Tresao se i plakao u želji da pomogne životinji pred sobom.

Nekoliko sati poslije čučao je uz otvorenu rupu u dvorištu iza kuće, improviziranu grobnicu koju je namijenio za svog nesuđenog kućnog ljubimca. Ptičica je sad mirno ležala u njoj. Pokop je već trebao početi, ali Malik je oklijevao.

Očeve korake prepoznao je i bez okretanja.

„Oprosti“, začuo ga je da govori. „Znaš i sam da bih joj bio pomogao. Samo, znaš, pričao sam s majkom o jako važnim stvarima.“

„U redu je“, promrmljao je. „Gdje ideš?“

„Neki hrabri ljudi trebaju moju pomoć“, odgovorio je otac.

Malik je samo kimnuo.

„Mogu li dobiti jedan zagrljaj od svog najmlađeg sina?“ upitao je otac.

Malik se šutke okrenuo i zagrlio ga. Preko njegovog ramena spazio je majku na prozoru njihove sobe. Brisala je suze. 

Bio je to prvi put da vidi majku kako plače. I posljednji da oca vidi uopće.    

 

Sjećanja mu je drsko prerezao zvuk automobilskog motora. Autobus se zaustavio na stanici, a  ptica se prepala i odletjela u sivilo. Otvorila su se stražnja vrata i iz autobusa su iskočila tri dječaka.

Izgledali su malo starije od njega, možda petnaestogodišnjaci ili šesnaestogodišnjaci. Kratko su ga odmjerili, a potom nastavili razgovor. Mrmljali su brzo i nerazgovijetno pa nije mogao pohvatati što su točno izgovarali. Ipak, riječ bomba nije mu promakla. Ponovili su je nekoliko puta, svaki put sve glasnije i razgovijetnije, kao da se trude da je prepozna. Jedan od njih, onaj najviši, čak je mimikom i glasom oponašao učinak bombe, na što su se ostala dvojica upadljivo glasno smijala.

Malik je nastavio gledati ispred sebe, ne želeći im dati do znanja da je išta shvatio.

Bilo je neke ironije u tome. Ovdje, daleko od rata, ljudi su spominjali bombe mnogo češće nego u Damasku. Tamo su ga stariji uglavnom pošteđivali saznanja o bombama. Ovdje su se trudili da ih zapamti. Što je dalje bježao od bombi, to su ga češče povezivali s njima. Nije ga to vrijeđalo, samo je bilo pomalo čudno.

Krajičkom oka spazio je da mu onaj visoki prilazi i okrenuo glavu.

„Cigaretu?“ upitao je visoki dječak i približio dva prsta ustima.

Bio je blijed i mršav, a koščate crte lica dodatno su kvarile akne i tek iznikli prvi brkovi. 

„Nema više“, progovorio je slabim hrvatskim i mahnuo onom cigaretom u ruci. „Želiš ovu?“

„Ne“, odgovorio je visoki zgađeno. „Taliban bez kutije cigareta? To se rijetko viđa.“

Okrenuo se preostaloj dvojici ne bi li dobio podršku, ali nisu izgledali oduševljeno. Činilo se da ga je to razljutilo. Nastavio je: „Irak?“

„Sirija“, odgovorio je Malik.

„Isto sranje. Idi kući“, zastao je pa viknuo na engleskom: „Home!“

Mahnuo je rukom kao da tjera muhu.

Malik je ustao. Odlučio je da mu je bolje obračunati se sa snijegom i vjetrom nego dodatno naljutiti ovu trojicu. Uputio se u smjeru Doma, kad mu je visoki prepriječio put.  

„Kamo si krenuo? U Dom?“ pitao je ponovno. „Ne tamo! Kući. Home. Sirija.“        

Pokazao je otvorenim dlanom u drugom smjeru.

Malik se okrenuo i stao nesigurno koračati putem kojim je i došao.

„Samo se ne vraćaj s bombom“, doviknuo je visoki za njim pokušavši još jednom kupiti naklonost preostale dvojice.

Bomba. Opet ta riječ.

Istina je bila da Malik nikad u životu, osim na televiziji, nije vidio bombu. Čuo ju je mnogo puta, to svakako. Vidio je i posljedice. Urušene kuće. Ljude bez udova. Plač. Nekad su ga bombe budile iz snova. Sada su bile neizostavni dio njih.

 

Imao je dvanaest godina i samog sebe smatrao je odraslom osobom, ali ipak je tu noć sjedio čvrsto priljubljen u majčinu zagrljaju. Zvuk granata bio je mnogo glasniji nego prijašnjih noći. Svaki novi udar popratilo bi majčino refleksno stiskanje njegova drhtavog tijela.

Žene, djeca i starci iz čitavog susjedstva skrili su se u jednom skloništu. Tridesetak ljudi poredalo se na dvjema dugim drvenim klupama u skučenom podrumu omanje zgrade. Osim zvuka granata, čuo se samo šum starog radija na kojem su ranije pokušali pronaći stanicu i starica koja je neumorno mrmljala na drugom kraju prostorije.

Na drugoj klupi, nasuprot njemu, u naručju svoje majke ležala je djevojčica koju je znao iz viđenja. Imala je oko pet godina i jednu nevjerojatnu sposobnost na kojoj su joj mnogi zavidjeli. Mogla je spavati.

Malik nije rođen u ratu i sjećao se kako je to kad možeš prošetati uz Baradu bez straha od smrti. Znao se nositi s ratom, moglo bi se reći i da se lako navikavao na teške situacije, ali rat nikad nije srastao s njim. Ta djevojčica bila je rođena u ratu, bila je dio njega, a i on je bio dio nje. Nije znala za mir. Nije čeznula ni za čim.

Zato je, svake noći kad bi se začuli zvukovi granata, samo tiho prošaptala majci: „Probudi me kad prođe“, zatim bi se sklupčala u majčinom krilu i bezbrižno zaspala.

Te noći u skloništu netko je nešto nerazumljivo viknuo i u trenu je nastala panika. Oni najstariji, njih desetak, ustali su i zaklonili prizor od dječjih pogleda. Začuli su se i novi glasovi odraslih muškaraca koji su unijeli nosila.

„Ne idite tamo“, rekla je majka Maliku i njegovoj braći. „Umire čovjek.“

Donijeli su umirućega? Malika je obuzela nelagoda. Vidio je nekoliko mrtvih tijela do tada, ali nikad nije bio u istoj prostoriji s mrtvacem. Za razliku od Omara i Hasseta koji su se vragolasto pogledali, nije imao ni najmanju namjeru udovoljiti znatiželji.

Nije imao pojma koliko je točno trajao pokušaj spašavanja. Možda tek pet minuta, a možda i čitavih sat vremena. Ali znao je kada je bilo gotovo.

Zahladilo je. Svi prisutni su se ukočili. Paniku je opet zamijenila spokojna tišina. Trajala je do sljedećeg udara granate, a potom su se ljudi mirno vratili na svoja mjesta.

Pogledao je djevojčicu koja spava i opet osjetio nalet zavisti.

 

Prešao je nekih dvadesetak metara kad je začuo da ga onaj visoki dječak opet zove.

Okrenuo se i ugledao ga kako maše vrećicom. Zaboravio je ponijeti tenisice.

Nekoliko trenutaka se dvoumio. Istina, imao je nove tenisice. Ali bila je šteta ostati bez starih. Još su mu uvijek mogle zatrebati.  

Stisnuo je zube i vratio se pod krov stanice.

„Vratit cu ti ovo ako klekneš“, rekao mu je visoki. „Ti si musliman. Znaš klečati.“

Istina, bio je musliman, ali Malikova obitelj rijetko je prakticirala vjeru. Da nije bilo onih nekoliko svečanosti na kojima su silom prilika bili prisutni, teško da bi uopće imao pojam o tome kako izgleda unutrašnjost džamije. Bez obzira na to, klečanje pred nekim ipak je prelazilo labavu granicu ponosa koju je sebi postavio.

Odmahnuo je glavom.

„Ne klečiš?“ upitao je onaj ponovno, a osmijeh mu se razvukao licem i otkrio nekoliko pokvarenih zubi. „Nisu te naučili kako?“

Malik je opet odmahnuo glavom.

Pomirio se s činjenicom da svoje tenisice neće dobiti natrag. Baš kad se namjeravao ponovno uputiti smjerom kojim je došao, visoki ga je objema rukama odgurnuo.

„Daj, pusti ga!“ viknuo je jedan od dvojice preostalih, očito svjestan da su pretjerali.

Visoki kao da ga nije čuo. Približio je glavu Malikovoj, a podrugljivi osmijeh sad je nestao s njegova lica. „Klekni“, ponovio je.

Malik je opet samo odmahnuo glavom. Osjetio je da se sprema novi napad. Ovaj put odlučio ga je preduhitriti. Uhvatio je dječaka za trenerku i svom se svojom težinom bacio na njega. Djelomice zbog efekta iznenađenja, a djelomice i zbog poledice pod njihovim nogama, obojica su se srušili na prljavi pločnik. Neko su se vrijeme hrvali na podu, a potom je Malik osjetio kako ga potežu ruke preostale dvojice. Držali su ga za jaknu, obojica glasno psujući.   

Visoki je ustao. Disao je duboko. Malik je već tada znao da neće proći samo sa bezazlenim naguravanjem i par udaraca. Kako se tu točno pojavio nož, nije vidio. Možda ga je ovaj izvadio iz trenirke, a možda ga je i čitavo vrijeme imao u ruci. Osjetio je grč iznenađenja kod one dvojice koji su ga još čvrsto držali u stisku. Uslijedilo je nekoliko snažnih zamaha oštricom. Malika je proparala čudna bol u grudima. Tek kad mu je zaista došlo do glave što se dogodilo, panično su ga pustili. Pao je na pločnik.

Gledali su ga u nevjerici. Zatim je jedan izvadio mobitel, a drugi mu ga je uzeo iz ruke. Uslijedila je svađa uz mnogo psovanja. Nije mogao pohvatati što su govorili.

Nije ih se više bojao. Za razliku od njega, bili su to tek uplašeni dječaci.

Malik već dugo nije bio dijete. Istina, imao je samo četrnaest godina. Ali sirijska su djeca odrastala mnogo brže od svojih vršnjaka u drugim zemljama. Neki odlaskom u nepoznato, neki sudjelovanjem u ratu. Bezazlene plastične puške preko noći su se pretvarale u preteške željezne cijevi koje ova trojica dječaka ne bi imali hrabrosti ni podignuti.

Napipao je rukom rane na trbuhu, ali nije htio pogledati krv koju je osjetio na dlanu.

Dječaci su pobjegli. Ostao je sam.

Sjedio je na krevetu i šutke promatrao majku. Spakirala je posljednji komad njegove odjeće i zatvorila kovčeg. „Mislim da smo sve stavili unutra“, rekla je naposljetku.

Samo je kimnuo.

„Imaš li sve dokumente kod sebe?“

Pokazao je prstom na jaknu i ponovno kimnuo.

Sjela je pokraj njega. „Javljat ćeš se redovito?“

„Da“, odgovorio je.

Čvrsto ga je zagrlila. Osjetio je da opet plače. To ga je zbunjivalo. Zar ne bi trebala biti sretna? Do tada je ona bila ta koja je njega tješila. Istina, neće se vidjeti neko vrijeme, ali ide u Europu. U sigurnost, kako mu je objasnila. Među ljude koji će mu pomoći. Pronaći će posao i slati im novac. Daleko od zvukova granata, daleko od djece s puškama, daleko od ozbiljnih bradatih ljudi i daleko od Onih kojima je vidio samo oči.

Nije on bio izbjeglica. Nije bježao. Baš naprotiv, bio je hrabar. Išao se boriti za život, opstati, preživjeti…

Majka ga je pustila iz zagrljaja i poljubila u čelo. „U redu, vrijeme je.“

 

Vjetar je i dalje tresao stakla na autobusnoj postaji, a snijeg je već uvelike zabijelio pločnik. Izgubio je pojam o vremenu. Nakon one trojice nitko nije prošao Sarajevskom ulicom. Tek je nekoliko automobila proklizalo cestom, ali ga nitko nije uočio.

            Za nekoga tko je djetinjstvo proveo u Siriji, nije mu bilo teško prepoznati smrt. Bila je stalna gošća Damaska, jedini turist koji se uporno vraća na opustjele ulice drevnoga grada.

Nije je se bojao. Osjećao je samo tugu što je dočekuje sam, nevidljiv, daleko od kuće.   

I baš kada mu se počelo magliti pred očima, začuo je sitan lepet krila iznad sebe. Ptica koju je maloprije otjerao autobus doletjela je na metalnu klupu. Stala je i čekala.  

Malik Abidi osjetio je mir.