Roberto Rauch: Skalpel (2021.)

Lapis Histriae 2021: finale

ROBERTO RAUCH

Skalpel

 

ZASLUŽENO: Dino Pešić nakon sjajnih igara u Dinamu i službeno dobio poziv u reprezentaciju!

Zagreb – Dinamov napadač Dino Pešić ove je sezone bio precizan 14 puta, a nadodao je i devet asistencija. Premda izbornik Blažičko već neko vrijeme spominje Pešića kao potencijalno vatreno pojačanje, sada ga je i službeno uvrstio na popis igrača za prijateljsku utakmicu protiv Andorre, na rasporedu 19. rujna. Pešićev put u posljednje je vrijeme bio poprilično trnovit – zbog ozljede je propustio većinu prve polusezone, a prošle se godine našao i u seks-skandalu nakon što je u javnost procurio videouradak snimljen s klupskom fizioterapeutkinjom. Čini se kako je sada Pešić, koji je već zakoračio u 32. godinu života, konačno spreman uskočiti u kockasti dres. S obzirom na nešto slabijeg protivnika, velika je vjerojatnost da će već u svom debiju upisati i prve minute na terenu. 

Čim je zazvonio mobitel, znala sam da je gospođa Ružica. Dolazi kod mene na masažu u 4, do čega ima još dvadeset minuta. Vjerojatno me zove kako bi mi rekla da je upravo ušla u tramvaj. Što je najgore, još će i zakasniti deset minuta, a rekla sam joj da imam obavezu nakon nje i zamolila ju da dođe na vrijeme. Već je prošli tjedan bila u mojoj garsonijeri na četvrtom katu, a opet me pita je li to ona zgrada odmah nakon pekare. Čak me i moli da se spustim ispred zgrade kako bih ju dočekala.

 Nisam ju ničim ponudila kad smo ušle u stan. Nisam htjela gubiti ni trenutka. Otprilike minutu je pričala o svom 40-godišnjem sinu, a ja joj usred monologa uljudno pružila ručnik. Jebiga, morala sam krenut ako sam željela stići na predavanje doktora Damjanića. Na trenutak je prestala pričati, a ja iskoristila priliku da joj gestom ukažem na svoj jeftini stol za masažu, kupljen od posljednjeg novca nakon otkaza u klubu.

Zasmetalo joj je to moje prekidanje, skidala se malo prebrzo, gotovo uvrijeđeno. Najprije mantil i ljubičastu maramu, a zatim pulover i haljinu, otkrivši svoje ogromne butine, prošarane tirkiznim i purpurnim venama. Dok je odljepljivala čičak krem steznika koji joj je grijao bubrege, pitala sam se koliko je prošlo od njenog zadnjeg svlačenja pred nekim muškarcem. Odbila je moju ruku i sama se popela na stol, koji je kvrcnuo pod njenom težinom i odbio mi u nosnice njen oštar, kemijski miris starije osobe, pomiješan s mirisom Rexone za crnu odjeću.

Posegnula sam za kremom i rukama zaronila u njene jastučaste, naborane listove. Gadili su mi se, tako beživotni. Dok sam trljala kremu po  njenoj paučinastoj koži, osjećala sam onaj dobro poznati nalet prikrivenog bijesa. Manifestirao se zbog pukih činjenica – umjesto da u klupskim prostorijama pritišćem glatki soleus nekog nogometaša, ja u svojoj garsonijeri radim na crno i masiram list ove starice. To je tako, a čini se da će tako neko vrijeme i ostati. Sve zbog jedne male kamere, ne veće od nokta, upaljene kad je trebala biti ugašena. I jednog kretena, koji snimku seksa s „bujnom smeđokosom ljepoticom“, kako su mi tepali neki portali, šalje svom  kretenskom prijatelju i pokreće nepovratni mehanizam curenja snimke u javnost. Da, čini se kako je pozicija fizioterapeuta, u ovom gradu, za mene isključena mogućnost. Pokušavala sam, no stigma koju nosim sa sobom pratila me na svaki razgovor za posao, pa čak i onda kad sam htjela volontirati. „Znate, mi ovdje imamo puno djece, ne bi bilo prigodno…“ rekli su mi jednom.   

Ne vjerujem u karmu. Zato i mrzim onu izlizanu rečenicu, dobio je što je zaslužio. Ljudi dobiju ono što im se desi, što bi se desilo i da to nisu zaslužili. Karma je samo izlika da opravdaju svoj egoizam. Patetično je kako čovjek, dok prosjaku na ulici daje sitniš, zamišlja nagradu za svoj veliki čin. Materijalisti na ovom, vjernici na nekom drugom svijetu.

Ne, na ovom svijetu ljudi ne dobiju ono što zasluže, vidljivo je to na dnevnoj bazi. Lažu, varaju i kradu, a umiru isto tako jadno, zabalavljeno, plitkog daha kao i oni čestiti, ako ne i u boljim uvjetima od njih. Zato sam i odlučila stvari uzeti u svoje ruke. Ja želim biti karma, umjesto da ju čekam. Želim se umiješati u kauzalnost, izbaciti iz tračnica vlak života koji punom brzinom hita pravocrtnim i zacrtanim gibanjem, ne mareći koga po putu treba za što nagraditi ili kazniti. U mom je slučaju zato moguć samo jedan scenarij, neovisno o tome što me Ena zbog toga smatra ludom. Mogu čekati da se nešto dogodi ili sama intervenirati, učiniti nešto po tom pitanju i vratiti mu za to što mi je napravio.

"Gotovo", ispalila sam gospođi Ružici poput djeteta koje je ofrlje napisalo zadaću. Do kraja masaže fali pet minuta, ali žuri mi se na predavanje. Tko joj je kriv što je zakasnila.

---

Premda su se sva predavanja u sklopu ovogodišnjeg Sport Festa održavala u hotelu, doktor Damjanić je inzistirao da svoje održi u pravoj učionici. Stigla sam na vrijeme, ali je to značilo i da je učionica već bila gotovo puna. Do posljednjeg, najvišeg reda uspela sam se pogleda pričvršćenog za pod. U posljednjih sam nekoliko tjedana već bila u većim skupinama ljudi, ali s osjećajem nelagode svaki sam se put borila ispočetka. Ne vjerujem, zapravo, da ću se ikad moći upoznati s nekim i ne pitati se je li ta osoba vidjela taj prokleti video ili moje gole slike. Sumnjam da ću se ikada naviknuti na one ljude koji te začuđeno gledaju na ulici i pitaju se jesi li to ti. Usput ti i nešto dobace, uzviknu, opsuju. Ne znam je li me netko u učionici prepoznao, ali nisam se mogla oteti dojmu da svi nešto šapću – pitaju je li to ona, Sonja-Dronja, s kojom je Pešić snimio pornić.

Do gore se jasno čuo prodorni Damjanićev glas, no uzalud. Nisam se mogla koncentrirati. Razmišljala sam hoću li imati hrabrosti upitati ga ono što sam namjeravala. Morala sam. Odlučila sam da ću, ako mi Damjanić odgovori, a njegova se procjena podudara s mojom, učiniti to. Otići ću na onu gala večer i učiniti to. Sigurna sam da će i on biti tamo. Želi se pokazati javnosti, slikati se pred fotoaparatima kao novopečeni reprezentativac.

Damjanić je šetao ispred prostrane katedre i u jednom trenu sjeo na nju. Zagledao se u prazninu u pedesetak ljudi pred sobom i počešao si oštru sijedu bradu. Kao da je gledao kroz sve, tražeći riječi kojima će uspješno dočarati svoju misao. Činilo mi se da mu čovjek može vjerovati. Pitat ću ga.

Predavanje je završilo, a ja se pravila da nešto čačkam po mobitelu. Puštala sam da ljudi prije mene stepenicama krenu prema izlazu. Spustila sam se posljednja. Damjanić je pričao s tipom koji mu je prišao sekundu nakon što je svima zahvalio na dolasku. Nisam htjela smetati, izašla sam i malo se udaljila od vrata. U polumraku hodnika naslonila sam se na suprotni zid i čekala. Kada su izašli, rukom sam signalizirala Damjaniću da ga trebam. Ozbiljno je kimnuo, pomalo zamoren, kao profesor koji je nakon konzultacija već veselo krenuo doma, da bi zatim ustanovio kako ga čeka još jedan student.

"Čekaj, Lovrić, Lovrić…" zamišljeno je češkao bradu nakon što sam mu rekla tko sam i što sam. "Lovrić, ona šta je…?" zaletio se, i zaustavio na vrijeme. U tom me bljesku Damjanić vidio golu, bila sam sigurna u to. "…i, iz Dinama fizioterapeutkinja?" odmah se nadovezao.

"Baš ta." rekla sam. Naglo mu se promijenilo raspoloženje, stisnuo je oči.

"Ono je bilo sramotno. Šutnuli su vas iz Dinama nekoliko dana nakon incidenta, stali na njegovu stranu. Radite negdje?"

"Privatno malo masiram, to je to…" rekla sam skrećući pogled. Damjanić je nastavio pjeniti se, postepeno podižući ton.

"A vidi ovog, star je, ali igra, zabija. Napokon ide s Hrvatskom na svjetsko, ma milina! Sad bi on…"  

"Doktore…" prekinula sam ga.

"Da?" odmah se zaustavio.

"Ja bih… trebala bi mi Vaša pomoć, konkretna informacija…" tek na „informacija“  uspjela sam ga pogledati. Pljunula sam mu pitanje u lice dok sam imala hrabrosti. Znala sam da će mi namjere biti prozirne i očigledne. Vjerovala sam mu.

Šutio je. Najprije zbunjen, a zatim zamišljen. Počešao si je bradu.

"Gledajte…" započeo je i snizio glas. "Nikada ne bih mogao nekom savjetovati takvo što, ispao bih suučesnik u zločinu i, prije svega, učinio nešto oprečno načelima medicine."  

Stao je na sekundu, toliko da sam pomislila kako je završio.

 –"Ali, hipotetski gledano, mislim da se…" osvrnuo se. U polumračnom hodniku zgrade nije bilo nikog. Počeo je šaptati. "mislim da se najdugotrajnija ozljeda profesionalnom nogometašu može zadati horizontalnim rezom dva prsta iznad Ahilove tetive. Najvažnije je, hipotetski naravno, napraviti dubok, čist horizontalni rez" , rekao je i učinio energični pokret rukom, poput dirigenta koji je netom završio koncert i čeka kada će novonastalu tišinu razbiti aplauz.

"Hvala Vam, doktore, slažem se s Vama" odgovorila sam i krenula prema izlazu. Dok sam odlazila, čula sam ga kako dovikuje:

 "Da, Lovrić…!"  sustigao me i ponovo snizio ton.

"Sutra će se u sklopu ovog festivala održati nekakva svečana ceremonija u hotelu Olmissum. Te njihove idiotarije. Hipotetski gledano, moglo bi se tu pronaći dosta sportaša i sportašica. Pa čak i sporih nogometaša koji će, eto, doći proslaviti činjenicu da su se igrom slučaja našli u hrvatskoj reprezentaciji."

Nasmijala sam se. Znala sam da mu mogu vjerovati.

"Znam, doktore, ali hvala na informaciji."

---

 

Ljudi uvijek pamte datum kada im se desilo nešto što ih je sjebalo. Ne znam zašto je to tako, vjerojatno da bi kasnije imali uvid u vremenski razmak od tog nesretnog dana. Da bi na osnovi tog protjecanja mogli zaključiti koliko su se oporavili, u kojoj su fazi. Mjesec dana, i rana je još svježa. Godinu dana, i eto, ja i ne vidim neku promjenu. Onaj duboko ukorijenjeni, katranasti okus nepravde osjećat ću dok sam živa. Nikakvo ga protjecanje vremena neće isprati. A, čini se, ni konstantan filing da me netko gleda, da nada mnom bdije veliko oko javnosti. Ponekad postiđeno sjedim na WC-u, uvjerena da netko to negdje vidi. Nehotice rukama pokrivam grudi dok se tuširam, skrivam ih od znatiželjnih pogleda. Ali već je kasno, sve je već vani. Ne možeš sakriti ono što je već otkriveno, pokriti rukama grudi koje su negdje već skrinšot. Svijet je beskrajan broj kamera koje sve bilježe.

Sjećam se, dakako, datuma. Sjećala bih ga se i bez onih nekoliko članaka koji su izašli već taj dan, znala bih da je u pitanju 3. svibanj. Ležala sam u krevetu, obučena samo u kratku majicu. Onu njegovu, ako se ne varam. Ena me nazvala i rekla:

-"Sonja… sranje je. Moraš nešto vidjeti. Pošaljem ti na vacap…."

Samo tako, nije htjela ići u detalje. Znala me predugo. Morala sam taj prvi udarac pretrpjeti sama, ionako bih joj samo poklopila kad bih shvatila što mi pokušava reći. Neugodan me osjećaj štrecnuo već kada sam vidjela mutne slike koje mi je poslala. Trebalo ih je još učitati, ali kao da sam među tim kockastim pikselima već prepoznala sebe. Svoju kosu, svoju kožu.

Prava je panika nastupila kada sam shvatila da je video sada javan, da je vani. Svi – a padali su mi na pamet najraznovrsniji ljudi, poput moje razrednice iz osnovne škole, sada su mogli vidjeti moje gole slike, kliknuti na video u kojem će iz prve ruke vidjeti kako se jebem. Na početku sam, naravno, bila samo „zanosna smeđokosa ljepotica“ – fokus je bio na Dinu Pešića, „slavnog nogometaša Dinama koji 'zabija' i van nogometnog terena“. Mislila sam da gore ne može, no, ubrzo je zanosna smeđokosa ljepotica postala „Sonja Lovrić, 29-godišnja fizioterapeutkinja Dinama“, i trajna je šteta bila kompletirana.

Iz uprave kluba su me tog dana nazvali tek da mi hladnim tonom poruče da si „uzmem par dana“. I jesam, prvi sam put izašla iz kuće tek nakon tjedan dana, Ena mi je do tad namirnice nosila kući. Pokrila sam blijedo lice nekim starim sunčanim naočalama, najvećim koje sam našla. Dvaput su mi nešto dobacili dok sam, još ošamućena od tableta za smirenje, pokušavala održati uspravan hod do svog auta. Bila sam uvjerena da me iz okolnih zgrada gleda na tisuće očiju. Na Maksimiru se nisam dugo zadržala – sve su upakirali u nekoliko klasičnih rečenica, rekli mi da je „moje veliko znanje neosporno, ali…“ i nadodali riječi poput „stvar principa“ i „više sile“, a zatim mi uručili otkaz.

Nešto je drukčije prošao Dino Pešić. Danas sam uvjerena da je, gonjen egzibicionizmom i željom da se naprosto piše o njemu, svom prijatelju namjerno poslao naš video. Meni se kleo da mu je netko hakirao mobitel, lažov. Ali prošlo je kod onih koji su ga manje poznali „Dino Pešić, žrtva hakerskih napada“, pisali su ubrzo mediji. Bilo im ga je žao, pali su na foru – osvojio ih je svojom tamnom bradom i dubokim zelenim očima. Uostalom, i meni se to jednom dogodilo.

Uprava kluba zauzela se za njega, a s njom i trener. Decidirano je rekao kako je „bitno samo ono što njegov igrač radi na terenu“. Već je sljedećeg vikenda Pešić ušao u igru protiv Hajduka i pet minuta prije kraja zabio eurogol za pobjedu. Mahnito je dotrčao do kamere držeći kažiprst na usnama i sve pretvorio u vlastitu reklamu i trijumf. Tako je i nastavio, odjednom je zabijao kao na traci. Dok sam se ja satima borila s činjenicom da moram otići kupit uloške, činilo se da je ovaj video najbolje što se Dini Pešiću moglo dogoditi, prava odskočna daska za njegovu karijeru.

Bilo je mračno tih prvih mjeseci. Mračno i tiho. Pasalo mi je odsustvo vizualnih i auditivnih podražaja.

"Diži se, idemo van" , Ena bi mi najčešće tako banula u sobu u to prvo vrijeme. Ležala sam na krevetu, duboko uronjena u preziranje sebe. Jedva sam primijetila da mi je ušla u sobu. Otišla je do prozora, širom ga otvorila i podigla rolete. Dnevna je svjetlost sunca, koja se činila dijelom neke druge, daleke stvarnosti, doprla do učahurene životinje omotane pod jorganom. 

"Ustaj, čekam te", naredila mi je, a ja znala da neće otići dok ne dobije ono što želi. "Ne mogu, moram dobit", šapnula sam. Lagala sam, i znala da ona to zna. Morala sam ustati.

Dok bih tonula u mračnom moru tmine oko sebe, niotkud bi se pojavila  Ena. Gušila sam se, a Ena me povlačila za kosu i dizala mi glavu iznad površine. Udahnula bih svježeg zraka i čekala da otiđe, da ponovo zaronim. Kad bih se već prepustila dubini tmine, opet je bila tu, bacala mi tablete za smirenje, čistila mi stan, tjerala me da pričam i da barem probam glumiti da je sve i dalje normalno, da nema ništa što bi nas spriječilo da vani prošećemo prije nego padne mrak.

"Sonja-dronja!" povikao je neki pijani tip dok sam, pognute glave, skupljala snage da prvi put uđem u noćni klub. Sjećam se kako je upirao prstom u mene, ponosan što me uspješno identificirao. Ena je s lakoćom zamahnula svojom kožnom torbicom, kao da želi ukloniti nekog dosadnog komarca. Torbica je zbog boce vode u svojoj unutrašnjosti poprimila efikasnu rotaciju i sasvim pristojno zveknula tipa po licu, koji je zateturao prema nazad.

"Pliz, idemo ća", rekla sam Eni. Kupile smo dva pelinkovca na kiosku i nazdravile njima u parku. 

---

Parkirala sam ispred Enine zgrade. Opet je kasnila, a ja razmišljala hoću li ostaviti upaljen auto dok ju čekam ili se jednostavno pomiriti s činjenicom da je neće biti barem petnaestak minuta. Ne znam je li ikad došla na vrijeme. Je, onih par dana nakon što sam popizdila čekajući ju pola sata na ovom istom mjestu, pa sam jednostavno otišla. Shvatila je, nije me čak ni nazvala.

Gledala sam se u retrovizoru, osvijetljena slabom LED lampom. Stavila sam onu lijepu crnu haljinu. Vjerojatno sasvim običnu u odnosu na sve druge žene koje će biti tamo. Pogotovo žene nogometaša, ti privjesci njihovih muževa koje se grupiraju u udruge kako bi izgledalo da nešto rade. Bila sam na nekoliko ovakvih evenata, znam na što to liči. Dovoljno je da jedan od njih nakon treninga drugima baci bubicu u uho. Navečer će naizgled biti pristojni i piti mineralnu. Uslikavati se sa svojim lijepim ženama i pokazivati svoje zube, još blještavije pod bljeskom fotoaparata. Kasnije će njihove žene postati umorne, poželjeti im laku noć uz pečat ruža na obrazu, poput majki, i pustiti svoje vragolaste sinove da – jednom kad bude sigurno da su u prostoriji ostali provjereni ljudi – prođu na žestice, preglasne cajke i zavođenje djevojaka koje samo čekaju priliku da im postanu ljubavnice.   

U torbici imam nož, sinulo mi je dok sam si u retrovizoru gledala usne. Danas sam ga kupila u Bauhausu, kao da sam otišla po novu dasku za WC. Htjela sam baš kupiti skalpel, ne znam zašto. Upakirani u plastične ambalaže, visjeli su na metalnim kukicama, iznenađujuće jeftini i raznih veličina.

Otvorila sam torbicu. Kao da sam se još jednom htjela uvjeriti je li zaista tamo. Nije se uopće vidio. Savršeno se uklopio u džumbus ključeva, korištenih maramica i dezodoransa. U biti, pitanje je hoću li ga uopće naći kad mi bude zatrebao. Zavukla sam ruku unutra i pokušala otprilike zapamtiti poziciju hladne aluminijske drške. Držeći ga, u glavi sam njime već činila rez, dubok i precizan. Točno dva prsta iznad Ahilove tetive. Meso se naglo odvajalo, graciozno i maestralno, toliko da čak ni krv nije prošikljala u onom prvom trenutku. A poslije? Probudit će se, vrisnut će, vidjet će me. Znat će tko mu je to učinio. Nek' vidi. Želim da vidi. Da bar na trenutak osjeti ono što osjećam ja dok pokušavam ponovo pronaći posao. Tu nemoć, tu gorčinu zbog činjenice da stvari više nisu kao nekad i da to nikad neće biti. Život se čovjeku uruši zbog gluposti, tričarija! Zbog jedne kamere, jednog aluminijskog skalpela iz Bauhausa!

"Znači deset minuta sam tražila jebeni ključ od kuće", započela je Ena tek što je otvorila vrata auta. Njene repetitivne izlike nisu me uopće iritirale, baš suprotno. Slušala sam ju i pokušavala suzdržati smiješak, razmišljajući kako je lijepo biti voljen, i voljeti i prihvatiti tuđe mane i biti prihvaćen zbog svojih. No ne zadugo. Ena je nervozno šutjela, čekala sam trenutak kada će mi postaviti neko naizgled jednostavno pitanje. Uspjela se suzdržati sve do hotelskog parkinga. Dok sam u rikvercu ulazila u uzak prostor između dva BMW-a, naglo se okrenula prema meni.

"Stvarno misliš to napraviti?" htjela je još jednom probati. Nisam se dala, pravila sam se zadubljena u parkiranje. Bježao mi je osmijeh. Ena je primijetila.

"Ti stvarno nisi normalna", rekla je rezignirano.

---

Jedan me fotograf na ulazu u hotel prepoznao i slikao. Bljesak me ošamutio, na trenutak sam osjetila slabinu. Zbog oka javnosti, zbog toga što smo ovdje, a ja imam jebeni skalpel u torbici. No Ena se već uživjela u ulogu. Čim smo ušle u salu, sigurno je zakoračila prema šanku i bezobzirno viknula konobaru da nam da dva pelina, led i limun. Tek sam se tad osvrnula, pogledala sve te pristojne i plastične ljude. Kao da gledam neki film. Pored mene je prošao Božo Sušec, identičan kao na TV ekranu. Za okruglim sam stolovima u kutu prepoznala nogometaše, ali im zbog lošeg vida nisam mogla izoštriti lica. Činili su mi se kao dinamovci. 

"Tamo je, da, šta si tako blenula", rekla je Ena i pružila mi čašu. Kucnule smo se, a ona me pogledala onako kako samo ona zna. Iskapile smo peline, a Ena odmah mahnula konobaru.

Kako je večer odmicala, tražile smo način da se približimo njihovom stolu. Zapravo, ja sam. Ena me skoro napustila zbog nekog visokog tipa koji joj se u prolazu osmjehnuo. Bila bi krenula za njim. Nekoliko sam puta uhvatila Pešićev pogled. Okuražila sam se nakon još jednog pelina. Spremno sam dočekala njegov pogled i glavom mu kimnula prema izlazu na terasu.

Naslonila sam se na ogradu i zapalila cigaretu. U daljini je svijetlio grad, a blagi povjetarac mi hladio lice, zajapureno od povišenog pulsa. Osjećala sam kako mi prilazi s leđa.

"Čestitam", rekla sam mu. Bio je to prvi put da smo se sreli nakon što je snimka izašla u javnost. Prve progovorene riječi. Čestitam. Bravo, Sonja.

Zahvalio mi je, a ja odmah shvatila da je njemu još više neugodno.

"Kako je u Dinamu? Vidim, zabijaš", upitala sam.

Dobro – ispalio je odmah, češući se po potiljku. Zaboravila sam na taj njegov tik. Čudna navika za muškarca koji pazi na besprijekornost svoje nagelirane frizure. Vjerojatno se zato i češao isključivo po potiljku. Sjećam se kako bi nervozno trznuo glavom unazad svaki put kad bih mu htjela rukom proći kroz kosu.

"Shvatio sam koliko trener znači. Spremni smo dati život za njega."

             "Da", rekla sam. Nisam mogla izdržati, bilo je jače od mene. "A zauzeo se za tebe i kada je izašla naša snimka?" provocirala sam.

              "Je, je", rekao je Dino, odmaknuvši s mene svoj tirkizni pogled.  "To mi je stvarno puno pomoglo…"  

"Opusti se, ne daješ intervju za sportsku televiziju."

             "Ma nije". rekao je uz stidljiv osmijeh. "Samo mi je čudno, nismo se vidjeli od onda…" rekao je i dalje gledajući sa strane. Dominirala sam njime.

"Pa šta?"  odgovorila sam i bacila cigaretu. "To znači da ne možeš ni popiti piće sa mnom? Bojiš se što bi na to rekli svi ovi važni ljudi unutra?"  

Namrštio se na trenutak, a zatim nadoknadio osmijehom.

"Naravno da mogu", rekao je. Bio je i dalje lijep. Poželjela sam ga ljubiti, gristi, a tek onda rezati. Krenula sam unutra, a on me vjerno slijedio. Zaustavila sam se na šanku i dozvala konobara.

            –"Šta piješ?" pitala sam ga.

Zakolutala sam očima na njegov „šveps biter lemon“.

"Stvarno ne smijem, znaš koliko budem sjeban drugi dan. A sutra imamo prijateljsku utakmicu."

Još je bilo rano, morao je glumiti dobrog dečka.

"Tako slaviš poziv u reprezentaciju, o čemu si sanjao cijeli život?"  upitala sam, dosađujući se. 

Konobar je donio bočicu Schweppesa, a zatim ju pažljivo ulio u dvije čaše s ginom.

---

Nije se zaustavljao jednom kad je krenuo. Čekala bih ga na terasi, a on se vraćao s novom rundom pića. Ena se u međuvremenu snašla, nisam se morala brinuti za nju. Ja sam pila da skupim hrabrosti za kasnije događaje, ali me Pešić definitivno potukao. Napio se brzo i intenzivno, poput tinejdžera. Predložila sam da ode kući i taktički očekivala da me pozove k sebi. Odgovorila sam ga od toga da pozove svog šofera, bilo je važno da nas što manje ljudi vidi skupa.

Sjeli smo na zadnje sjedište taksija. On je prije ulaska na eks potegnuo još jednu čašu, u autu se već počeo gubiti. Buncao je, oči su mu neznatno bježale u križ. Pribrao bi se na trenutak, sjetio se da ima utakmicu. Čak me zamolio da mu na mobitelu namjestim alarm.

"I onako s-tra odmaram s-mo. Bit ću na klupi. Ali sstavi mi alarm pliz, moram ić na tkmu."  

Bilo je čudno ponovo ući u njegov stan. Ako sam u nešto bila sigurna, bilo je to da tamo više nikad neću nogom kročit. On je već teturao, nepovratno se gasio. Bilo je samo pitanje gdje će se skljokati. Sve se događalo puno lakše nego sam zamislila, imala sam ga u šaci, valjalo je samo zadati posljednji udarac. Donijela sam mu čašu vode i dala mu Normabel koji sam prije toga izvukla iz torbice. Petnaestak minuta nakon što smo ušli, ispružen je ležao na kauču kao zaklan.

Sjela sam mu do nogu. Zaspao je na stomaku, baš kako sam i htjela. Bio je leš kojeg su patologu namjestili onako kako mu najviše paše. Nježno sam mu skinula bijele sportske čarape. Seljak. Gledala sam mu noge. Mišićave, glatke i izbrijane listove. Ništa nalik jastučastim mišićima i naboranoj koži gospođe Ružice. Bilo je vrijeme. Ustala sam i otišla do pulta gdje sam odložila torbicu. Na zidu je stajao papir – popis tričavih obaveza profesionalnog nogometaša, svedenih u tri stupca.

fizio petak 18:30

naručit novu fifu

vratit Raletu 8k

         Ništa se, dakle, nije promijenilo, i dalje je ljudima dužan lovu. Pretpostavljam da je 8k značilo 8.000 eura, ne kuna. Nipošto bezazlena cifra. Iz torbice sam uzela skalpel i ponovo sjela na kauč. Škljocnuo je kada sam pritisnula gumb i počela vaditi oštricu. Isprva sramežljiv trokutić metala, ubrzo je postala impozantna tanka oštrica koja je rezala zrak pred sobom. Uzela sam savijeni papir sa stola i s lakoćom prošla kroz njega. Gledajući komad koji mi je ostao u ruci, ustanovila sam da se radi o listiću iz kladionice. Sve je bilo tako isto, on je bio tako prokleto identičan kao i prije. Sa svojim dugovima, listićima kladionice i PlayStationom ispod televizije. Dječak je to, izgubljen u vremenu i prostoru. Petar Pan, zauvijek zarobljen na zelenom travnjaku Nigdjezemske, po kojem ganja nogometnu loptu. Ostao je dječak još onog dana kada je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor. Kada su ga odvojili od majke, koju sad traži u plastičnim ljepoticama, i u zamjenu mu dali nogometne kopačke. A ja sam od početka znala da ne mogu biti ta, da mu ne mogu biti majka. Tiho mu nakon seksa šaputati kako je tog dana bio najbolji na terenu, tješiti ga kada promaši penal, veseliti se svakom njegovom golu i rastu njegove cijene na tržištu. Da, on je samo produkt, artikl na milijunskom tržištu kojem zbog godina već nepovratno pada cijena. Još je dječak, a već je star. Zašto da mu ubrzam muke koje ga ionako čekaju na kraju puta? Jednom kada kopačke objesi o klin i shvati da nema ni lipe, ni škole, ni dana radnog staža. Pritisnula sam gumb na skalpelu i vratila oštricu u korice. Spremila sam ga u torbu i izvukla mobitel.

"Zajebi", napisala sam Eni na vacap. 

Digla sam se s kauča i još ga jednom pogledala. Žalila sam ga. Toliko da sam rastvorila debelu deku i pokrila ga njome. Izašla sam na ulicu. Bila je već zora, prve zrake sunca farbale su nebo u davno zaboravljene boje. Hodat ću do doma, pomislila sam uz smiješak, i odlučno krenula.  

          

ZASPAO NA KLUPI PA SE OZLIJEDIO: Ovaj Vatreni zbog bizarne ozljede otpada sa Svjetskog prvenstva!

Kratko je trajao san Dine Pešića da će napokon, u 32-godini, zaigrati za hrvatsku reprezentaciju na svjetskom prvenstvu. Pešić je nakon raznih problema s ozljedama napokon spojio dobru sezonu te svojim golovima zaslužio poziv izbornika Blažička u reprezentaciju. Netom što je poziv stigao, Pešić se teško ozlijedio u današnjoj prijateljskoj utakmici protiv Hrvatskog Dragovoljca. Da je riječ o ozbiljnoj ozljedi maloprije je potvrdio klupski fizioterapeut, koji je objasnio da je u duelu sa Ivičićem, braničem Dragovoljca, Pešiću teško stradala Ahilova tetiva. Nakon pregleda je ustanovljeno da se radi o puknuću, zbog čega se Pešić zasigurno neće naći na popisu igrača za svjetsko prvenstvo u Pekingu, a vjerojatno se na teren neće vratiti do kraja godine. Kako neslužbeno saznajemo, Pešić je prije utakmice prijavio slabinu i bolove u želucu. Utakmicu nije trebao ni igrati, ali trener Jolić uveo ga je u igru kada je shvatio da je njegov igrač na klupi za rezervne igrače – zadrijemao!