Roić, Sanja: Podignuta rampa (2014)

Što je sve bila granica, granična linija, rampa, nevidljiva i teško, ili nikako premostiva unutrašnja prepreka za pisca Fulvija Tomizzu? Kada i kako su se događali prijelazi, prolasci - koliko su bi li javni i vidljivi, a koliko skriveni, tajni pa čak i neprimjetni? 

1. Nezaboravan je, kad pomislimo na njegov život i njegov opus, najprije onaj mučni, strašni prijelaz u koparskim ambulantnim kolima u kojima je osamnaestogodišnji mladić pred maturom pratio oca na putu u Juricane. Sin je vodio oca da umre u svom domu, u svom krevetu. Slijedilo je zatim odustajanje, negacija prijelaza: mladić odlazi na istok, boravi u Beogradu i Ljubljani.
Mislim da su taj prvi prijelaz i drugi ne-prijelaz odredili Tomizzu kao pisca, njegove teme, njegov način, njegov specifični istarsko-tršćansko-kraški spleen nepotpun i neshvatljiv bez ove potonje komponente.
O odlasku  u Trst 1955. nema zapisa, tek sjećanje na Trst '50-tih u romanima La città di Miriam i L'Amicizia. U Trstu piše prve pripovijetke koje mu donose i prvo priznanje, skromnu novčanu nagradu. No, prvu verziju romana Materada piše na drugj strani, na prozorskoj dasci u rodnoj kući u Juricanima. Rukopis preko granice u automobilu, tajno,  prenosi  tast Vito Levi, jer su kontrole tiskanog materijala bile vrlo stroge. Još je i moja generacija doživjela sumnje na granici zbog knjiga na stranom jeziku.
Od 70-tih prijelaz je stalan: proljeća i ljeta u Momikiji, jeseni i zime u Trstu, brojna evropska i interkontinentalna putovanja. Tomizza je tad već evropski pisac.

2. Druga prepreka je, također svojevrsna rampa koju je trebalo prelaziti, ona između privatnog i javnog. Prve pripovijetke, kako sam spomenula,  primjećuje ugledni žiri suvremenih pisaca, ali do objavljivanja Materade i uspjeha mora proći još nekoliko godina.
Prije no što je postao  „piscem granice“ morao je prijeći granicu nepovjerenja najbliže okoline prema vlastitom pisanju. Za razliku od majke i brata tu je vokaciju prepoznao njegov vršnjak, slučajni susjed, prijatelj koji je poznavao tršćansku književnost, čitao Kafku. Tom svome prvom „kritičaru“ Tomizza se odužio romanom Prijateljstvo, knjigom koju napokon imamo i u hrvatskom prijevodu i koju ćemo večeras ovdje promovirati. Zanimljivo je da tu upravo knjigu prati svojevrsna unutrašnja granica koju kritičari dijelom nesvjesno ne uspijevaju prijeći. Primijetila sam to kod talijanskih kritičara, a evo, moram reći ovdje i kod jednog od naših najboljih „tomicologa“, Milana Rakovca, koji u svom važnom enciklopedijskom članku o Tomizzi u Hrvatskoj književnoj enciklopediji (svjesno? nesvjesno? To ćemo ga kasnije pitati!) ne spominje upravo taj roman.
No, zaslugom Gradske knjižnice iz Umaga sve dolazi na svoje mjesto! Imamo opet Tomizzino objašnjenje: upravo ovdje u Umagu ostvaruje se spoj urbanog i ruralnog – gradića i njegovog zaleđa - na prirodan, jedinstven način. I zato, kad bude objavio svoj članak o diglosiji u Istri, Tomizza uz svoje ime u znanstvenom zborniku hrabro i prirodno zapisuje, jedan pored drugog dva lokaliteta: Trst i Momikiju!

Vratimo se kratko Prijateljstvu, knjizi granice mladosti i zrelosti. Ovdje je riječ o granicama svjetova, najprije o prepreci koja priječi zbližavanje dva vršnjaka u Trstu '50-tih godina, o ondašnjim preprekama koje su vladale u odnosima među spolovima, zatim jazu između generacija (sinovi i očevi, sinovi i majke) i, ponajviše, granici između slavenskog i romanskog svijeta koja se, nevidljiva a ipak prisutna, ispriječila na Krasu. Tu prestaje urbani i počinje ruralni svijet, autohtoni element koji ustrajno prkosi gradu, svojim jezikom, običajima, tradicijom.
Ako je granica za Tomizzu bila sudbina (Destino di frontiera, Sudbina granice naziv je knjige razgovora s Riccardom Ferranteom, u kojoj je naš pisac otvoreno progovorio o za njega važnim aspektima života i književnosti), ona - kako je to još prije 15 godina primijetila najbolja istarska spisateljica na talijanskom jeziku Nelida Milani - za njega nije nikada postala kavez, limit, nego upravo suprotno, potakla je njegovo stvaralaštvo. Objasnila je to citirajući ovu Fulviovu rečenicu:

„Podignuta rampa zatvara jedan teritorij i otvara pred nama drugi, to je krajnja granica koju samo nametanje, pa bilo ono i unutrašnje, može činiti nepremostivom“.
„È una sbarra sollevata che chiude su un territorio e ne spalanca un altro, è un limite estremo che soltanto un'imposizione, sia pure interiore, può rendere invalicabile“.

Nelida je tu situaciju ispravno interpretirala kao odnos prema Drugom, kao odnos identiteta prema Alteritetu.

3. Vratimo se opet konkretnim djelima: u Materadi je sveprisutna granica između javnog i privatnog, povijesnih događaja i urušavanja obiteljskih odnosa  do kojeg dolazi odlaskom pojedinca i remećenjem ravnoteže u seoskom mikrokozmosu.  Giustina, djevojka iz Petrovije, mučenica je i žrtva granice, ona gine na neoznačenoj crti koja dijeli dva sukobljena svijeta, unatoč pobijeđenom fašizmu, i stapa se s prirodom, ruši se dok s nevidljivog mjesta dopiru ledene riječi „Stoj! Stoj!“.  Praćene su fijukom metka koji nije spomenut, ali je majstorskom pripovjedačkom tehnikom i znanjem filmskog jezika (još jedna „rampa“, književno / filmsko, koju tek treba istražiti u Tomizzinom opusu) u potpunosti dočaran.
Granica koja dijeli zavičaj od egzila je osjetilna, vizualna, bolna, naslućena iz daljine u Bagremovoj šumi. U tom kratkom romanu prepleću se granica između života i smrti pojedinca i rampa između nekadašnjeg i sadašnjeg svijeta, između kojih kao limb stoji izbjeglički kamp. Granica između života i boljeg života u istoimenom romanu, zatim implicitna granica u naslovu knjige Kamo se vratiti, u kojoj smo svjedoci nastanka doma koji za autora znači
povratak u rodnu župu. U Materadu se vratio, kako je napisao:

“…da bih u njoj proveo barem dvije sezone u potpunom svjetlu i prepustio se milovanju njezinog krajolika koji je toliko toga doživio i vjerojatno će još toliko toga doživjeti  a ipak će i dalje, nepokolebljivo, i dalje ustrajati u svojoj vječnoj promjenljivosti, u svojoj promjenljivoj vječnosti”.
“…per trascorrervi almeno due stagioni di piena luce, lasciarmi condurre e accarezzare dal suo paesaggio che ne ha viste tante e probabilmente ne vedrà di altre e tuttavia continuerà, impassibile, a riproporre la sua eterna mutabilità, la sua mutabile eternità.”   

4. I ne na posljednjem mjestu, tu je i granica između sna i jave koju svatko od nas prelazi svake noći i, ponovno, svakoga dana. U Tomizzinoj literaturi se prvo svjedočanstvo o toj granici javlja u Drvetu snova (L’albero dei sogni) da bi se „rampa” koja dijeli javu od sna potpuno otvorila u Naopakom tornju (La torre capovolta). Tom je knjigom klasik iż Materade uveo Istru u bezgranične prostore fantastične književnosti, s povremenim „izletima” u književnost za djecu, namijenjenu uvijek i odraslima koji je znaju čitati, pišući o buhama koje kašlju ili su zatvorene u kavez, o mačku Martinu i psima Tricku i Blitzu.   

Mogla bih predložiti još neka čitanja Tomizzinog opusa na tragu “rampe” koja s jedne strane zatvara a s druge otvara. Na jednoj strani bi mogle stajati početne a na drugoj završne rečenice u njegovim romanima, ili, što je također moguće usporediti, u njegovim esejima, ili ima li novih podataka o recepciji njegovog opusa istočno i zapadno od Materade.