Roić, Sanja: Tomizza i slavenski svijet u kontekstu gramatike zaborava (2024)

FORUM TOMIZZA 2024

SIMPOZIJ GRAMATIKA ZABORAVA

ZAJEDNICA TALIJANA "FULVIO TOMIZZA" UMAG

Sanja Roić

"Tomizza i slavenski svijet u kontekstu gramatike zaborava"

Fulvio Tomizza je gotovo pedeset godina pisao najčešće o ljudima istarskog kraja za koje je u jednom razgovoru rekao da su to ljudi bez predrasuda, ljudi koji su govorili hrvatskim dijalektom prepunim venetskih riječi i jednako venetskim dijalektom prepunim hrvatskih riječi.

On je pripovijedao iz dvostruke perspektive: i onih koji su otišli i onih koji su ostali.

U kontekstu naše današnje teme, gramatike zaborava, mi smo, govorim sada o hrvatskoj i istarskoj kulturnoj i intelektualnoj zbilji od sredine ’50-ih sve do konca ’70-ih njegovo pisanje i djelovanje bili prekrili zaboravom, pa čak i kritikom. Potrajalo je to sve do romana Bolji život i odluke Milana Rakovca i Čakavskog sabora da taj zaborav mora prestati. Knjiga Bolji život u ediciji Istra kroz stoljeća (Drugo kolo, knjiga 11, 1980.) pretvorila je taj nepravedni zaborav u otkriće, tom knjigom je Fulvio Tomizza napokon postao dio našeg slavenskog, hrvatskog, istarskog svijeta. Mi smo otada, od 1980., u dijalogu s njegovim književnim i intelektualnim opusom, sada i četvrt stoljeća nakon piščevog fizičkog odlaska.

Fulvio Tomizza je bio prethodnik migrantske književnosti u Italiji i u Evropi, jer je svojom odlukom da napusti Istru, nakon iskustva na radiju u Kopru, studija u Beogradu, filmskog i teatarskog staža u Ljubljani, došao u Trst 1955. godine obogaćen, ali i opterećen svim svojim iskustvima. U talijansku je književnost unio novum, svjedočenje o ruralnoj Istri, prostoru na kojem se slavenski svijet susretao s onim mletačkim, austrijskim i talijanskim. Njegova književnost je razgovor različitih, on dekolonizira talijansku književnost mnogo prije nastanka svijesti o potrebi dekolonizacije, on spašava sjećanje na jedan starinski svijet na rubu povijesne propasti, jer dio stanovništva odlazi s tih prostora u opravdanom ili nametnutom strahu od nove vlasti uspostavljene nakon sloma talijanskog fašizma.

Francesco, Franz Coslovich iz Materade i njegovi ukućani govore po našu, alla nostra, kako pripovjedač odmah pojašnjava, jer se tim hibridnim hrvatsko–talijanskim govorom sporazumijevalo oduvijek kada se radilo o njihovim intimnim, važnim pitanjima. Kad je 1960. objavljen roman Materada i kad su ga prihvatili zahtjevni talijanski čitatelji i kritika, bilo je moguće tek  ukazati na posebnost govora, povijesnog suživota u svjetlu dramatičnog iskušenja, napuštanja rodnoga sela. Poklopilo se to i s transformacijom seoskog svijeta u novi, industrijalizirani, a u ovom je slučaju  politika odijelila grad u zaljevu i ruralni svijet u zaleđu koji su stoljećima gravitirali jedno drugome. „Materadu pripovijeda neki bezimeni čovjek iz moga kraja“, kaže Tomizza.  On je mogao konstruirati vjernu i emotivno snažnu sliku drugog iz vlastitog iskustva: bio je seminarist u Gorici i Kopru, gimnazijalac u koparskoj gimnaziji, suradnik na koparskoj radio-stanici, student u prijestolnici nove države, suradnik na filmu u glavnom gradu najzapadnije republike. Nova vlast, antagonizam  spram talijanskog stanovništva, očev martirij koji završava smrću u vlastitome domu u Juricanima pridonose njegovim traumama koje se transformiraju u spisateljsku energiju u novom okruženju u Trstu. Nešto kasnije, zahvaljujući tršćanskom muzikologu Vitu Leviju, Tomizza otkriva načine  prevladavanja traume egzodusa i približava hibridni istarski svijet talijanskoj kulturi. Materada sadrži dvadesetak hrvatskih riječi od kojih se neke ponavljaju i postaju dio talijanske sintakse, razumijevaju se iz konteksta, a kasnije se to ponavlja i u druga dva romana Istarske trilogije.

Tomizza je čitao Kafku, Rilkea, Musila, Prousta i Krležu i ne smijemo zaboraviti da je upravo on zaslužan za prvi talijanski prijevod Hrvatskog boga Marsa. Čitao je Tršćane Itala Sveva i Scipija Slatapera i svog suvremenika Cesarea Pavesea, a vladao je usto i scenskom i filmskom tehnikom kojom je često čitatelja uvodio u prostore ili plastično prikazivao geste pojedinih likova.

Svijet Tomizzinih romana je i talijanski i slavenski: on spaja regionalni realizam sa srednjoevropskom i tršćanskom književnom tradicijom i praksom francuske école du regard, uz iskustvo rada na filmu i u teatru. Dvostruka sudbina otišlih i ostalih Istrana ispričana je kao narativni tok u koji se slijevaju pritoke svakog lica, glasa, događaja i pojava koji se lome na granici kao tragičnom mjestu sudbine.

U Boljem životu Tomizza je tu atmosferu sažeo u rečenicu crkvenjakova sina koji spoznaje da svaki put, s odlaskom svakog čovjeka, umire i svijet, da nestaje drevni svijet istarskog ruralnog mikrokozmosa sa svojim simbolima: maslinom, lozom, crvenom zemljom. Taj roman pripada i hrvatskoj i talijanskoj književnosti - što je inače gotovo nemoguće. Stari izraz zapisan je u crkvenim kronikama „prešao je u bolji život“ u mjestu radnje, selu fikcionalnog imena Radovani iz župe M., dok  vrijeme teče od konca 19. stoljeća do 23. siječnja 1975. U Radovanima se smjenjuju župnici, a seljani trpe glad, bijedu, nepravde, ratove.

Ipak, u kontekstu gramatike zaborava koju sam spomenula razumjet ćemo zašto postoji razlika na samom početku ova dva izdanja, talijanskog i hrvatskog.

Motto talijanskom izdanju je rečenica glavnoga lika: „Ono što sam vidio i doživio“, a u hrvatskom izdanju se čitateljima obraća sâm autor: „Likovi ovog romana nastali su kao plod stvaralačke mašte, pa je svaka moguća sličnost sa stvarnim osobama posve slučajna. Fulvio Tomizza“.

Tomizza je, kako svjedoči Milan Rakovac, govorio o „ne-povijesti, nonstoria, jer u tom romanu nema junaka. Mjera povijesti je ljudski život, institucija je crkva sa svojom običajnošću i tradicijom, a protjecanje vremena donosi promjene, civilizacijske, društvene, političke. Mikropovijest istarskog sela  iz vizure crkvenjaka, na središnjoj udaljenosti od župnika i župljana omogućila je autoru uravnoteženu mjeru stvari, mjeru iskaza, mjeru događaja, mjeru osjećaja, i tragičnih i komičnih. Tako je godine 1977. najprestižniju talijansku književnu nagradu mogao i morao dobiti čovjek s granice, talijanska je kultura ponudila svojim čitateljima geografiju koja više nije bila unutar državnih granica, a koja je svojom poviješću pripadala i jednoj i drugoj strani. Tada je talijanska književnost prihvatila kao svoje sintagme i rečenice: „popóska jója“, „huala sine“, „huala judi“, „'i je so a gombe levade“, „venire alla stuor“, „Boh vam doj zdrovlje, barba Martin“ i „Boh doj, sine“, a  lirski ton romana nadvladao je tada svaku moguću nesuglasicu ili prijepor koji su mogli doći s jedne ili druge strane.

Tomizzin Bolji život nije La miglior vita u hrvatskom prijevodu, Bolji život živi u našem jeziku i u našoj kulturi, jer, kako je rekao Milan Rakovac:

Raznorodne, krv i duša ne razdvajaju biće Fulvia Tomizze, kao u mnogih naših ljudi koji su otišli, ne odriče se on ni roda, niti zavičaja, ne želeći birati ili jedno, ili drugo, on odabire i jedno i drugo.