Sudionici Simpozija u Umagu 20.5. 2016.

Svetlana Slapšak, antropologinja. Rođena je u Beogradu, gdje je i diplomirala i doktorirala na Odjelu za antičke studije Filozofskog fakulteta. Bila je donedavno redovna profesorica antropologije antičkih svjetova i antropologije spolova, te dekanica na ISH – Fakultetu za postdiplomski humanistički studij u Ljubljani. Svetlana Slapšak znanstvenica je svjetskog formata: kao predavačica gostovala je u brojnim akademskim sredinama – između ostalog, u Amsterdamu, Bernu, Londonu, New Orleansu, Pragu, Parizu, Rigi i Torontu. Autorica je više od pedeset knjiga i brojnih studija i eseja u kojima se kritički osvrće na aktualna društvena pitanja. Zajedno sa svojim suprugom Božidarom Slapšakom bila je 1983. godine pobornica peticije protiv smrtne kazne, a s pokretom 1000 žena za mir bila je nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Iz njezinog bogatog opusa izdvajamo: "Ženske ikone XX veka" (2001.), "Ženske ikone antičkog sveta" (2006.), "Mala crna haljina: eseji o antropologiji i feminizmu" (2007.), "Antička miturgija: žene" (2013.) i "Leteći pilav: antropološki ogledi o hrani" (2014.).

Widad Tamimi, književnica. Rođena je u Milanu. Kći je palestinskog izbjeglice, koji je napustio zemlju 1967. godine tijekom izraelske okupacije, i žene židovskog porijekla, čija je obitelj pobjegla u New York tijekom Drugog svjetskog rata. Odrasla je u Italiji. Trenutno živi u Ljubljani s mužem i dvoje djece i radi u izbjegličkim kampovima u sklopu programa "Restoring Family Link" slovenskog Crvenog križa. Objavila je svoj prvi roman "ll caffè delle donne" (Mondadori) 2012. godine. Piše kratke priče za najznačajnije dnevne slovenske novine "Delo". Ove je godine kod istog nakladnika objavila roman "Le rose del vento".

Daša Drndić, književnica. Rođena je u Zagrebu. Studirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirala na Southern Illinois University, a doktorirala na Sveučilištu u Rijeci. Do kraja osamdesetih bila je urednica dramskog programa Radio Beograda, ali zbog svog hrvatskog porijekla doživljava raznorazna šikaniranja i emigrira u Kanadu. Od kraja devedesetih živi u Rijeci. Daša Drndić jedna je od najcjenjenijih hrvatskih spisateljica izvan matičnog jezičnog područja, prijevodi njezinih romana dočekani su s hvalospjevima od strane anglosaksonske, talijanske, njemačke i francuske književne kritike. Među njezine najvažnije romane spadaju: "Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu" (1997.), "Canzone di guerra" (1998.), "Totenwande" (2000.), "Leica format" (2003.), "Sonnenschein" (2007.), "April u Berlinu" (2009.), "Belladonna" (2012.). Roman "Sonnenschein" preveden je 2012. godine na engleski jezik i objavljen pod naslovom "Trieste"; dobitnik je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja. Česta tema djela Daše Drndić one su manje vidljive strahote rata prikazane kroz priče imigranata u kojima kroz iskustva fikcijskih likova i autobiografske opise prati put koji je i sama prošla. Njezin novi roman "EEG" upravo je ovaj mjesec izašao iz tiska.


László Végel, mađarski je prozni i dramski pisac, esejist i kritičar, rođen u vojvođanskom Srbobranu (mađarski Szenttamás). Osamdesetih godina bio je dramaturg Televizije Novi Sad. Početkom devedesetih dobio je otkaz na televiziji; postaje koordinator novosadske kancelarije Sorosovog Fonda za otvoreno društvo. Od 2002. godine živi od književnog rada. Još je 1970. godine veliki novosadski književnik Aleksandar Tišma prijevodom Végelova prvog romana "Memoari jednog makroa" privukao pozornost šire jugoslavenske javnosti na važnost književnog djelovanja Lászla Végela, koji je tada imao status glasnogovornika generacijskih, šezdesetosmaških etičkih dvojbi. Taj je roman prvi dio veće romaneskne cjeline pod nazivom "Novosadska trilogija" (1993.), koja se smatra središnjim dijelom Végelova književnog opusa i ukazuje na njegovu tematsku zaokupljenost Novim Sadom, gradom koga u nekim svojim kasnijim esejima uspoređuje s Trstom, pesimistički ukazujući na izumiranje građanske tolerancije. Végelova međunarodna književna reputacija izgrađena je na bespoštednoj esejistici i potresnim dnevničkim zapisima u kojima kao „manjinac“ bilježi propadanje srpskog društva devedesetih. Takav tip pisanja vrhuni u knjizi "Exterritorium" (objavljena u Mađarskoj 2000. godine; Végel je za nju dobio mađarsku Nagradu za knjigu godine). Od novijih Végelovih knjiga izdvajamo roman "Neoplanta ili Obećana zemlja" (2014.), u kojem otkriva naličje „multikulturalnosti“ Novoga Sada. Végel je dobitnik cijelog niza nagrada, među kojima izdvajamo Zlatnu povelju predsjednika Republike Mađarske za cjelokupni književni rad (2000.).

Asja Bakić, književnica i blogerica. Rođena je u Tuzli, gdje je i završila studij bosanskog jezika i književnosti. Živi u Zagrebu. Asja je feministica, poliglot i velika ljubiteljica mačaka. Nadaleko je poznata kao osoba britkog humora, bez dlake na jeziku. Njezina debitantska zbirka pjesama "Može i kaktus, samo neka bode" (2009.) bila je nominirana za nagradu Kiklop za prvijenac godine. Zbirka kratkih priča "Mars" (2015.) ušla je u finale Nagrade „Edo Budiša“ Istarske županije za najbolju knjigu kratkih priča autora do 35 godina starosti. Asja Bakić bavi se i književnim prevođenjem (s engleskog, francuskog, njemačkog i španjolskog). Kolumnistica je feminističkog portala Muf (www.muf.com.hr), a ima i svoj blog U carstvu melanholije (www.asjaba.com).