Šur Puhlovski, Marina: Hrabrost (2019.)

Kad su me zamolili da pišem o hrabrosti, prvo sam se zapitala – da li sam ja hrabra osoba? Kakve primjere hrabrosti sam vidjela oko sebe? Da li su moja majka i otac – koji su me odgojili – bili hrabri? Onda sam se zapitala što je uopće hrabrost, kako se definira…. Da li se čovjek hrabar rodi ili hrabar postaje?…. I kako to postaje?

Rođena sam tri godine nakon završetka Drugog svjetskog rata i kroz čitavu mladost slušala sam priče o ratnim iskušenjima, fizičkoj i moralnoj hrabrosti komunista i partizana,  što je bio i moj otac. Međutim, stvarno hrabra osoba u mojoj obitelji ipak nije bio otac, nego majka, koja s njim nije otišla u partizane, iako je htjela ići. „A kamo ću se ja vratiti ako i  ti odeš?“,  upitao ju je -  pa je ostala čekati ga u Zagrebu. U kući u kojoj je živjela stanovao je i jedan ustaša, koji je znao kamo joj je otišao muž, ali nije je prijavio. Niti ga se ona bojala... Dapače,  svršetkom rata, pomogla mu je … Nije se bojala ni  stare ni nove vlasti.

Otac je u ratu bio telegrafist, nije ispalio ni metka, a dvije godine po povratku iz rata završio je u zatvoru – i to je trenutak koji će pokazati tko je od njih dvoje bio stvarno hrabar. Otac je radio u komisiji za žito, a prilikom popisa zaliha kod bogatog seljaka na Žitnjaku, svog nekadašnjeg susjeda, pojeo je ponuđen mu tanjur sira s vrhnjem i popio dva štamprla rakije,  a bivši susjed je to prijavio kao primanje mita – i otac je odmah uhapšen… I to na ulici, ujutro, dok je išao na posao.  Majka - u tom času trudna sa mnom - dva dana ga je tražila i konačno pronašla u zatvoru. Optužbi za primanje mita ubrzo je pridodana optužba za ekonomsku diverziju grada Zagreba, za što je kazna bila smrt…

Što je majka učinila? Angažirala odvjetnika? Ne, advokate je smatrala strašljivcima, pa se sama, već u visokoj trudnoći, prihvatila očeve obrane. Nije bila pravnica, završila je Trgovačku školu, ali bila je pametna i motivirana. Tadašnji čuveni partizanski sudac, Vlado Ranogajac, derao se na moju majku kad je donijela dokaze o nevinosti i za „mito“ i za „ekonomsku diverziju Zagreba“ „Sve ćemo mi njih na vješala!“, ali majka nije ni trepnula. Rodila je, od uzrujavanja ostala bez mlijeka, ali nastavila je borbu za oca i  oslobodila ga svih optužbi. A otac?

Otac je u zatvor ušao crnokos – a godinu dana kasnije iz njega izašao sijed, što sve govori o njegovoj hrabrosti. Ostao je prestrašen. Kad mu je prijatelj iz partizana, koji je radio na Brijunima, tamo našao posao, a onda se, uoči njegovoj dolaska, objesio u kupaonici, odlučio je da neće ići na Brijune… Ali bojao se odbiti posao, pa je našao rješenje: on ne može ići, ali majka može, ona ga može „pokriti“, dakle, ide ona! I majka je otišla, jasno, sa mnom, i tamo tri godine radila u knjigovodstvu… A on je jedanput došao u posjetu… Tom prilikom, dogodilo se da ga je za stolom u hotelu, gdje smo živjeli, za gemištom ugledao drug Tito, pomislio „evo mog Zagorca“  i sjeo i on s njime popiti gemišt….   Otac se  skoro onesvjestio od straha, a kad je Tito otišao odmah je bio pozvan na partijsku odgovornost - jer kako se usudio piti s predsjednikom….?   Više nas nikada nije posjetio. Ostao je prestrašen, propio se i umro s 56 godina… Napad represivne države na svog građanina u očevom slučaju se pokazao fatalan, dok majci, nasuprot nije mogao ništa…

Da li se majka rodila kao hrabra osoba, a otac kao kukavica? Prije nego što iznesem svoje mišljenje, da vidimo što kaže filozofija….

Još od antičke etike pojam hrabrosti smatra se jednom od četiri vrline – uz mudrost, pravdu i umjerenost -    a vrline su nešto što se stječe, što se uzgoji, s vrlinama se ne rodiš. I fizičkoj i moralnoj hrabrosti po zapadnoevropskoj etici nauči te tvoja okolina, nauči te kako ćeš se suprotstaviti svom prirodnom strahu za život, ili  strahu od progona okoline kojoj si se suprotstavio, dakle, kako ćeš savladati prirodu  i uzdići se iznad datosti –u etički ideal. Međutim, da bi bio čovjek vrlina, moraš usvojiti sve njih četiri, ne samo jednu… Ne možeš biti hrabar ukoliko ujedno nisi i mudar, i pravedan i umjeren, a isto se odnosi i na ostale tri vrline. 

Kako stvari stoje s kršćanskom religijom? Kršćanska religija je vrlini suprotstavila dužnost, pokornost božjoj volji  kao vrhovnom autoritetu, čemu se također treba naučiti. Etički ideal je ovdje dan od Boga, kao poklon,  nije pronađen u čovjeku. Utoliko je svaka religija gubljenje vjere u čovjeka, njega ne treba mijenjati iznutra, njime treba zavladati izvana: indokrtinirati ga. U tom svjetonazoru hrabrost je ustrajati uz svog Boga i uz svoju religiju, dati za nju i život ako treba – a tako je, uz kršćansku, i s ostalim religijama. Međutim, širitelji religija, svećenstvo, za svog su  Boga uvijek htjeli i materijalna dobra, jer novac daje moć, a moć ti treba da bi štitio Boga, pa je biti imućan opet bila dužnost prema Bogu, a za sredstva i žrtve se ne pita. A zašto se ne pita? Zato jer se za dužnost ne pita, dužnost je neprikosnovena. U ime dužnosti vode se religijski ratovi koji su u osnovi rat za imetak. Dužnost prema  Bogu prenesena je na Kralja ili Cara, kojeg je odabrao Bog, ali što se onda dogodilo? Dogodilo se to da su kraljevi srušeni s prijestolja, dužnost je prenesena na domovinu, pa na državu i otada si svatko sam izabire što će mu ili tko biti njegova dužnost.   

Religijski svjetonazor tada je djelomice zamijenio onaj ideološki, poput fašizma i boljševizma, u kojem, doduše, nema Boga, ali se iznad čovjeka postavlja određena politička ideologija, doktrina, s istim rezultatom što se tiče shvaćanja pojma hrabrosti – naime, i tamo hrabrost nije vrlina, vezana uz pravdu, mudrost i umjerenost, nego je vezana uz dužnost da se ta ideologija širi i brani po svaku cijenu. Primjera je bezbroj, svatko ih si odmah može predočiti, i iz prošlosti i iz sadašnjosti, samo neka se prisjeti ratova, represivnih političkih sustava ili današnjeg terorizma.

U ime dužnosti na svijetu su se dogodile, a i danas se događaju, brojne otimačine i zločini, a hrabrost u ime dužnosti, hrabrost koja nije jedna od četiri vrline –samo je golo nasilje.  Vjerski fanatik koji, primjerice, ubije sebe i još hrpu građana koji su se slučajno našli na mjestu obrane njegove vjere , na mjestu obavljanja njegove dužnosti– uspio je savladati svoj strah od smrti, i po tom bi kriteriju trebao biti smatran hrabrim. Ali on nije hrabar – on je samo nasilan….Iz ovog primjera je bjelodano koliko je hrabrost, kako su je zamisli još stari Grci, vezana uz mudrost, pravdu i umjerenost daleko viša civilizacijska tekovina od religijske ili ideološke hrabrosti..

Moram spomenuti i veliku pojavu Isusa, koji je religijsko nevjerovanje u čovjeka i poimanje njegove dužnosti prema Bogu,  pokušao korigirati pojmom ljubavi, kao suosjećanja, razumijevanja, pomaganja, bratstva, a u svom kratkom životu i smrti pokazao hrabrost kao vrlinu kakvom su je vidjeli i stari Grci – vezanom uz ostale tri vrline. Njegov dodatak  vrlinama -  ljubav, bi utoliko bila peta vrlina – kršćansko proširenje starogrčke etike.

Iz ovog kratkog pregleda definiranja vrlina, a među njima i hrabrosti, u prvom redu jasno je da se moja majka i otac nisu rodili kao hrabri ljudi, ni kao kukavice – nego su takvima postali.

Otac je rastao u mnogoljudnoj, disfunkcionalnoj obitelji, materijalističkih i ateističkih nazora,  ali bez ikakve ideologije, osim blage sklonosti komunističkim idejama, a majka u obitelji bez nazora i ideologije, obitelji samih siromašnih žena – bez muškaraca - koje su se borile za goli opstanak. Unutar takve obitelji za sebe je pronašla kršćansku vjeru, doslovno pronašla je Isusa. Po njegovim naputcima svoj život odlučila je posvetiti jadnicima - napuštenima, siromašnima, bolesnima, i nakon smrti dospjeti u društvo Isusa i Boga, kako joj je to obećano. Međutim, razišla se s crkvenim vlastima – zbog njihovog licemjerja i izdaje izvornih Isusovih ideja i poruka - udala se i sasvim ostavila vjeru, barem izvana. Jer u religioznoj mladosti u sebi je uzgojila svih pet vrlina i  pokazala se nevjerojatno hrabra, dok se otac u kojem nisu uzgojene nikakve vrline, a niti ih je uzgojio sam – ispostavio kao kukavica.

Što se  tiče mog odgoja unutar obitelji – za mene je kao odgojitelj postojala samo moja majka. Kad bi mi otac nešto ispričao, htio me nečem podučiti, ja bih odmah upitala majku: „Mama,  je li to istina?“, toliko je bilo moje nepovjerenje prema tom čovjeku. Bio je neradnik, pio je, bio je nasilan, razbolio se i godinama bolovao, ali je i dalje pio, sav teret života bio je na majci, ja sam to gledala i na njega se ljutila. Nikad nismo uspostavili nikakvu vezu,  kad je umro to me nije osobito pogodilo. S njim sam se donekle pomirila tek u romanu „Nesanica“, kad sam cijelu priču pogledala s druge strane. Ali i danas, kad idem na groblje, dolazim majci, ne njemu: iako leže jedno pokraj drugog. Ako se moj život može ocijeniti kao hrabar, to mogu zahvaliti majci, ne ocu.

Rekla sam da je majka sasvim raskrstila s vjerom, nije nikada išla u crkvu, niti je u kući bilo vjerskih knjiga, niti su se raspravljale religijske teme. Ali vjera ju je formirala, omogućila joj da uspostavi vezu s mističnim djelom života, onim van stvarnosti, za koji nemaš dokaza da postoji, samo osjećaš da postoji, pa je uključen je u tvoju spoznaju sebe i svijeta. Taj mistični osjećaj, zajedno sa svojim životnim stavovima koje je formirao Isus, utemeljenih na pet vrlina, prenijela je na mene….  Nisam dobila religijsko obrazovanje, ali osjećaj za nestvarno uputio me na postojeći svijet nestvarnog – na književnost. Jer književnost nije stvarnost, književnost je potraga za istinom stvarnosti, mistična potraga, za razliku od one filozofske, koja je logična, racionalna.

Formirala sam se, dakle, kao duhovni tragač, o čemu sam poslije pisala u svojim esejima Književnost me iznevjerila ukazujući na razliku između pisaca koji su tragači za istinom, i pisca kojima književnost služi prvenstveno zabavi, koje sam nazvala duhovni igrači. Kao duhovni tragač , osim ka književnosti, okrenula i filozofiji da svoju mističnu potragu nadopunim i onom racionalnom.

Međutim, pokazao se da od filozofije neću dobiti nikakve odgovore, da mi ni jedan filozof neće pokazati put, da parafraziram Pessou, da racionalnog, logičnog odgovora na mistično – nema, da sam se uzalud nadala. Što se tiče  književnosti – dugo me je držala u nadi, ali onda se i ona po tom pitanju pokazala nemoćna… (Otud, usput rečeno, i naslov mojih eseja Književnost me iznevjerila …)  Ali važno je traženje, važno je nastojanje, važan je taj moj put duhovnog tragača kroz književnost koji traje već pola stoljeća. Na tom putu od ateista sam postala neka vrst mistika, osoba religiozna bez religije, kako sam nedavno naslovila jedan esej, posluživši se sintagmom indijskog duhovnog učitelja Oshe, odnosno,  doživjela sam unutarnju pretvorbu koja me je postavila na sasvim drugačije duhovne pozicije od onih s kojima sam krenula u potragu.

I upravo to preobrazbu smatram svojim najvećim životnim postignućem  - koje sam, nadam se, ugradila i u svoje knjige. Naknadno se pokazalo da mi je za takav put, u našim uvjetima, bila potrebna velika hrabrost, ne ona trenutna, u nekoj specifičnoj situaciji, nego cjeloživotna moralna hrabrost da izdržim biti sama protiv svih.    

Kad sam, kao duhovi tragač, s nekih dvadesetak godina ušla u književnost, ovom je već naveliko vladao duh postmodernizma, gdje se odustalo od traženja istine kroz književnost, odnosno od svake metafizike. Većina pisaca već se opredijelila za književnost kao igru, književnost koja se ne pita o smislu i svrsi života i ne dovodi u pitanje stvarnost, nego se zadovoljava  gotovim odgovorima sadržanim u jeziku, ili već domišljenim istinama, odnosno reciklažom već dohvaćenog.  Pisac je u toj književnosti već postajao Lakrdijašem – kako je takav pristup nazvao Goethe u Faustu – kao suprotnost piscu kao Mudracu, zadnjoj uzdanici duha u povijesti. Goethe, kao vizionar, već je prije dvjestotinjak godina shvatio da će i znanost i filozofija po tom pitanju iznevjeriti, da će Pisac  kao Mudrac ostati posljednji bastion duha – jer da nije naslutio taj smjer povijesti, ne prema Mudracu nego prema Lakrdijašu, ne bi za takvom distinkcijom ni bilo potrebe. Naslutio je da će književnost završiti u krivotvorini koja ugrožava istinu, kako reče Buda, da se jasno kreće prema svom vlastitom kraju…

U mladosti, u dvadeset i nekoj, svuda oko sebe gledala sam ushit nad time što je književnost pala na tako niske grane da može pisati tko god hoće… jer lakrdijati mogu svi. I na tome izraditi karijeru  - kao ključni cilj pisanja, što meni, recimo, uopće nije palo na pamet.

Karijera nije cilj pisca, iako mu se može dogoditi… Mnogi, koji se  još do nedavno nisu usudili pisati sad su počeli po principu „tako mogu i ja“, važno je bilo da je tekst koliko toliko pismen i zabavan, osobito zabavan, da se sprda s tradicijom, recimo, na način da piše svoje tobože duhovite parafraze klasika, da ironizira tradiciju jer je ne može doseći, ili da je, iz istog razloga, uništava.

U tu svrhu otkrivena je čar žanrova – osobito krimića – književni autoritet postao je Borges sa svojim prepričavanjem već ispričanog, a pokrenuti su i časopisi za podupiranje tih škrabotina koje su se oslanjale na slične drljotine u svijetu, kao dokaz ispravnosti, jer svijet „sigurno zna“.

Ukratko, u književnost je nahrupila gomila netalentiranih pisaca, hiperprodukcija je uništila sve vrijednosne kriterije, zaboravljeno je što književnost uopće jest, a svaki glas protiv – zatirao se. Pitanje „Da li je to još uopće umjetnost?“, postalo je heretično kako u svijetu, tako i kod nas.

Kad sam s tvrdnjom da to što se piše „nije književnost“, htjela izaći u javnost prije više od 30 godina, odmah sam zaustavljena. Eseje koje sam napisala s četrdesetak godina uspjela sam objaviti tek četvrt stoljeća kasnije, i to jedva. Doduše, sad više nije bilo opasnosti da će se  hibridna književnost, kako sam je nazvala, odnosno sofisticirani šund ili kič, ugroziti mojim pisanjem, postao je legitiman, gotovo norma.  A tu „normu“ podržali su lobiji i klanovi, od kojih ni jednom, razumljivo, nisam pripadala. 

Posljedice cijele te postmodernističke priče bile su te da se duhovni obzor kulture sasvim suzio, u njemu za nešto nepoznato, za novo,  više nije bilo mjesta, pogotovo ne za novo koje se, utemeljujući se na starom, na tradiciji,  suprotstavlja lažnom novom, jer nije novo, nego je krivotvorina, naprosto je ništa….  U takvom novom okruženju, u književnoj industriji nije bilo mjesta za nekog tko nigdje ne pripada, ni ovoj ni onoj grupi, nigdje nije zaposlen da bi nekom mogao zatrebati, lišen je ikakve javne moći, i još se usuđuje svima suprotstavljati i govoriti im da su ništa… I još je ta žena, dakle, prirodna margina.

Sad se postavlja pitanje - koliko mi je hrabrosti bilo potrebno da se odvojim od svoje generacije i odreknem njihove podrške, da se usudim govoriti protiv trenda i književnih svetih krava, s jedinom podrškom u sebi samoj, u svojim uvjerenima, i onoj koju su mi pružali mrtvi pisci, književna klasika, jer sam iz nje proizašla i u njoj uvijek nalazila potvrdu da sam u pravu. Izgleda da je trebalo dosta hrabrosti, kako se ispostavilo naknadno – dakle, kad su se vidjele posljedice….

Posljedice te moje hrabrosti bila je ta da mi više od petnaest godina nije bilo nemoguće igdje išta objaviti, svi izdavači su me odbili, knjige sam slagala po ladicama…. Naslagala sam ih devet. Sa četrdeset i osam godina imala sam objavljenju jednu jedinu knjigu, roman „Trojanska kobila“, koju sam napisala  zadnju, i objavila je početkom rata 1991.  U međuvremenu slušala sam da trebam prestati pisati, jer nemam talenta, trpjela podsmjehe i omalovažavanja, dobivala upute kako treba pisati, i sve tome slično. 

Kad su mi, s pedeset godina – nakon rata, tijekom kojeg nisam ni pisala ni objavljivala - počele izlaziti „knjige iz ladice“, jedna za drugom kod malih izdavača, izgledala sam kao poludjeli skriboman. Za generaciju od tridesetak godina, koja je ulazila  književnost i to prilično agresivno, bila sam neshvatljiva pojava – jer gdje sam dosad bila? – netko koga treba ignorirati ili šutnuti, pogotovo jer ionako ne piše kako „treba pisati“, tj, kako pišu oni. „Karavane prolaze, a Marina Šur Puhlovski laje“, napisao je njihov eminentni predstavnik kao „kritiku“ jedne moje knjige…. Ukratko, osudila sam se na nevidljivost, na nepostojanje, što je trajalo gotovo idućih dvadeset godina, tj. do moje sedamdesete. Isključimo li par nagrada za kratke priče, prvu, veću dobila sam, prije četiri godine, za eseje ( nagradu „Zvane Črnja“), one koje sam počela pisati u četrdesetoj, a za književnost tek uoči svog sedamdesetog rođendana, i to na anonimnom natječaju izdavačke kuće VBZ.

Vratit ću se sada na hrabrost moje majke: sigurno je da je njoj trebalo više  hrabrosti da se u krajnje opasnim vremenima suprotstavi vlasti da bi spasila muža, time je ugrožavala, i to životno, i sebe i mene, međutim, to je je trajalo godinu dana i završilo. U mojem slučaju ta se situacija suprotstavljanja materijalno jačem protivniku pretvorila u čitav život u kojem sam morala trpjeti posljedice svojih uvjerenja i dosljednosti, što mirno mogu ustvrditi – budući da nisam odustala. Ni od pisanja, ni od suprotstavljanja. Tamo gdje sam bila s dvadeset i pet godina – dakle prije četrdeset i pet godina, još sam i danas, jasno u smislu zadrtosti oko književnosti. Da li bih se jednako postavila i ponašala da sam znala što me čeka? Vjerujem da bi, iako tko zna…. Ne znamo što bi bilo da je bilo….

Posljednje pitanje postavila sam jer otkriva zanimljivu osobinu hrabrosti, a to je da čovjek ne mora znati da je hrabar -  nego naprosto postupa kako mora, drugačije ne može. ….Moja majka je, kad se primila očeve obrane, vjerojatno odmah čula da je hrabra, a uz to je vjerojatno čula i da je luda, da se s rogatim ne treba boriti i slično, ali sigurna sam da ni ona o svojoj hrabrosti nikada nije razmišljala, nije mi se ni predočila kao hrabra osoba, a niti sam ja, kad sam krenula svojim putem mislila da sam hrabra, tj. da je to što radim hrabro. To je samo bilo ispravno za mene i moju osobnost. I nije se uopće postavljalo pitanje o odustajanju, jer od čega odustati – kad je za mene postojao sam taj put…

Ovim posljednjim vraćam se na pitanje koje sam postavila na početku – da li se čovjek rodi kao hrabra osoba, ili takvim postaje? Filozofija i religija smatraju da se čovjek ne rađa hrabar, nego takvim postaje, i tu liniju – postajanja hrabrom – povukla sam od svoje majke… Međutim, sad ću sve obrnuti i  problem osmotriti s pozicije do koje me je doveo misticizam, vlastito promišljanje, put duhovnog tragača, konkretno – samo pisanje….

Mistični pogled na život - za razliku od materijalističkog, za kojeg je rođenje početak a smrt kraj života, izvan čega nema ničeg, ili religijskog, po kojem čovjek po smrti završava kod Boga, gdje biva nagrađen ili kažnjen - vidi život kao kontinuitet života bez smrti. Za mistika, život je počeo prije ovog života  i nastavit će se u životu poslije ovog života, a ono što zovemo smrt samo je trenutak promjene … Promjene u kojoj od bića uvijek nešto ostane  što se prenosi u idući život… Taj idući život nije slučajan, nego ga on sam izabire po tome što u njemu može naučiti, kakvo iskustvo treba steći na putu kroz mnoge živote prema krajnjem cilju: prosvjetljenju. Kad će konačno izaći iz samsare, kako ovaj naš svijet vječne promjene zovu Indijci, i više se neće roditi…  Čovjek, ukratko, po mistiku, bira svoje roditelje, mjesto i vrijeme gdje će se roditi, kakav će biti, što će raditi i kako će živjeti, bira novo iskustvo koje mu je potrebno, koje može biti primanje nagrada ili otplata dugova, možda će s roditi kao kralj, a možda kao prosjak – ili bilo tko između tih dvaju ekstrema.

Gledan s te mistične pozicije pojam hrabrosti, kao vrline, ili kukavičluka, kao nedostatka, dobivaju sasvim drugo značenje, naime, netko u život dolazi iskusiti hrabrost, a netko kukavičluk, to je njihov karmički zadatak, kako bi rekli Indijci, i nema ni govora o tome da je onaj koji dolazi biti hrabar bolji, vrjedniji, moralno ispravniji  od onog koji dolazi biti kukavica, oni su vrijednosno sasvim isti, naprosto su to što jesu, s punim pravom da to budu: to im treba za daljnji razvoj po zakonu Svemira…. Koji je, kao i sve ostalo, Tajna.

Ovdje bi netko mogao primijetiti da „relativiziram zlo“,   što je točno ako se u obzir ne uzme cjelina, ako se ne gleda iz cjeline - što mi se, pak, čini neophodnim: jer ne vidim valjan argument protiv njenog postojanja. Nemam argument ni za suprotno, imam samo slutnje, osjećaje, intuiciju da cjelina postoji, radi čega sam sebe nazvala mistikom. Naš svijet je svijet imenovanja, pa se sve mora imenovati da bi se shvatilo.  

Ukratko, ljudi su hrabri kad nemaju izbora, i kukavice su kad nemaju izbora, ne obrnuto, kako se nama čini, kad u hrabrosti vidimo vrlinu, dakle nešto što možemo izabrati  – jer su i jedno i drugo odabrali unaprijed. Pa onda ne mogu vršiti naknadne izbore  a da se ne ponište, i to u potpunosti.  Kakav smo izbor imale moja majka i ja – ona oglušiti se na nepravdu koja je država nanosila ocu, dakle, dozvoliti nepravdu, ja odbaciti sve u što vjerujem? Majka više ne bi bila ona, niti bih ja bila ja – to bi bile druge osobe.

Da li mi je bilo teško tako živjeti, raditi bez odjeka? Na trenutke. Kad se danas osvrnem vidim da mi je najljepše bilo vrijeme dok ništa nisam objavila, dok sam pisala u pustinji.

„Moj književni neuspjeh izgleda mi kao šala je kojoj ćemo se na kraju svi slatko smijati“, zapisala sam u dnevnik s nekih trideset i  sedam godina, to je bio vrhunac mojih jadikovki. Što jedva da zvuči kao jadanje….  Jer iz tog zapisa zrači sigurnost, ne ogorčenje. A kako bi takva sigurnost bila moguća  da sam ovisila o trenutku punom proturječja i nesigurnosti, o prividima ovog svijeta, a ne o čvrstoći svog prethodnog izbora? Kad si napravio izbor – više ga nemaš….

Ima jedna indijska priča o izboru, o pitanju ima li čovjek izbora ili ne. Postavio ga je neki čovjek nekom mudracu. Mudrac je sjedio, a pitač je stajao. „Podigni jednu nogu“, rekao mu me mudrac. Nije mu rekao koju nogu da podigne, lijevu ili desnu. Pitač je podigao desnu nogu. „A sad podigni drugu nogu“, rekao mu je mudrac. „Ne mogu podići drugu nogu, rekao je čovjek“, jer to nije bilo moguće. Mogao je samo pasti. „Eto, to je izbor koji imaš“, rekao mu je mudrac. „Kad si jednom izabrao više ne možeš izabrati“ Drugim riječima –samo se čini da imamo izbora, da možemo prvo podići desnu, a onda i lijevu nogu, ili obrnuto, da možemo birati između hrabrosti i kukavičluka, primjerice, a to se odnosi i na sve druge izbore, a istina je da ne možemo, kako pokazuje ova jednostavna priča, jer smo svoj izbor napravili prije nego smo došli. Došli smo na jednoj nozi! Izbor smo napravili unaprijed, jasno onaj bitni. Kakvi ćemo i gdje doći…  Možda smo u prethodnom životu bili kukavica, sad dolazimo iskusiti kako je to biti  hrabar… To je objašnjenje razlika među ljudima koje su nam nepodnošljive. Netko se rodi nakazan – kakva nepravda… A nije nepravda – nego je izbor. Ni pravde ni nepravde zapravo – nema. I ne može je biti kad smo mi ti koji biramo… Tako jednostavno, a tako teško za prihvatiti kad se promatra iz perspektive jednog jedinog života… S kojim si se poistovjetio.

Puno prije nego sam naišla na ovu priču do te spoznaje došla sam i sama,  promatrajući taj svoj književni put kao objekt, ne poistovjećujući se s njim, dakle, na distanci od svog ega, od svog položaja u svijetu, koji bi mi sigurno bio nepodnošljiv da sam se s njim poistovjetila. Ali nisam. I to je jedina snaga koju možemo steći u životu – da se s njim ne poistovjetimo. Poistovjećivanje je svojevrsni pakao, jer nas život onda vitla amo tamo, čas smo sretni, čas smo nesretni, čas smo na vrhu, čas smo na dnu, čas mislimo da smo svemoćni, čas da ne vrijedimo ništa, jer život tako funkcionira, kao vječna mijena sa svrhom, koja je Tajna. Pa o tome nemam što za reći.  

Za kraj  vratit ću se našoj zemaljskoj perspektivi: nedavno sam, gledajući jedno tv-izviješće sa sajma knjiga u Puli, čula kako filozofa Žarka Paića pitaju kako bi definirao današnjeg intelektualca – i odgovor je bio stvarno zanimljiv. Naime, Paić je – u današnjem svijetu, što je važno istaknuti  - definirao intelektualca kao osobu koja se čvrsto i ustrajno drži svojih duhovnih stavova, i od njih neće odustat ni pod kakvim pritiskom, ni radi kakve materijalne štete koju bi mogao pretrpjeti, marginalizacije i ostalih neugodnosti,  niti će se ( to sad ja dodajem)  povući u ono što Česlav Miloš naziva „unutarnjom ilegalom“, on će svoja uvjerenja javno zastupati, nezaštićen ni od koga ( to je važno). Ja bih također dodala – ta uvjerenja, uklesana u kamenu, nisu i ne mogu biti politička, jer ova počivaju samo na znanju, nisu  ono što je iznad znanja – mudrost. Mudrost je istina znanja, i tek ta istina – istina znanja – zaista i jest istina, ona posljednja na zemlji, jasno. Istini za koju se vrijedi zalagati. I za koju se vrijedi žrtvovati. Sve ostalo je laž. 

Dakle, intelektualca – s ovim proširenjem – definira i mudrost, a onaj koga je još Goethe zadužio za mudrost ( u „Faustu“) jest upravo pisac, Pjesnik, kako sam već spomenula. Ne Lakrdijaš, postmodernist, pisac sofisticiranog šunda,  gospodar znanja. To ne može biti ni filozof, ni znanstvenik… koji također ne mogu nadići znanje. A nadići znanje, i u sebi potražiti mudrost – to je hrabrost. Barem u našem svijetu…. Koji je svijet znanja, oko kojeg se svi udružuju. Pa kad nadiđeš znanje – ostati ćeš sam. Vidite li gdje mudrost u današnjoj književnosti? Ja, recimo, ne….Ili sasvim rijetko… Vidim želju za zabavom i uvjerenja proizašla iz znanja, vidim pamet, ali mudrost ne vidim gotovo nigdje. Ta hrabrost je preskupa.

Ukratko, Paićeva definicija intelektualca sasvim se poklapa s mojim književnim putom, putom moralne hrabrosti da se držiš svojih uvjerenja unatoč svemu i protiv svih, a stoički podneseš posljedice. Posljedica je mogla biti i ta da umrem jednako neprimijećena kao što sam i živjela, što je za pisca prilično nezgodno, jer znači da nije došao do čitatelja, pa zašto onda uopće objavljuje knjige, međutim, i na to sam bila potpuno spremna valjda još od trenutka kad sam sama sebi napisala da je „moj književni neuspjeh šala kojoj ćemo se jednom svi slatko smijati“  -  jer kad to možeš napisati, već se smiješ. Već si nadrastao sebe i svoju sudbinu, kao nešto što istodobno jesi i nisi, jesi jer to živiš, nisi, jer to nije jedino što ćeš živjeti. A od toga da nadrasteš sebe i svoju sudbinu nema većeg dobitka na zemlji, i s tim riječima ću završiti.