Tena Lončarević: Nepostojeći ljudi (2018.)

Lapis Histriae 2018: finale

TENA LONČAREVIĆ

Nepostojeći ljudi

    Madina Hosseini, afganistanska djevojčica, stradala je od naleta lokomotive teretnoga vlaka koji je vozio na liniji Tovarnik - Šid 21. studenog 2017.g.. U trenutku udara imala je pet godina, trinaest vagona vlaka koji ju je udario zaustavilo se u Srbiji, a šest ih je ostalo u Hrvatskoj. Madinin život zakočen je na granici, ona nikada neće napuniti šest godina, granica između Hrvatske i Srbije posljednja je koju će ikada prijeći.

***                                                                                                     

    Večeri u studenom vlažne su i teške. Noge upadaju u hladnu srijemsku crnicu, žitko blato zaustavlja kretanje, lijepi ih za zemlju, ne da im dalje. Otvaram usta i gledam svoj dah, čini mi se da isparavam. Magla izlazi iz mojih usta. Magla poigrava iznad tla, meki sfumato briše oblike, postoji samo ravnina.

 ***                                                                                                    

    Uz Madinu, te je kobne večeri granicu pokušalo prijeći i petero djece u dobi od dvije, tri, šest, osam i petnaest godina. Njima se u tisku ne navode imena, ne bi ga imala niti Madina da nije na granici ocarinjena za život. Ona je tek u smrti dobila ime. Madina je tek u smrti postala vidljiva, izdvojila se iz nefokusirane, mutne kolone hodača uz prugu. Ljudi koje se odbija gledati. Nepostojećih ljudi.

***                                                                                                   

    Pruga je dugačka beskrajna ravnina u ravnici, pokoji samonikli grm ili obris šume u daljini, jedini su orijentir unutar praznoga prostora. Kloparanje vlaka na dotrajalim tračnicama ritam je iluzije, sanjam kako se krećem, ali zapravo stojim. Trajno i vječito stojim. Nema bijega iz ravnine, iza nje je samo nova ravnina.

***                                                                                   

    Zamišljam kako su mogli izgledati posljednji sati njezina kratka života. Promrzlu i natečenih nogu vuku je kroz ravnicu.
-    Koliko još? – sigurno ispituje ritmičnim razmacima dječjeg umora i nestrpljenja.
-    Još malo, hodaj! – odgovara joj brat.
Još malo, još malo, proteže se ravninom i nema mu kraja. A onda, policijske uniforme, svjetla, galama u kojoj je teško išta razaznati. Uniforme su kraj, koncentracija bijesa, urlanje kojem ne razumije značenje. Od uniforme se odbija očaj u glasu njezine majke. Madina se ne boji. Ona je previše umorna za strah.
Hodanju nije kraj, uniforme ih okreću. Hodaj!

***                                                                                                    

Hodači uz prugu. Prozirni ljudi. Zapeli u ravnici, u ravnini, pored zamišljene crte kojom je odrezana granica dvaju država. Između Šida i Tovarnika nema rijeke, nema jezera ni planine, samo blatna srijemska crnica, unedogled ravna.

***                                                                                                    

Madina ne razumije zašto hoda, kilometri u te malene tabane urezuju umor, izvan nje ništa se ne mijenja.  Krajolik je trajno isti, zahrđali masni vonj kolosijeka o koji joj stopalo povremeno zapne, uznemiren majčin glas koji joj nema strpljenja objašnjavati zašto mora hodati. Zašto mora hodati? Zašto ne može utonuti glavom u meki jastuk, u neki čisti, u neki meki, u neki mirisni jastuk, u toploj sobi, uz zvuk nježne uspavanke majčina tihog glasa. Rukav jakne zapinje o šiblje uz prugu, zaškriputa teško poderiva sintetika, grecanje rukava rastvori klonule kapke. Posrnula čupava glava ustaje iz sanjarenja.

Hodaj. Hodaj u ravnini.

***                                                                                         

Šiblje i žilavo, preživjelo raslinje skriva armiranu olupinu negdašnje tvornice. Glasovi radnika, buka strojeva zamrli su davno, u grabežu i kaosu devedesetih. Ostao je samo kostur, betonska gola praznina urasla u zapušteni okoliš, postiđeni, skriveni memento nekih pitomijih dana. U teškim studenim noćima usred te žalosne grdosije pali se vatra, lomača pucketa, promrzli prsti plešu iznad plamena. Hladno je, hladnoća zaposjeda kožu iznutra, uvlači se u organe, zamrzava, zaustavlja.
Plamen usred hale samo je ideja topline, nestvarno svjetlucanje koje nema snage ugrijati tijela. Trepere lica ispod pretankih kapuljača, kišne kapi miješaju se s prašinom u nepodnošljivo mutne lokve, vlaga zaposjeda prostor. Prikaze stisnute oko vatre nepostojeći su ljudi, duhovi u prostoru koji je i sam duh. Zamrznuti, zarobljeni, oni koje se odbija vidjeti.

***                                                                                           

Pogled koji kotrljam ravnicom nema se kamo zaustaviti, on ide, ide, ide i umori se od nigdine. Kretanje je iluzija, nema bijega iz ravnine.

***                                                                                               

A Madina hoda i hoda. Njezini tabani ostavljaju lepetave otiske, njezino petogodišnje tijelo sitno je i sve manje svakim kilometrom koji pređe. Koliko je kilometara prešla Madina? Koliko je nerazumljivih jezika mrmljalo pored njezina uha u prostorima o kojima ne zna ništa, osim da ne mirišu na mir i na dom? Države, pokrajine, granice nizovi su glasova u malenom petogodišnjem tijelu, skup zvukova koji ne znače ništa, osim da se zbog njih hoda. Hodaj!
Pod miškom stišće svog sivog plišanog medvjedića, kad bi ga barem mogla položiti pored svoga lica, u neki čisti, u neki meki, u neki mirisni jastuk, u toploj sobi. Usnuti, usnuti, samo na tren, samo malo.
Koliko već hodaju? Dan je prešao u noć, zacrnjeli se oblici, progutao ih mrak. Ona hoda u mrak.

***                                                                                                 

Nepostojeći ljudi, duhovi u ravnici, njihova tijela isparavaju u čekanju. Ljudi bez imena, šibljem skriveni od legalnih sudbina,  skriveni od granica u njihovim očima. Izvađeni iz kamiona, skinuti s osovina autobusa, pljačkani, varani, ljudi razbijenih i zagubljenih identiteta. Bića iz šume, bića iz propalih tvornica, improviziranih kampova i napuštenih, praznih kuća, ljudi koje se odbija vidjeti.
Policijski pendreci su granica. Psovke i udarci, naguravanje, napuknute kosti, modrice, urlanje i svjetla, kordon boli i poniženja, od njega se odbija svaki pokušaj kretanja.
Pendrek u leđa, koljeno u trbuh, pljuvačka na čelo, tijelo pada, metalni smrad krvi miješa se s vlagom srijemske crnice, tvrda policijska cipela udara, udara, udara, ona je granica. Nema bijega iz ravnine.

***                                                                                                 

Večeri u studenom su tihe. Ritam koraka uz tračnice jednoličan je i uspavljuje. U mraku se bjelasa krupno četvrtasto kamenje položeno među pragove kolosijeka, pucketa raslinje pod umornim stopalima.
Madina hoda. Pod miškom stišće plišanog sivog medvjedića i pokazuje mu oblake nastale od svog daha. Posljednje što čuje kaos je zvukova, trubu lokomotive, uspaničene dozive, galamu. Posljednje što osjeti udarac je u zatiljak, eksploziju boli nakon koje se gasi sve. Madina ne zna da je pala pored kolosijeka, ona više ne čuje plač i vrisku, škripanje tromih kočnica lokomotive.
Ona ne zna da joj je glava položena na hladnu srijemsku crnicu. Ona ne zna da je zadnji oblačić daha zauvijek ispario iz nje.

***                                                                                               

Lokomotiva teretnoga vlaka usmrtila je Madinu Hosseini na teritoriju Republike Srbije, stotinu metara od crte razgraničenja.
Njezino maleno petogodišnje tijelo još je jedanput prešlo granicu, odneseno je na teritorij Republike Hrvatske. Bio je to očajnički uzaludan pokušaju njezine majke da u njemu probudi koji znak života, dežurni liječnik hitne pomoći ustvrdio je kako života više nema. Madinina smrt službeno je proglašena u 21 sat i 5 minuta. Madina je na granici ocarinjena za život.

***                                                                                                 

U ravnici, na srijemskoj crnici zaboravljen leži sivi plišani medvjedić, posljednja igračka s kojom će se igrati jedna petogodišnja afganistanska djevojčica.
Prekrit će ga magla, postat će proziran. Trajno proziran i zaboravljen u ravnici.