Tomislav Ribić: Obiteljski album (2021.)

Lapis Histriae 2021: finale

TOMISLAV RIBIĆ

Obiteljski album

 

 

 

Donji Lapac, 1941.       

Moram napisati domaću zadaću na ćirilici. Ne volim baš ćirilicu. Nisam je još naučila. Mama bi rekla da sam se ulijenila. Jedna teta je rekla da lijenost nije daleko od bedastoće. Srećom učiteljica Desa nije stroga. Hladno je u sobi. U Lici je zima gora nego u Varaždinu. Čujem zavijanje vukova ispod prozora. Pogledat ću malo kroz prozor. Možda im s prozora bacim ostatke ručka, a možda i vidim zvijezdu padalicu. Otac riše u drugoj sobi. Ispod nas je zatvor. Mi smo na prvom katu sudske zgrade u Donjem Lapcu.. Sami. Tata i ja. I vukovi pod prozorom svake noći, a zatvorenici u sobi ispod moje. Sigurno čuju dok skačem po sobi. I jedni i drugi su me nanjušili. Mama nam piše pisma. Došla je s nama ali je i odmah otišla. Ja sam morala ostati zbog škole. Kao neki privjesak ocu. Da manje pije. Mama veli da smo ovdje premješteni po kazni zbog njega i njegovog brata suca. Tata je na posljednjim izborima iz protesta glasao za komuniste, a njegov brat je pisao protiv ustaša što bi trebalo značiti da je komunista. Tata je po kazni premješten na sud u Donji Lapac 1940. godine, a stric je već prije dobio otkaz na sudu i preselio se u Split sa ženom i djecom. Njemu su lani kraljevske vlasti oprostile pa je dobio posao na sudu u Gospiću. Njih ni ne viđam. Mama je otišla u Varaždin jer je prošle godine rodila sina. On je još mali i za malu djecu nije vukojebina[1] poput ove. Rekla mi je pri odlasku da se ne trebam pred nikim puno predstavljati ni govoriti o svojoj obitelji jer to ionako nikoga ne bi zanimalo i ne bi me poslušali.

A tata? Tata ko tata. Dobar je. Od jučer mi pomaže u učenju ćirilice. On sve zna, a uvijek šuti. On je uvijek protiv svih, rekla je mama. Kako bi me naučio čitati i pisati ćirilicu morao mi je odati jednu tajnu. Donio je kofer i izvadio uredno uvezeno godište časopisa Politikin zabavnik.[2] Rekao je da u njemu ima mnogo zanimljivih tekstova za djecu i odrasle i stripova koje djeca vole. Napomenuo je da se ne smije čarati i pisati po časopisu. Časopis je jako zanimljiv. Lijepo su nacrtani likovi Mikija, Popaja, Šilje i crtana priča u nastavcima o Baš čeliku. Brzo napredujem u učenju, veli tata. Učim gutajući stripove i zanimljive članke poput onog o fakirima. Tata je rekao da se njemu sviđa strip o princu Valiantu. I da će nam ga nabaviti. Mogla bi naš obiteljski album pisati na ćirilici. Kratke zabilješke ispod slika i crteža i onog što sam izrezala iz knjiga i časopisa. Sve je u albumu malo šašavo ali se zbilo.

 Kad smo bili u Varaždinu uvijek je u kući bilo bučno. Ja sam se igrala u svojoj sobi. Mama bi se ljutila zbog društva koje je dolazilo navečer na kartanje. Omama[3] se ponekad ljuti na tatu. Kaže da ne zna stati s pićem i da je bonvivan. Bonvivan je muškarac koji voli risati, piti, zna svirati više instrumenata i karta se navečer s prijateljima. Tata ima lijepi bicikl i na njemu su uvijek gitara i mandolina. Ostavio ga je u Varaždinu. Lijepo svira i pjeva, a vidjela sam da skrivećki piše i pjesme. Mislim da je tati prošli život bio ljepši. Mislim na onaj prije mame i mene. Ne zbog mene, on prije nije živio u vukojebini. Vukojebina je baš mjesto kao ovo naše gdje po noći vuci zavijaju pod prozorom i u koje država šalje državne službenike po kazni. Tata ne zna kuhati pa se nas dvoje snalazimo i svaki dan jedemo ono što jedu i zatvorenici. Tata je u prijašnjem životu živio u mjestu koje se zove Subotica. Tamo je isto radio na sudu sa svojim bratom ali mu je bilo ljepše. Imali su slastičarnice, kavane, kazalište, a to vukojebina nema. Tamo je slikao, čak je u jednoj kući napravio podni reljef od dukata pa su sve to prekrili staklom. Meni je dobro s tatom. Nikad me ne smeta. Ponekad dođu prijatelji sa suda pa kartaju. Tada se osjeća bolje. Veseliji je. Narisao mi je sliku crvendaća. U boji. Jako je lijepa i zakačila sam je za okvir slike Isusa.

Tata je rekao da je počeo rat. Nijemci su bombardirali Beograd. Nijemci ratuju po cijeloj Europi. Ovdje ih još nema. Vidim samo neke bradate stričeke.[4] Nadam se, da ako ovdje još neće biti rata, tata će mi dozvoliti slaviti deseti rođendan. Bar da pozovem par prijateljica i malog dečeca[5] s razbitom nogom. Oni su Srbi i ja sam si dobra s njima. Ni njima ne ide ćirilica najbolje.

            Javila se mama. Zaboravila mi je čestitati rođendan. Rekla je da je iskopala neke veze kako bi se vratili kući. Kad ju je tata pitao kakve veze, rekla je da je prijateljica našla vezu preko koje bi uspjeli ishoditi tatin premještaj natrag u Čakovec ili Varaždin. Mama je rekla da će sve biti sređeno do kraja školske godine i da se vraćam u pravu školu. Prevarila se, jer je već počelo ljeto a mi smo ostali u vukojebini.

 

Par dana prije kraja srpnja došla je mama. Ušla je u sobu s dva stričeka i počeli su pakirati stvari i nositi ih na zaprežna kola. Došao je i tata. Bio je iznenađen. Mama je rekla da odmah idemo na vlak u Bihać i pravac Zagreb. Tati je rekla da kaj se čudi jer dobro zna da je premješten u Varaždin i da odmah moramo ići. Vlak nas neće čekati, a do Bihaća je oko četrdeset kilometara. Tata je pokupio svoje stvari, a mama mu nije dozvolila da se oprašta od sudaca u vukojebini. Popeli smo se na kola. Mama me je zrihtala.[6] Imala sam bijelu ljetnu haljinicu s volančekom i bijele sandale. Izgledala sam kao da idem na prvu pričest. Ispratile su me moje prijateljice i mahale su mi. Žao mi ih je što će se i dalje mučiti s ćirilicom u vukojebini. Godina dana kazne nije bilo dovoljno da se tata opameti, mislila je mama.

 

Bilo mi je lijepo putovati na kolima do Bihaća pa vlakom za Zagreb i onda drugim doma. U vlaku se je s nama u teretnom vagonu drndao i namještaj. Kad smo došli u Zagreb mama je bila bolje volje. Opet će se svaki dan na biciklu drndati[7] cestom do Čakovca. Otići će na jedan dan a vratit će se za tri. Znam ja nju. Opet ćemo dobiti neku guvernantu. Samo što se tata previše druži s njima što mamu ljuti. Mama mu je jedanput rekla neka ide u onaj kupleraj na početku ulice pa neka nas tamo sramoti.

 

Varaždin,1941.

Tata je počeo raditi na sudu u Varaždinu. Mama je bila doma. Kada se je tata vratio s posla poslao me je s bratom na vrt neka se igramo. Ti razgovori nisu za djecu rekao je tata. Mama i Omama se pred djecom razgovaraju važne stvari uvijek na mađarskom jeziku. Mene su samo naučile reći „Kezi čokolom[8], milostiva!“

Tata i mama su pili rakiju. Vidjela sam po zelenim čašicama za rakiju na kredencu. Tata me je poljubio u čelo i rekao da smo nas dvoje ponovno rođeni. Kad je pred večer došla moja buduća firmana kuma čula sam da je bilo puno mrtvih u Lapcu. Četnici su pobili sve Hrvate dan poslije našeg odlaska.

Firmana kuma je često dolazila k nama. Tata joj je bio doktor koji je završio univerzu u Beču, a pokojna mama sestra uzoritog kardinala. Imali su u Kolodvorskoj ulici pravi dvorac. Na njemu je čak pisalo „Dvor Ratimir“ što znači da je dvorac. Mama ih je običavala pozivati nedjeljom na ručak ili bi biciklom odvezla hrane da ne oskudijevaju.

Mama je rekla da se osjeća rat jer su ljudi gladni i sve je poskupjelo, ali da mi imamo i vrt i pajceke i piceke i ne trebamo se brinuti da ćemo ostati gladni, jer imamo i mlin u Čakovcu u kome ona vodi poslove. Ako je rat i ako vlada glad sigurno neće biti nastave. Pa tko bi se učio gladan za vrijeme rata? Zažmirila sam i zaželjela da nema nastave. Nitko mi nije uslišao želju. Nisam možda bila jasna u želji. Možda sam trebala izaći na dvorište i zaželjeti tu želju kad vidim prvu večernju zvjezdicu. Vele da se tada ostvare želje.

Mama je rekla da nama nikad nije i neće biti dosadno. Tatin brat je dobio premještaj na varaždinski sud, pa je mama morala pod hitno naći smještaj za njih. Našla je neki stan kod kule. Nije ih zvala na nedjeljni ručak. Oni su bili bogati i sve su gledali dole. Gledati dole značilo je da nismo društvo za njih. Mama je mislila da uvijek treba pomagati ljudima.

Jednog jutra, došlo je nekoliko stričeka u uniformama i rekli su da imamo višak stambenog prostora i da će dva Njemačka gospona živjeti kod nas u prvoj sobi. A to je bila moja i bratova soba.

Popodne su se doselili Njemački oficiri. Donesli su i kofer s knjigama, atlasima i enciklopedijom na njemačkom jeziku. Provjerila sam ujutro kad su otišli na posao da li imaju bombe i pištolje u sobi pod izlikom da idemo napraviti propuh. Ništa nisam našla osim velikog bajuneta pod jastukom. Otkad su se oni doselili k nama mama je češće odlazila u Čakovec. Trenutno nismo imali guvernantu jer je prošla radila nekaj kaj se ne smije s tatom i mama je napravila rusvaj.[9] Morala sam se brinuti i za brata. Uskoro je ipak stigla jedna starija teta koja je kuhala i pospremala jer smo imali izvanrednu situaciju u kući.

Mama je rekla da pred strancima moram biti jako oprezna iako su Nijemci bili jako ljubazni. Znali su mi donijeti bombone. Nisu nikoga ubili a ni nas nisu sprašili u Njemačku kao susjeda s početka ulice koji je imao veliki dućan. Opet smo imali sreću. Možda su samo bili detektivi njemačke tajne službe koji su pratili tatu i mamu zbog tatinog brata.

Ljeti su sjedili pod orahom i čitali novine na njemačkom. Kuma je rekla da jedva čekaju da odu doma. Kuma mi ništa nije htjela reći o njima jer su djeca brbljiva i ne znaju skrivati tajne pa neki ljudi mogu nastradati. Da, s djecom se ne razgovara o ratu i Nijemcima.

Došla je zima. Naši podstanari su nam pomogli nabaviti ugljen. Tata se zahvalio. U kuhinji je bilo posebno toplo. Sjedila sam kraj šparheta[10] i slušala vatru kako pucketa. Na šparhetu sam sušila čarape, a na otvorena vrata rora[11] stavila sam cipele. Tamo se brzo osuše. Nije bilo mame da me špota.

Već je došao i ratni prosinac. Jedva čekam da okitimo bor. Možda u Varaždinu ili u Čakovcu kod Omame. U Mađarskoj, jer Čakovec nije više u našoj državi, biti će mi ljepše. Spavat ću u Omaminom velikom krevetu na sredini između nje i Opape,[12] a mama i tata u svojoj sobi s bratom.

 

Mama je bila jučer jako ljuta kad je opet iza zatvorenih vrata razgovarala s tatom. Tata ju je tješio. Brat mu je opet učinio neku glupost. Nije došao na posao i tata je otišao do njega. Nikog nije bilo kod kuće. Svi su nestali, pa čak ni gazdarica nije znala gdje su. Mama je pitala kuda je opet otišao i da li ćemo zbog njega opet najebati. Rekla mu je neka se pazi da nas ne premjeste u njemačku. Znala sam da neće jer tata nije znao njemački pa ga ne bi premjestili na tamošnji sud. Ušla sam u kuhinju dok je tata slijegao ramenima. Poslije su došli Nijemci koji su se dobro naručali u Kolodvorskoj restauraciji,[13] te se ponudili da odu s tatom još jednom do stana. Brzo su se vratili. Nisu ih našli doma. Mama je rekla da ih je bar crna zemla progutala. Nakon par dana nije im ni dalje bilo traga.

Mama nas je spakirala i svi smo otišli u Čakovec da u miru proslavimo Božić. Ključeve je dala teti koja je pomagala u domaćinstvu jer je trebalo nahraniti živinu i pobrati jaja iz gnijezda. Podstanari su isto čuvali kuću. Inače je mama zaboravila prijaviti podstanare u Prijavni ured pa su je oni podsjetili.

 

Varaždin, 1942.

Kad je došlo proljeće saznali smo da je stric pobjegao u šumu. Nisam znala koju šumu, da li dravsku, viničku ili koju drugu u blizini jer se pred djecom o tome nije govorilo. Samo sam jednog dana vidla mamu kak joj striček Nijemac nešto govori a ona sprema ruksake. Rekla mu je da će živinu svaki dan hraniti ona teta kaj nam pomaže u kući. 

Mama nas je obukla i rekla da idemo malo na selo u Sračinec. Izlet baš i nije bio pravi izlet. Zatvorili smo se u zemunicu iza kuće na polju, a po vodu sam morala ići na pumpu iza štale. Imali smo drveni zahod u velikom škednju[14] na koji smo morali ići  poskrivećki. Mama je samo prigovarala. Mamini prijatelji koji su nas sakrili donosili su nam hranu, pomaknuli bi pokrov od zemunice i dodali tati. Tata nije smio pušiti pa je bio nervozan. Htjela sam se igrati obitelji krtica s bratom, ali mama nije dala. Baš sam se osjećala poput krtice. Izlazimo samo po mraku. Mama je samo gunđala da kaj joj je to trebalo, da mu je brat neobazriv čovjek koji samo misli na sebe, a ne misli na druge, da je imao dobar posao i mogao je ostati a ne da bježi u šumu i ugrožava živote drugih. Zahvaljivala je Bogu za dobre ljude koji su nas ovdje skrivali jer i oni mogu nastradati. Kad bi nas našli, rekla je mama, nastao bi rusvaj. Sve bi nas ekspedirali u logor. Ništa nisam shvatila. Mama je uvijek sve napravila kak si je zamislila. Ona je mislila da je sve dobro što napravi. Inače je bila šutljiva.

Prepisivala bi recepte, rješavala križaljke, čitala novine. A sad smo svi sjedili u mrkome mraku, sve dok nije došla jedna teta i rekla da možemo doma, da je sve sređeno.

Kumica je rekla da nas čuva sam gospon Bog i dobri ljudi i ovi naši podstanari jer su kao te noći kad smo otišli ustaše htjeli pobiti sve nas. Mama je rekla da je jedna osoba vidjela naše prezime na spisku za tu noć i da su joj odmah dojavili. Srećom nije bila u Čakovcu jer ko zna kaj bi onda bilo.

Mama je zaklala racu, očistila ju i dala kumici. Mislim da nas je spašavalo više ljudi, i kumica i ujak. Ja sam morala otići šopati guske da ne čujem kako bi nas to pobili.

Nedjeljni ručak je bio svečan. Slavili smo s tri dana zakašnjenja Jožefovo.[15] Tata i doktor su si malo popili pa je tata svirao dalmatinske pjesme na gitari. Mama i kumica su otišle u sobu piti kavu, a doktor je sjedio kraj mene i jeo pitu od jabuka. Onda smo mu tata i ja otpjevali Oj ti vilo Velebita! Nijemci su ionako svaki dan jeli u Kolodvorskoj restauraciji pa ih nije bilo doma.

Mene je to sve zanimalo, mislim to s Nijemcima. Zašto su tu kod nas i kako dugo će biti. Da li su oni dojavili mami i na čijoj su strani. Okupirali su moju sobu i sad spavam s bratom u roditeljskoj sobi. Već su godinu dana s nama. Ne mogu ujutro na zahod jer se briju pa ljeti znam odjuriti u vrt iza grmova ribizla. Ja bih im na maminom mjestu dala u sobi napraviti jedan vaserlajtung[16] pa neka se u njemu umivaju i briju i pišaju jer je vaserlajtung nizak.

Mama je bila jučer jako ljuta i iza zatvorenih vrata je razgovarala s tatom. Tata je poslije posla s prijateljima sa suda bio na par gemišta pa je samo šutio. Meni je sve to kaj se događa čudno i bedasto. Mama je rekla da ti tvoji najbliži uvijek naprave cirkus i skoro odvisiš, a pomoć dođe od nepoznatih ljudi. Prijatelji te izdaju, a neznanci pomognu.

 

 

 

Varaždin, 1943.

 

Mama je napunila ceker s hranom i pitala me da li hoću s njom do kume da im odnesemo malo hrane, kave i cigarete. Naravno da sam pristala jer je tamo zanimljivo. Djeca vole dvorce iz bajki, a njezin je kao iz bajke. Volim se šetati sobama i tražiti duhove dok one sjede u sobi za goste. Soba za goste je odmah do ulaza tak da gosti ne zamažu cijelu kuću kad je zima ili kad pada kiša donesu blato. Kuhinja je u podrumu. A podrum je veliki i tamo živi njihova kuharica koja je kuhala ono kaj je mama poslala ili donesla. Teta kuharica je bila sa sela, sama i nije imala nikoga i gospon doktor ju je uzeo k sebi da ima dom. Pomagali su jedni drugima. Dvorac ima veliku terasu sa stražnje strane. Ja najvišem volim gledati kroz prozore sa malih tornjića. U takvim tornjićima sigurno žive princeze.

Sjedila sam na prozoru u svojoj sobi, koja nije već dvije godine bila moja, i gledala veliku sliku Isus, prijatelj malenih iznad mog kreveta na čiju ramu je Nijemac zakačio sliku neke cure. Na noćnom ormariću u drvenoj kutiji, koju si je sam napravio, imao je brijaći pribor. Da li i njega čuva Isus ili ga čuva djevojka sa slike? Koga u ratu čuva Isus? Pitala sam na vjeronauku časnu. Razočarao me je odgovor da čuva samo one koji vjeruju u njega i koji mu se mole. Mislim da bi trebao čuvati sve ljude. A ako se ljudi mole pa ubiju nekoga, a to je smrtni grijeh, zašto i njih čuva jer se mole i idu u crkvu, vjeruju u njega a ubijaju. Mislim da časna laže. Isus voli sve ali ne može spriječiti one zločeste. Njih će svakako kazniti mada pop dela od njih junake i svece. Na neka pitanja nije bilo odgovora. Opet sam morala na ispovijed jer sam ispitivala gluposti.

Nijemci su još tu kod nas. Čini mi se da se pakiraju. Možda idu doma na uskršnji odmor. Rekli su mami da idu doma. Sada ću ja okupirati svoju sobu. Ostavili su mi i knjige na njemačkom: jedan Knaurs leksikon i knjigu o Dunavu s puno slika. Ostavili su mi i jednu drvenu kutiju za brijači pribor. Rekli su mi da ću jednog dana u njoj čuvati nakit. Jedan mi je namignuo na odlasku i zaželio sreću.

            Mama i ja pospremile smo sobu. Dobro smo ulaštile pod pa je cijela soba mirisala i nestao je onaj vojnički miris. Ponovo sam bila u svojoj sobi. Ali s bratom. On je navršio četiri godine i bio je dosadan. Samo me je gnjavio i ispitivao. Čitala sam mu Politikin zabavnik. Gledao je slike, ali nije smio dirati časopis. Tako je rekao tata.

Ljeto je bilo toplo, ulica prašnjava i jedva smo čekali da predvečer ulicom prođe kamion s cisternom vode koji je polijevao ulice a bio je Hitlerov poklon gradu. Mama i ja bi napumpale vodu u kante i polile pločnik ispod prozora.

Godina je bila loša. Umro je Opapa. Otišli smo u Čakovec. Poslije sprovoda imali smo karmine. Bilo je puno finih kolača. Svi susjedi dolazili su dva dana k nama tugovati. Svi su rekli da je to velika tragedija. Opapa je pao u stroj za kašu, koji je sam patentirao i ostao mrtav. Znam za patent. Igrala sam se za radnim stolom i vidla papir s patentom a Omama me je našla pak mi je rekla da kaj imam za fokšiti[17] med papirima. Brat i ja spavali smo u Opapinom krevetu. Glumio je duha Opape i mislio je da će me uplašiti.

 

Čini mi se da je u tijeku druga okupacija moje sobe. Vrata su otvorena, nečiji koferi i torbe na podu, nestala je moja posteljina i jedan krevet. Čuju se glasovi iz kuhinje.

Mama me je upoznala s gosponom oficirom koji je upravo došao. Ovaj je naš domaći okupator. Spavat će ispod slike Isus prijatelj malenih i okrenut će krevet u smjeru istok-zapad. Komplicirano. To znači da ja spavam u smjeru sjever-jug. Donio je sa sobom i veliku uokvirenu vjenčanu sliku.

            Opet sam s bratom u jednom krevetu. Svaku večer lupamo se nogama. Spavamo u suprotnim smjerovima. Mama je drugi dan išla prijaviti podstanara u Prijavni ured. Morala je ispuniti ceduljicu i pospremiti je da ga kad ode odjavi.

 

 

 

 

 

 

Varaždin, Čakovec 1944.

 

Još jedna hladna zima. Sličuhala[18] sam se po ulici sa susjedom. Mir i tišina. Kad bi došle do ugla imale smo direktan pogled na groblje do kojeg je vodio drvored visokih jablana. Kraj moje kuće bio je kip svetog trojstva pred kojim bi svaki prolaznik zastao i prekrižio se. I mi smo se prekrižile reda radi. Ali samo jednom. Ne možeš se sličuhati i prolaziti sto puta kraj kipa na sličuhama[19] i križati se, zastati i pomoliti. To pravilo vrijedi sigurno za putnike i to samo kad prvi puta prođeš kraj njega.

Siječanj je proletio i podstanar odletio dalje. Opet smo mama i ja pospremale sobu. Tepih smo okrenule naopačke na snijegu i klofale.[20] Vele da se na snijegu dobro očiste tepisi.

Mama je napokon mogla doma proslaviti imendan. Ona nikad nije slavila rođendane. Svijećnica je za nju veliki svetak. Blagdanski stol je bio bogatiji čak od Božićnoga. A i tata je sada mogao dovoditi društvo za preferans. Za Uskrs su kuhali veliku šunku u vinu. Mama je bila srdita.

Kaj sad mama radi? Što je smislila? Čisti ljetnu kućicu u dvorištu. Nije rekla da netko dolazi. Mi nikome ne idemo u goste osim u Čakovec Omami i krsnoj kumici koja je pobjegla pred ruskom revolucijom. Na pragu su joj ubili muža pa je pobjegla s šoferom i zlatom. Ona je mamina prijateljica. Mama je kupila šmuk[21] od nje. Ona je dobra kumica isto kao i moja firmana kumica. Samo što je nesretna. Ima još peneze[22] u Švicarskoj i hoće otići u Ameriku ako partizani pobijede jer nisu ništa bolji od onih ruskih kaj su sam klali i ubijali a ona je već umorna od njih. Mama je rekla da pop u crkvi nije pravil problema što je kumica pravoslavka, tak da su mi ona i muž krsni kumovi. Mama je rekla da se sve to dobro plati popima i ako se dobro plati da ti i sam črni vrag može biti kum. Omama je rekla da se tak ne uči dijete.

Često smo kod Omame. Da ne bude sama. Tata ostane doma. Može odvesti društvo na preferans ravno s posla.

Baš je bilo lijepo u Čakovcu. Igrali smo se po dvorištu, u skladištu. U mlin nismo smjeli. Skakala sam s djecom iz susjedstva, koja su imala trake oko ruku sa zvijezdom, po jutenim vrećama s posijama. Baš nam je bilo zabavno. Moja najbolja prijateljica ima protezu na nozi pa je sjedila na vreći i gledala nas kako se sanjkamo po vrećama.

Jedno jutro je bilo bučno na ulici. Nijemci su došli s kamionima i ulazili u sve susjedne kuće na drugoj strani ulice. Mama se požurila zaključati haustor. Rekla je radnicima neka samo rade u mlinu i ne izlaze van, a ja sam čučala uz drvenu ogradu i vidjela kroz rupu kako moje prijatelje bacaju ko vreće na kamione. Moju bolesnu prijateljicu vukli su za ruke po stepenicama jer sirota nije mogla hodati. Imala je dječju paralizu. Psi su se razbježali ulicom i glasno su lajali na kamione. Jedan se provukao kroz rupu na kraju ograde u dvorište. Floki!  Mama je čučnula uz mene i stavila jednu ruku preko očiju i drugu preko usta te mi pokazivala glavom da odemo u mlin, gdje mi je brisala suze. Floki nas je pratio i mahao repom. Stao mi je lizati ruke. Sjeo je na vreće i gledao nas. Kao da nas je nešto htio pitati. Znam, trebali smo svu djecu iz ulice sakriti u vreće sa posijama. Tu ih ne bi našli.

 

Kada su kamioni otišli nastala je tišina sve dok se ponovno nisu vratili te stali iznositi stvari iz kuća. Nisu ih došli preseliti. Znam da to što si vidjela nećeš nikada zaboraviti,rekla je mama drugo jutro. To što si vidjela je strašno i nije za dječje oči. Kad se vratimo doma, ni riječ o tome. Ni pred kumicom, ni pred podstanarom. Zidovi imaju uši.

 

Trenutno nemamo podstanara, osim Flokija. Tata voli Flokija. Vodi ga u šetnju i dresira ga. Rekao je da je Floki pametniji od mnogih ljudi. Rat još nije gotov. Kad se rat završi da li ću morati natrag u školu i na vjeronauk. Časna me je špotala. Pričala sam pod satom. Ispričala sam se časnoj. U nedjelju moram na ispovijest.

 Došla sam iz škole. Na dvorištu je bio kamion. Dovezli su vreće s posijama. Šofer i još jedan muškarac istovarivali su i odnosili posije u šupu i stavili jutene vreće u korito u kome za kolinje naš mesar hara pajceka. Imamo i galge. Mama veli da bi na njih trebali nekoga obesiti ali neće reći koga. Mislim da je mislila na više njih. Ali moram šutjeti i o tome ne smijem pričati u školi da moju mamu ne bi stavili na galge. Mama veli da je ova vlast opasna i da sam hičeju[23] ljude u stočne vagone. I da nitko ne zna gdje završe. Strica su barem našli u Italiji na nekom otoku u zbjegu.

Vlast nas više ne dira. Ne znam zašto. Mama je rekla da je vječno zahvalna ljudima koji su nas tamo čuvali i pazili i onima koji su pomogli da se vratimo doma.

Mame nije bilo doma. Šofer je rekao da je u Čakovcu. A onda je jedan dečec dobejžal[24] s mojim bratom iz vrta.

Dečki polako ‒ čuo se glas žene koja je izašla iz ljetne kućice u dvorištu. Imala je šircl[25] i podigla je kofer koji je bio pored kamiona i unijela ga u kućicu. Znala sam da mama i ja pospremamo za nekoga. Oni su došli sad iz druge države, iz Mađarske, koja je propala, pa će sad biti sve jedna država.

Mama je došla biciklom iz Čakovca kasno poslijepodne. Odmah je odjurila u kućicu pozdraviti se sa gostima. Samo sam čula, dok sam škiljila, iza kuhinjskog prozora, da se pred Nijemcima ako dođu, ponašaju prirodno, ko da su Hrvati. Sutra će ih prijaviti u Prijavni ured i sve će biti u redu. I tako je mama 12. rujna 1944. uspjela dobiti potvrdu Prijavnog ureda za nove goste.

 

Opet je živo u dvorištu. Mi i Mađari koji nisu Mađari, a ne znam tko su. Bratu je lijepo. Sad ima prijatelja od tri godine. Brat je navršio pet godina. Jure i igraju se. Tata im je napravio drvene mačeve, a na jabuku postavio ljuljačku. Tata je rekao da sam prevelika za ljuljačku. Mislim da je grana dosta čvrsta a ja sam mršava, pa grana ne bi pukla i mogla bi dečece paziti dok se igraju a ja se ljuljam. Ma, nije bitno. Mogu sjediti u brezovom lugašu[26] u maminoj pletenoj fotelji i razmišljati o svemu. Listati stare novine koje samo ružno pišu o židovima, a ne pišu što su im sve pokrali i kam su nestali, veli mama. I rekla je da židovima treba pomagati jer su dobri ljudi i da u našoj ulici u Čakovcu samo susjed i mi nismo bili židovi a sa svima smo se družili i bili prijatelji. Ali to ne smijem sada govoriti. Mama mi uvijek veli da moram paziti kaj kažem pred nekim jer su ljudi zločesti i mogu završiti u Dravi, na galgama, u šparhetu[27] na plin ili tak nekaj o čemu se djeci ne govori i ne plaši se s njima djecu jer su djeca brbljava i iskrena a vlast bi im mogla oduzeti roditelje i njih dati črnim ciganima.[28] Ma ne vjerujem da bi me vlast dala ciganima jer su ih preselili. Vidjela sam svojim očima dok sam gledala kroz prozor kak kamion od vlasti skreće prema Dravi i kako odvozi cigane. Pitam se kuda su ih odvozili. Da li na privremeni rad u Njemačku ili u Hrvatsku.

To su bili jedini podstanari koji nisu okupirali moju sobu. Kako je mama ovaj put bila pametna i smjestila ih u dvorišnu kućicu. Teta je uredila cvijetnjak i kuhala ručak za nas dok je mama bila u Čakovcu. Pomogli su mami iskopati krumpir, pobrati jabuke, dunje, a striček je tati pomogao napraviti drvenu kućicu za Flokija.

Popodne bi svi sjedili za lijepog vremena u dvorištu i igrali se čovječe ne ljuti se.

 

Varaždin, 1945.

Jučer su se čuli pucnjevi sa Cirkovečke. Tamo su bunkeri i opasna rijeka Drava s puno virova, riječna granica sa Međimurjem.

Tata je obećao da će me naučiti plivati u Dravi, ali kako je počeo rat nema plivanja. Opasno je. Možeš naletjeti na neki leš u rijeci a to nije za dječje oči, rekla je susjeda.

Poslije onog propalog ljeta 1944. godine dani su polako tekli do novog prevrata godinu poslije. Vlast se je promijenila. Došli su partizani. Došao je stric, tatin bratić koji je  oslobodio Međimurje. Prije odlaska u partizane bio je generalni direktor Singera[29] za Kraljevinu i imao je u Zagrebu katnicu s liftom koju su mu nakon rata oduzeli i ostavili mu samo jedan stan sa sobom i kuhinjom, a drugi bratić je dobio šesterosobni stan u centru grada jer je bio veći partizan i nije vjerovao u Boga za razliku od njega.

U Čakovcu su nam ostavili mlin jer nije bilo hrane i bili smo od posebnog interesa za novu državu ali su nam oduzeli jednu kuću na Buzovcu, kamione i kumičin auto koji je ostavila meni jer je proglašena za državnog neprijatelja kao ruskinja. Srećom otišla je u Švicarsku i  poslije u Klivland u Ameriku. Tamo mi je našla muža. Bogatog i starog. Nisam joj odgovorila pa mi se nikad više nije javila.

Kad je rat završio još su se čuli pucnjevi sa Drave. Kamioni su noću vozili ljude. Spuštali smo rolete, gasili svjetla i ništa nismo vidjeli, jer da smo vidjeli ne bi bilo dobro. Ničeg se više nisam bojala. Ni ćirilice, ni okupatora. Nova vlast ukinula je samo vjeronauk. Tata je prijavio jednog stričeka za krađu. Da li ćemo opet završiti u zemunici?

Isus, prijatelj malenih visio je iznad mog kreveta. Floki me čuvao. A on je, kako veli tata, pametniji od mnogih ljudi.