Lapis Histriae 2020: finale

TOMISLAV ŽIGMANOV

Bezdomnost u trnju stranputica

 

Već je u subotu morao doći s Palića u stan pored sjedišta Zavoda kako bi u srijedu bio spreman za put. Možda, zapravo, i nije morao, ali se tako dogodilo. Radilo se o vrijednom pothvatu, razumio je i Vojislav, pa se nije opirao. Ni riči mu nisu sada falile. Uredno je sretan izvršavao nevelike obveze u privremenom domu. Zbog nemara je prema sebi bio pozvan u neku vrstu karantene. Imao je na raspolaganju sav komoditet – i jela i vremena i higijenskih uvjeta, samo alkohola nije bilo. U većim količinama. I izmučenih riječi. Dolazio je k sebi. Posebno mu je godilo da je napokon imao s kime biti. Bez poljubaca izdaje, kojih se za života naiskušavao.

Vremešni Lazar se danima spremao. Najviše u osamama. Pričao je tek gdjekad zadovoljan supruzi Gizi kako je na životnom putu, pa i onom dugom pet života, osobito nakon svih jezovitih iskustava, od mađarskih kazamata i Dachaua za vrijeme onoga rata do isljeđivanja UDBE i potkazivanja najbližih kolega i suradnika 1970-ih, ostajanja bez posla i do nevolja za vrijeme ovoga rata, uvijek važno da čovjek ostane čovjek. To mu je sveta zadaća! I najteža! Ali, isto tako, u ime pravde i njezine zadovoljštine, nije zgoreg biti i pozitivno vrjednovan, biti priznat. Barem od nekog! Nekada… Znaš, govorio joj je odmjereno i tiho, kao i uvijek uostalom – zamke slobode su za ljude velike, narav čovjeka nije samo pitoma, državni sustavi mogu ljude i mljeti, žrtve ne moraju biti male, no priznanje koje se dobije za života za ustrajavanje u moralnosti i za dosljedno držanje mogu dati svim pretrpljenim nevoljama, mukama i bolu neki dublji ili viši smisao.

– Znam, vidi se po tebi! Pun si smisla, za razliku od mene – cinično je po običaju odgovorila također vremešna Giza, peglajući novu bijelu košulju i novu crvenu kravatu, koje je jedinac Miroslav ocu u poklon kupio za ovu prigodu. – Samo kad tebe ima ko nagradit… I nemoj mi, molim te, sad još to isto privodit na madžarski! Naučila sam već da i to dobro znaš!

Petko i Jasna bili su veoma razdragani. I, za razliku od prije, bezbrižni. Jutra su im jesenska bila svjetlija, magle su manje djelovale depresivnije, a kiše su bile nekako utješujuće. I sol su počeli osjećati u vjetru, tu, kraj tihih dunavskih klepsidri. Petrovaradin, u koji su se nakon NATO bombardiranja Srbije doselili u kasno ljeto 1999. sa četrnaestog kata zgrade na Limanu 2 , činio im se prikladniji za život u umirovljeničkim danima. Sličio im je kao u onih pet sestara! Ostvareni oboje u književnostima, Jasna i u znanostima, radili su predano na svojim još zaostalim poslovima. Za njih, pravi svjetovi i svatovi! Bilo je podosta još za uraditi, jer su za radnog života bili spriječeni svoje planove ostvariti. Znalo je biti i brutalno i dugotrajno! Kao od kamenog žita, osobito u Novom Sadu sedamdesetih i devedesetih godina XX. stoljeća. Prostrana roditeljska kuća u Ulici Račkoga na broju 44 s velikom avlijom i baščom bio je njihov novi, njima sve bliži, dom, a ostvarena mreža socijalnih kontakata u Vojvodini i Hrvatskoj pridonosila je idili opisanoj u pjesmama kako umiru starice. Tih im je dana nedostajao samo posjet prstenovanog gavrana.

Generalna konzulica Ljerka Alajbeg za vikend je otišla u Zagreb ne bi li još jednom sve isprovjeravala. Nije da nije bila sigurna u sustav i protokol Ureda predsjednika, a kako i ne bi nakon tolikog iskustva, no kao odgovorna osoba htjela je biti na licu mjesta dva dana ranije i sve držati pod kontrolom. Prije njezinog puta nanovo su sve pojedinosti utanačene, dogovorene su satnice, način odijevanja i ponašanja, precizirane druge obveze... Nije mogla ništa reći ili obećati o događajima koji bi trebali uslijediti poslije.

Zadovoljstvo i nekakva svečana ozarenost krasila je i djelatnike Zavoda. Ostvarili su nakon samo nešto više od pola godine rada jedan za mnoge nepojamno veliki uspjeh. Zbog sudionika i cijeloga konteksta, akciju su radno nazvali „Bitka za naše ranjenike“. Ni oni nisu ništa prepuštali slučaju. Nastojali su skupa – i Ljiljana i Katarina i Tomislav – predvidjeti svaki detalj prije i za vrijeme puta te osigurati sve što je potrebno da sve bude kako Bog zapovijeda. Kupljena je hrana za put, voda i sokovi, ubrusi… Nervozu je jedino stvarala odsutnost iskustva u postupanju i djelovanju u tako značajnim događajima. Nije to ni za njih bio dio svakidašnjih ne samo radnih obveza ili zadaća.

Ravnatelj Žigmanov je brinuo o sljedećem: starijim će putnicima u Zagreb, nakon poduljeg puta i kratkog prijama, biti potreban odmor i okrjepa. Tim prije, jer se kretalo veoma rano – iz Subotice je planirano u četiri sata ujutro, a iz Petrovaradina u pola pet. Nije se smjelo zakasniti, bio je imperativ – na ulazu na Pantovčak se moralo biti toga 7. listopada najkasnije u 11 sati. A poslije emocionalno snažnoga, ali ne i dugog boravka u Predsjedničkim dvorima trebalo je za stare i dijelom bolesne književne vedete iz Vojvodine, osigurati još neki laganiji, ali ipak svečani program. Najbolji bi bio nekakav prijam u nekoj od važnijih državnih ili kulturnih institucija ili ustanova, gdje bi se moglo sjesti, popiti kava i nešto prezalogajiti, mislio je Žigmanov.

– Halo, Marija, ti si? Ja sam! Tvoj suseljanin. Kako si? Drago mi je da si dobro… Čuj, dolazimo u srijedu u Zagreb s Lazom, Vojom, Jasnom i Petkom kod Predsjednika, vjerojatno si čula, pa bismo, tako nam je naime naum, nakon Pantovčaka navratili do vas u Maticu na mali prigodni prijam, koji biste mogli prirediti u njihovu čast. Za tako što te zapravo i molim. Znaš, velika je to stvar za nas kao zajednicu, tako i za te naše zaslužne ljude. Zbog svoga ukupnog djela, a nakon tolikih i svakovrsnih tlaka kojima su bili nedužni izloženi, zavrijedili su. Time smo se ravnali i u Zavodu kada smo sve inicirali… Možda bi nas mogao ravnatelj Matice primiti?… Šta kažeš? Radite samo do 12 sati, jer je sutradan, u četvrtak, državni praznik, pa će mnogi uzeti slobodan dan i petak i tako imati produljeni vikend?! Šta? Misliš da će i u svim državnim institucijama raditi te srijede do podne! Ali, Marija… Šta, neće biti nikoga? Vrata Hrvatske matice iseljenika bit će od 12 sati zaključana!? Za sve? Nikoga neće biti? Ni portira? Marija, pa Hrvatska matica iseljenika valjda postoji radi nas i nekih naših potreba! Zar ne postoje u ovakvim slučajevima primjeri iznimke? Izuzetak za one koji nisu bili u životu izuzeti od stradanja zbog onoga što su bili!? Ne mogu vjerovati…

Tomislav se nije dao obeshrabriti. Postoji još ustanova u Hrvatskoj, mislio je, koje imaju za cilj brinuti o sunarodnjacima izvan domovine.

– Žigmanov, je l' ti to mene provociraš? Kažeš da su Petko i Jasna članovi Hrvatskog društva pisaca? Znaš li ti da razgovaraš s osobom koja je na čelu Odbora za hrvatske književnike izvan Hrvatske pri Društvu hrvatskih književnika! Razumiješ, Tomislave, Društva hrvatskih književnika!!! Razumiješ ili treba da ti još jednom ponovim!?! Znaš li ti tko su oni iz Hrvatskog društva pisaca? To su sve odreda orjunaši ili njihovi potomci! Orjunaši, čuješ li! A znaš li ti, Tomislave, tko su oni? Ti orjunaši? Ne znaš? Nisi čuo? Oni su ti oni koji ne vole Hrvatsku i sve što je hrvatsko…

– Ali…

– Nema, moj gospodine Žigmanov, glede toga nikakvog „ali“! Sve je jasno – u Društvu hrvatskih književnika se ne može održati nikakav prijam za članove Hrvatskog društva pisaca. Jasno?!

– Ali gospodine, što oni koji su s ruba znaju o podjelama među vama i zašto bi se njih to trebalo ticati, naročito sada pod stare dane... Pa oni dolaze iz Vojvodine i tamo su plaćali skupe cijene za svoja uvjerenja i djela. I sad ovako… Na koncu, Sekelj i Merković su članovi Vašeg Društva!

– To se, Tomislave, jednostavno mora znati! To o čemu sam ti govorio svaki Hrvat mora znati! Osobito hrvatski književnik! Tko je za Hrvatsku, a tko nije! Prijama ovdje za njih nikakvog neće i ne može biti…

– Trebate znati da će njih primiti predsjednik Hrvatske i uručiti…

– Predsjednik Hrvatske, Tomislave? Tim gore! A znaš li ti, Tomislave, tko je sadašnji hrvatski predsjednik?

– Znam…

– On nije predsjednik kakvog Hrvatska zaslužuje! On je izdao Hrvatsku državu! On je...

            Tomislav nije mogao više slušati... Čovjek je s druge strane još govorio, a kada je završio i ovu svoju tiradu, Tomislav je kratko rekao: „U redu. Hvala!“ I završio razgovor.

            Razočaran i ljut odlučio je nazvati i Hrvatsko društvo pisaca. Ako netko već mora, neka ti „neprijatelji“ naprave prijam za svoje članove, pomisli. Možda će oni imati više empatije i razumijevanja za kolege s vlastitoga im književnog ruba… Pribavio je od prijatelja Nevena broj (00385 1 4876 463) i pozvao. Nitko se nije javljao. U 10. Ni u 11. Ni u 12. Ni u 13. Ni u 15. Ni u 16. A bio je ponedjeljak, 5. listopada, radni dan. Dan kada je u Srbiji prije devet godina srušen režim Slobodana Miloševića. Kasno je već poslije podne. Morala se brzo potražiti neka druga solucija, a malo ih je ostalo. Jedino rješenje koje mu je padalo na pamet bilo je da se obrati zavičajnim udrugama Hrvata iz Vojvodine u Zagrebu.

– Tome, da, čuli smo već. Radujemo se. Šteta što i Milovana niste predložili. I on je zaslužio. Mila se isto obradovala. Al' ne možemo vam biti ni od kakve pomoći. Ni Udruga za potporu bačkih Hrvata, čiji sam ja osnivač i predsjednik, ni Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata, čiji predsjednik ja više nisam, nemaju svoje prostorije za rad. Nji, mislim ove druge, zato ne tribaš ni zvat. Tražili smo godinama i od grada i od države, ali nam nitko nije dao. Šta drugo da kažem? Volili bismo Tome da možmo da vas primimo i počastimo, al nemamo di – pomalo tužno odgovorio mu je Naco Zelić.

Nema druge, zaključi Tomislav, jedino još preostaje Ministarstvo vanjskih poslova!

– Dobar dan! Tomislav je Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Mogu li dobiti načelnika Odjela za Hrvate izvan Republike Hrvatske? Dobar dan, Tomislav Žigmanov je, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Gledajte gospodine, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić u povodu Dana državnosti donio je odluku kojom je odlikovao i četvero hrvatskih književnika iz Vojvodine Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji. Riječ je o Jasni Melvinger, Lazaru Merkoviću, Petku Vojniću Purčaru i Vojislavu Sekelju. Vjerojatno ste čuli za njih. To je prvo odličje ove vrste koje je dodijeljeno vojvođanskim Hrvatima, a ono će biti uručeno prekosutra, to jest u srijedu, u 12 sati. Budući da će tamo biti više od stotinu nagrađenih, da će biti gužva, da će sve skupa kratko trajati… cijenim da bi za naše nagrađene bilo lijepo ukoliko bi Ministarstvo vanjskih poslova i Vaš Odjel za Hrvate izvan Republike Hrvatske priredili prijam, uz skromnu okrjepu. Znate, tamo se, zbog velikog broja ljudi, oni neće moći nikome obratiti niti će se njima posebno netko obraćati, a ovim putem bi se i tako što moglo nadomjestiti.

– Razumio sam Vas, gospodine Žigmanov. No, ništa Vam sada ne mogu obećati. Moram vidjeti s pretpostavljenima. Hajte da se čujemo sutra poslije 11. Bojim se, znate, to je srijeda poslije podne. Zbog programa gore i puta dolje, ovdje do Zrinjevca, prije 14 sati se to neće moći organizirati u Ministarstvu, a mi Vam zbog praznika radimo u srijedu do 13.

Dobro je, pomisli Tomislav. Ulijeva nadu. Nazvat će ga sutra u 12, odluči bez dvoumljenja.

– Gospodine Žigmanov, načelnik Odjela za Hrvate izvan Republike Hrvatske još uvijek je na sastanku. Ne mogu Vam reći kada će biti slobodan. Prenijet ću mu da ste ga zvali.

– Ne, još uvijek nije dostupan. Žao mi je.

– Žao mi je, ali načelnik se nije vratio.

– Gospodine Žigmanov, načelnik je hitno morao otići na jedan sastanak izvan zgrade Ministarstva. Rekao mi je da Vam poručim da je sve dogovoreno te da će sutra u 14 sati u Maloj dvorani biti priređen prijam za izaslanstvo iz Vojvodine, unatoč tomu što Ministarstvo radi samo do 13 sati. Ne brinite, on je čovjek od riječi. Vjerujte mi.

– Što ću nego Vam vjerovati – kaza Tomislav tiho nakon što je spustio slušalicu.

Jutro je tog 7. listopada bilo maglovito i prohladno. Miholjskoga ljeta nije bilo te 2009. godine. Usto, mrak ko tinj. Pomalo jezovito. Kombi s deset mjesta stigao je na vrijeme ispred Zavoda. Vozač Stipan malo nervozan, jer se sinoć sat prije ponoći vratio iz Beča, a ranije mu gazda nije rekao da mora ujutro na put za Zagreb, pa tako nije bio voljan za razgovor – odgovarao je kratko i glasno. Ulazi se polako u kombi. Ljiljana provjerava putovnice, Katarina i Tomislav uzimaju, dodaju, ubacuju hranu i vodu. Lazar je došao taksijem. Ispratio ga je sin. Kreće se točno u 4 sata. Svi radosni. Kao u romanu „Odlazak Pauline Plavšić“. Nitko ne spava. Svečano odjeveni. „Sad znademo sve“ – tiho izusti Vojislav. Ni Lazar, razumljivo, u misli ne priziva strahote koje je za života prolazio…

Prije Sombora, oko pet sati, Tomislav je mobitelom pozvao Matu Groznicu. Provjerava je li drugi dio ekspedicije, onaj iz Petrovaradina, krenuo. „Na vrijeme! I svi smo tu“, ponosno je odgovorio Mato, koji je svojim autom vozio Petka i Jasnu. „Bravo! Nađemo se onda prema dogovoru na kavi u odmorištu Stari hrastovi kod Kutine“, završi kratki razgovor Tomislav.

– Petko, uopće se nisi promijenio – Lazar će ležerno. – Kratki espreso. Imate li upaljač?

– Nisam, osim što sam s knjigama bogatiji! Ti si isto jednako star. I meni isto.

– Da, ali me više noge bole. Jedva se krećem. Nisam ja mlad k'o Vojo (smijeh).

– Lazo, mladost nije stvar godina, nego stanje duha. A što se tiče knjiga, kako Petko može biti bogat, ako su mu knjige tanke?

– Vojo, nije sad vrijeme za…

– Znala sam da će i ovdje početi sa zadirkivanjem…

– Meni, gospodine, dvije kocke šećera.

– Znate, gorak mu život.

– Nije, Vojo! Opet si promašio. Nego, malo mi je sladak.

– Katarina i Ljiljana, nama ženama s ovoliko muškaraca nije lako.

– Nije Jasna, no pustimo ih malo…

– Ne bih da se miješam – tiho će Mato – ali bismo trebali krenuti. Bojim se da ulaz u Zagreb može biti zakrčen, pa nećemo stići na vrijeme.

Očas, usprkos započetim razgovorima, kava je popijena, sa i bez šećera, čaja nitko nije tražio, cigarete popušene i krenulo se jednim kombijem i jednim autom dalje put Zapada. Zapada kojemu se uvijek težilo... I stiglo se na vrijeme ovoga puta! Na Pantovčak broj 241 u nekoliko minuta nakon 11 sati.

– Gospodine, ja ne mogu pješice do gore. Znate, ja sam bio logoraš. Preživio sam Dachau. Noge su mi slabe. I bole!

– A što Vam ja mogu? Pješice gore se mora! Ovdje takva pravila vrijede. Razumijete?

– Gospođo Alajbeg, Tomislav je! Halo, čujete li me? Tomislav je! Lazar Merković ne može s porte na ulazu pješke gore do rezidencije. Ne daju mu noge, a vojnik ga ne pušta. Možete li osigurati neki prijevoz?

– Ne brinite Tomislav, bit će riješeno!

Crno vozilo je ubrzo došlo. Na ulazu u Ured ponovno kontrola. Lazar ih je dočekao. Svi se pridržavaju uputa. Disciplinirani su. I uzbuđeni. Sudionici naše „Bitke za ranjenike“. Ženski dio je mirniji. Protokol daje vrlo jasne upute što je kome činiti. Laureati se odvajaju u jednu kolonu, a njihovi pratitelji idu u drugu. Nitko od djece književnika iz Vojvodine nije došao na ovu svečanost. Sparno je. Puno je nagrađenih. I njihovih u pratnji. I novinara nije malo.

– Tomislave, jesi li vidio Dušana Bilandžića? A Anđelka Runjića?

– Bio je i Veljko Bulajić. Mislim i Antun Milović.

– I Branka Sbutegu sam vidio.

– E, njega nisi mogo vidit. On je umro prije tri godine! Samo si čuo da je i on dobio odličje.

– Tomislav niste vjerovali… Ali, uspjeli smo – ubacila se u razgovore i nasmijana Ljerka.

Uistinu je bila velika gužva. I zagušljivo. Šampanjcem se nije moglo osvježiti. Mali je ovo prostor za toliko ljudi. Velik, vjerojatno, kada je predsjednik sam. Dobro je da je Ljerka ishodila da se predsjednik Mesić fotografira i s nama Vojvođanima, presabirao je polako u sebi zadovoljan Tomislav. Da imaju neki dokument s događaja kada im je odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića predsjednik Republike Hrvatske osobno stavio na rever.

Uzvanici, nagrađeni i gosti ubrzo su napustili Ured predsjednika. I karavana iz Vojvodine. Lazara je opet crna limuzina odvezla do ulazne kapije. Krenuli su prema Zrinjevcu. Vozač kombija mogao je malo odrijemati, a Mato zbog svega što je vidio i doživio nije ni osjećao umor. Trinaest sati već je prošlo. U Zagrebu je bilo prohladno. Na Britancu isto uobičajena vreva. Kasnije, uz ceste do odredišta, bilo je skoro pusto. Nitko nije znao što se dogodilo na Pantovčaku, jer se vijest još nije pojavila u eteru. Gosti iz Vojvodine su mirni. I svi sretni. U svojim tišinama putuju. Glavno je prošlo…

U 13:45 bili su na odredištu – Trgu Nikole Šubića Zrinskog broj 7-8. Vedro je. Nigdje nikoga ispred zgrade Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske. Čak ni crnih i dugih auta nije bilo. Žigmanovu je sve to skupa djelovalo obeshrabrujuće. U parku ispred, nekoliko poznatih lica. Vodstvo hrvatskih udruga iz Vojvodine sačekalo je vani, na Zrinjevcu, svoje suzavičajnike. Stoje. I oni su bili dotjerani. Čini se, nitko od njih nije bio mlađi od sedamdeset godina. Ugledavši znane im goste, spontano su počeli mahati. Naco je držao u ruci malenu kitu jesenskog cvijeća – krizantema – u nekoliko boja. Nije bilo uvenulo, ali ni previše svježe. Svečano ju je, uz cjelov, uručio ispod stoljetnih platana još ne opala lišća jedinoj nagrađenoj ženi Jasni Melvinger. Primivši zahvalno dar, ne znajući kamo će s njim, zamolila je dopuštenje da sjedne na klupu.

– Znate, moram sjesti. Trajalo je dugo, a i uzbuđena sam. Hvala vam na cvijeću. Niste trebali.

Prigodno je Naco započeo svoj svečani govor o tome kako je ovo važan događaj i veliko postignuće za Hrvate u Vojvodini, kako je to i za njega kao također stradalnika ogromna zadovoljština, kako će to ući u povijest ne samo književnosti vojvođanskih Hrvata… Govorio je pripremljen kao da je na nekom glavnom prijamu. Luka je bio zadovoljan, smješkao se. Vidjelo se da je i Marija, supruga mu, bila sretna. I Antun. I Lajčo. Djelovao je nekako usiljeno, tako i Milovan. Vojislav i Lazar su zapalili napokon svoj plavi Best. Oni su sjeli na drugu klupu, nekoliko metara dalje. I šutjeli. Tako raštrkani po parku, svi skupa djelovali su razbijeno. Ljiljana je izvadila Lord. Svima je bilo hladno. Mato je bezuspješno pokušavao mobitelom dobiti svoga brata koji je pod prijetnjama 1991. godine morao pobjeći iz Golubinaca i preseliti se trajno u Zagreb. Nije uspio. Roaming mu nije radio. Petko je stojeći odsutno gledao u Glazbeni paviljon. Idilu je mira jedino prekidao Tomislav nervozno šećući i čekajući 14 sati. A glad se počela polako javljati ne samo kod laureata. Sendviča od prije Starih hrastova nije bilo više.

– Dobar dan, gospodine, izaslanstvo iz Vojvodine. Imamo u Ministarstvu dogovoren prijam u 14 sati.

– Izvolite – reklo je službeno lice s porte. – Gore na katu, prva dvorana lijevo.

Bez igdje ikoga od domaćina, velebni prostrani hodnici Ministarstva djelovali su pusto. Tomislav je prvi krenuo stubištem, predvodio je kolonu uzvanika, praveći se da zna gdje se nalazi ta dvorana za prijam. Lazaru je penjati se pomagao Mato. Jasna je Petka držala pod ruku. Vojislav je uživao gledajući raskoš i odmjerenost uređenog prostora u stilu poznog bidermajera. Milovan je nešto govorio Katarini. Na katu lijevo bila su samo jedna vrata. Velika. Nesigurno i pomalo smušeno, Tomislav ih je otvorio. Ni tamo nikoga nije bilo. Na velikom stolu uredno su bile poredane kave u lijepim bijelim porculanskim šalicama, kraj kojih je stajala čaša i staklenka Jane.

Sjeo je tko je gdje htio. Bez ikakvog protokola. Kava se već skroz ohladila. Na kratko je ušla neka gospođa. Nije se predstavila, poželjela je svima dobrodošlicu i rekla da se svi trebaju osjećati kao doma. Posebno je istaknula kako su vrata Ministarstva za goste otvorena i nakon radnog vremena. I izašla van. Bez domaćina, sve je dalje bilo nestrukturirano. Kaotično. Nije se znalo tko što treba činiti. Petko je počeo govoriti o tome kako je za hrvatsku književnost u Vojvodini ovo veliki događaj, kako je sada ovdje, u ovoj velebnoj zgradi Ministarstva u glavnom gradu Hrvatske, prisutna naša književna elita… ali ga je Jasna odsječno prekinula – Petko, nije ni vrijeme ni mjesto za držati govore! Jedino je ona smogla snage za to. Nastavak prijama prošao je bez govora. Mučne atmosfere najjače su u tišinama. I uz hladnu kavu.

U ulozi domaćina, Tomislav je prekinuo muk i nelagodu i u 14: 20 pozvao goste da krenu dalje, put Istoka. Nitko se nije usprotivio. Tiho su, a nagrađenici još uvijek zbog svega radosni, napustili dvoranu i niz stubište stigli do izlaza.

– Doviđenja!

– Ručat ćemo na prvoj benzinskoj postaji na izlazu iz Zagreba. Ježevo. Ja častim sve! Tamo ćemo obaviti i toalet – dao je upute cijeloj ekipi vođa puta Tomislav.

Restoran kraj INA-ine crpke na Ježevu djelovao je derutno. I ovdje je bilo pusto. Saga starih vremena bila je jaka. Sada bez gostiju. Prostorno velik, činio se tako pomalo i sablasno…

Odjednom je nahrupio svijet – četrnaest ljudi pojavilo se nenadano, gotovo niotkuda, željno hrane. I topline. Ne samo zraka. Gužva se stvorila. Konobarica se prepala. Bila je u lokalu sama kao poslužiteljica.

– I jest ćemo i nešto popiti – gromko je veseli Petko već na ulazu iskazao namjere gostiju.

– Popit oćemo cigurno, a oćemo l ist, to ćemo još vidit – šeretski je, a zbog dojma praznoga restorana, dobacio Vojo.

Da je vrag, zbog novonastalih okolnosti, odnio šalu, vidjelo se po tome što je konobarica odmah pozvala u pomoć kolegicu koja naplaćuje korištenje toaleta – „baba seru“. Prihvativši se nove uloge, počela je za šankom s pranjem posuđa.

– Molim piće za sve! – uzviknuo je Tomislav.

Petko je stajao naslonjen na šank. Direktno naspram baba sere, koja je užurbano prala čaše. Nije se htjela pokazati nesposobnom za ovaj posao. Na reveru Petkova postarijeg odijela upadljivo je stajalo odličje. Nije bilo malo. Za razliku od drugih, nije ga htio skinuti.

– Znate li Vi, gospođo, tko sam ja? Ja sam Petko Vojnić Purčar, čuveni hrvatski književnik iz Vojvodine. Prije tridesetak godina, točnije prije trideset i dvije godine, dobio sam NIN-ovu nagradu za roman „Dom sve dalji“. Te 1977. godine to je bio najbolji roman! To je bila najprestižnija nagrada u bivšoj Jugoslaviji, a ja sam jedini Hrvat iz Vojvodine koji ju je do danas dobio. Znate, mi radije kažemo Vojvodina a ne Srbija. Ima to svoje i povijesno, ali i aktualno političko utemeljenje. Ja ću vinjak, hvala. A vidite ovo? To je odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića koje sam prije nekoliko sati dobio za očuvanje kulture hrvatskog naroda u Srbiji. Ja bih dodao i „razvoja“, no nisam bio pitan. Jeste li ga vidjeli do sada? Niste! Baš šteta… Znate, Marko Marulić je otac hrvatske književnosti. Čitali ste njegovu „Juditu“? Prekrasno štivo. Pročitajte, uživat ćete. Stavio mi ga je ovdje, tu s lijeve strane, malo više i malo lijevo gdje je srce, sam Stjepan Mesić, hrvatski predsjednik. Zamislite! Rekao mi je: „Petko“… Ne znate Stjepana? Ja ga nisam do sada upoznao, ali mi je rekao da on mene zna. Znate i predsjednici država prate književnike. Biti književnik je nešto najbolje. Svi znaju za tebe. Naravno, ako si dobar književnik. Baš sam mu rekao dok mi je stavljao, a morao sam se ovako velik malo i sagnuti, znate predsjednik Mesić nije visok čovjek, a mi Bunjevci smo dosta visoki, da smo i zaslužili ovo odličje. I znate što je odgovorio? U pravu si, Petko! I još se nasmijao, tapšući me po ramenu. Eto… A Vi? Dugo radite ovdje? Lijep je lokal…

– Petko, ostavi ženu na miru! Reci što ćeš jesti! Vidim vinjak već piješ…

– To je, Jasna, aperitiv. Poslije ću jedno Karlovačko. I to hladno.

– Ne pitam te to. Što ćeš jesti? Ja sam naručila grah.

– I ja ću onda, Jasnice, grah. Baš sam ga davno jeo! I da skupa isto jedemo. Kao da smo, Jasnice, doma! Grah na Ježevu. Grah u Petrovaradinu. Gospođo, mogla bi to biti dobra kratka priča. Znate, ja sam u svijet književnosti ušao upravo s knjigom kratkih priča „Svetovi i svatovi“. Ni nju niste pročitali?...

– Petko, sad je dosta! Idi tamo i sjedi! Oprostite, gospođo…

A grah su zapravo svi jeli. Jer, drugog nije ni bilo. Podgrijan grah na Ježevu. I Ožujsko pivo, jer Karlovačkog isto nije bilo toga kasnog poslijepodneva 7. listopada 2009. godine. Mlako pivo, jer je frižider bio pokvaren. I svi zadovoljni! Čak i vozač kombija, koji je noć prije toga odspavao samo tri sata. Mrakom su krenuli put Istoka, domu sve daljem.