Uzunović, Damir (2022.): Moram požuriti nazad u Bosnu

FORUM TOMIZZA 2022

SIMPOZIJ KAOS KAIROS

ZAJEDNICA TALIJANA U UMAGU "FULVIO TOMIZZA"

Damir Uzunović

Moram požuriti nazad u Bosnu

Dvadeset i četvrti februar 2022. godine trebao je biti jedan običan dan u Bosni. Ustao sam rano, upalio TV – TV program je bio na istom onom kanalu od sinoć gdje sam do kasno ostao da pratim sve moguće emisije loših vijesti. Prve jutarnje vijesti javile su da je Putin pokrenuo invaziju na Ukrajini i da ruska artiljerija i raketni lanseri drmaju zemlju; kao da traju neprekidni potresi. Još od sinoć za put u Zagreb imam spakovan kofer u hodniku; sada želim da izvadim sve stvari iz njega i vratim ih u ormar, bio bi to onda moj drugi neuspjeli pokušaj da otputujem u Zagreb i primim neuručenu nagradu Fric za najbolji roman u protekloj godini; u prvom pokušaju spriječila me je Korona tačno mjesec dana prije – bio sam prinuđen ostati u kući, u izolaciji i pratiti tv prijenos dodjele nagrade u HNK-u, u mom odsustvu; u stvari gledao sam preko TV-a kako mi je tamo gdje me nema. Ovo drugo putovanje trebalo je biti popravni posjet Zagrebu, članovima žirija, prijateljima koji će mi u nezvaničnoj prilici za večerom uručiti nagradu Fric – jedan simpatičan žiroskop koji se velikom brzinom vrti u mjestu i stoji vertikalno tamo gdje se stavi, što može biti i ljudski dlan.

Oklijevao sam. Još je rano i djeca spavaju. Ušao sam u njihove sobe i probudio ih: Tata ide na put! Kćerka je začuđena rekla da sam i prije odlazio, ali da ih nisam budio da im to kažem. Ovaj put bilo je sasvim drugačije, odlazim na Zapad, dalje od Istoka gdje je započeo novi rat i ne može mi niko reći da ovaj kratak odlazak u Zagreb ne liči na napuštanje porodice.

Trebao je to biti običan dan u Bosni, počela me je stezati za jednjak i pritiskati u grudima njegova sve naglašenija neobičnost. Na entitetskoj granici, između Republike Srpske i Federacije BiH, u blizini Doboja, pojavio se ogroman broj policijskih vozila; policija u ratnim uniformama zaustavlja svako vozilo koje izlazi iz Republike Srpske, kao da je otamo neko nešto važno ukrao. Kako sam kasnije saznao, to jutro je Dodik trebao odcijepiti entitetsku teritoriju, a da Vučič prizna nezavisnost samoproglašene Republike Srpske, po modelu ruskog priznavanja Krima, zatim Donjecka i Luganjske oblasti; takozvani plan A. Iz nekih nepoznatih razloga to se nije desilo, povijest će nam ispričati svoju priču.

Uz tu entitetsku granicu nekoliko godina poslije posljednjeg rata bila je parkirana kolona uništenih tenkova kao spomenik da i mnogo jači protivnik može da izgubi rat. Odnedavno ih više nema, neko ih je sklonio s kranovima. Sjetio sam jednog Hitlerovog citata iz 1943. godine: „Naposljetku, ono što čovjeku daje život je zemlja, a zemlja je trofej koji sudbina daje narodima koji se za nju bore“.

Dakle Zemlja-Gea, prva od petero Kaosove djece. Može biti spržena, iskopana, prekopana, zagrnuta, na cipelama, može je biti „puna usta“, može propadati među prstima, padati s neba, može se tresti, ne držati te na sebi, može biti pusta, obećana, oteta, prodata, osvojena, obranjena, poklonjena, ogromne su joj mogućnosti.

U Zagrebu me nije napuštao osjećaj da sam pobjegao i napustio porodicu. Presjedio sam u hotelskoj sobi uz internet portale. Rusi smatraju da su Ukrajinci na pogrešnoj, ruskoj zemlji i da ih odatle treba otjerati, i sasvim je nevažno što Ukrajinaca ima više od 40 miliona. Umislio sam da čujem topove, zamračio sam sobu tamnim zavjesama, skoro da sam zaboravio zašto sam došao u Zagreb.

Sutradan me je u kultnoj emisiji „Moj izbor“ na HR3, sjajni pjesnik i pisac Ivica Prtenjača predstavio radijskoj publici; zapravo me je podsjetio gdje i zašto sam došao. Jedno od pitanja bilo je kako mi je palo na pamet da nagrađeni roman nazovem: JA SAM.

Rekao sam Ivici da je tako često bivalo u mom životu, da nešto što je dobro za mene ili najbolje za mene, uradi ili izgovori neko drugi: „Eto taj naslov dao je moj otac, naravno u neznanju da će to jednog dana biti naslovnica romana“. Nastavio sam dalje sa odgovorom: „U stvari, opisivao sam trenutak njegove smrti, došao je po jednu pošiljku novina Zarez koja obično dođe na sarajevsku autobusku stanicu kasno uveče; bilo je ispod -20 C, otac je konačno dočekao autobus, vozač je otvorio vrata i viknuo: 'Zarez!' Javio se moj otac i rekao: 'Ja sam!' Bio je srčani bolesnik, malo zatim srušio se od infarkta i to su bile njegove posljednje izgovorene riječi. U stvari, te su riječi prešle na mene, kao što je i sve njegovo prešlo na mene. Nakon što mi se rodio sin, sve je to onda prešlo na sina i tu se zatvorio krug. Otac u mome sinu raste i razvija se, u meni se ruši i propada.

Kada sam u pisanju rukopisa došao do tog mjesta gdje otac umire sijevnule su mi u mraku te dvije riječi – JA SAM, u jednom trenutku shvatio sam sve – „iznenadno otkriće neke pojedinosti koja rasvjetljava smisao cjeline djela“, bez tog trenutka ovaj se roman ne bi mogao napisati, ili tačnije zaokružiti. Sastavljen je od tri cjeline, tri stilski različito pisane knjige; traženje tog zajedničkog srca bilo je iscrpljujući posao čiji se kraj nije nazirao. Pisao sam ga 25 godina, u pauzama, naravno, a pao mi je na pamet u jednoj sekundi – epifanija, ili dolazak Kairosa; jedan sam od onih pisaca koji misle da oni postoje.

Na ovom mjestu treba se sjetiti velikog Sherwooda Andersona, „pisca za pisce“, kako ga naziva Zvonimir Obran u pogovoru izvanredne Sherwoodove knjige – Winesburg, Ohio – obično je nosim sa sobom u hotelske sobe. Pisac je sjeo je za kuhinjski stol, pisao bez predaha i napisao priču „Ruke“. Onda je ustao, izašao na ulicu i poslije nekog vremena vratio se u stan; negdje nakon dvadesetak godina od tom događaju je ovako rekao:

„Mora da je prošlo nekoliko sati prije nego što sam smogao hrabrosti da se vratim u sobu i pročitam tu svoju priču. Bila je dobra. Bila je baš kako valja. Bila je stvarna. Sjeo sam za pisaći stol. I mnogi drugi proživjeli su takve trenutke. Pitam se što su pritom učinili. Ja sam načas pomislio kako je svijet čudesan, a isto sam tako pomislio da i u meni ima mnogo toga čudesnog.“

Ja sam na primjer, u trenutku kojeg pominje Sherwood, pomislio da, iako se tako čini, nikad ne pišeš sam. Književnost je više pomaganje nego pisanje, pomažu ti tuđi tekstovi i pisci koje čitaš, pomažu ti likovi koje opisuješ, likovi koje govore, ako ih oživiš na najbolji način, reći će nešto što će te zaprepastiti, u nevjerici da su to znali prije tebe.

Rastvorio sam sobne zavjese, među prisutnim zastavama pred hotelom i dalje se na vjetru vihorila ukrajinska. Puhao je istočni vjetar levant i kako mi se činilo donosio miris baruta i paljevine, tim putem još rano jutros moram požuriti, požuriti nazad u Bosnu.