Végel, László: Na novim europskim zidovima i ogradama vijore bijele zastave (2016.)

Dana 2. svibnja 1989. godine srušena je željezna zavjesa koja je razdvajala Europu i gotovo 160.000 državljana DDR-a prešlo je u obećanu zemlju, na toliko željeni Zapad. Ubrzo nakon toga, 9. studenog, pao je i Berlinski zid. Europa više nije bila razdijeljena. Nakon više od četvrt stoljeća ponovo se probudila nada u novi život. Hladni rat je završen, pobijedio je kapitalizam! Srušen je jaltanski zid koji bio utjelovljeni ideološki simbol, dok su se neopazice počeli dizati etnički zidovi. Slijedio je kratki istočno-srednjoeuropski liberalni intermezzo, da bi početkom XXI. stoljeća u Istočnoj i Srednjoj Europi iskrsli već tradicionalni etnički konflikti. Sociolozi, pisci, politolozi tumačili su to kao povratak tridesetih godina. Postavlja se pitanje: je li se u Europi uopće završilo XX. stoljeće, i dalje, ne bi li baršunaste revolucije trebalo okarektizirati kao nedovršene, krnje revolucije? Prema mišljenju Tonyja Judta, godine 1989. dobili smo hladni rat, ali smo pri tome izgubili mir.

Dok čeprkam po svojim sjećanjima izranjaju pred mojim očima trenuci oživljavanja onih konflikata koji se danas sve snažnije raspiruju. Rodio sam se u Vojvodini, prostoru useljavanja i iseljavanja. Ovu regiju rado nazivaju multikulturalnim područjem, premda bi se mogla nazvati i teritorijom masovnih grobnica, jer je to, nažalost, međusobno neodvojivo. Masovno useljavanje i iseljavanje redovito je u ovoj regiji povezano s ratom, odnosno nasiljem i uvijek se odvijalo na etničkoj ravni. Moramo priznati da u regijama s mješanim stanovništvom nismo našli odgovarajući model liberalne demokracije. Jedan narod uvijek želi vladati nad drugim narodom i uvijek ga želi asimilirati. U Vojvodini je XX. stoljeće - da ostanemo samo pri tom kratkom, odnosno dugom stoljeću - započelo s brutalnim useljavanjem i nemilosrdnim iseljavanjem. Nakon I. svjetskog rata raspala se Monarhija zbog čega se mađarsko stanovništvo masovno odselilo, a istovremeno se nastavilo naseljavanje južnih Slavena. Promijenila se etnička slika. S II. svjetskim ratom nastavila se povijest. Godine 1941. mađarske snage koje su došle na vlast željele su promijeniti etničku sliku naređujući svim Srbima koji su nakon 1918. godine došli u Vojvodinu da se vrate u Srbiju. Iseljenici su krenuli preko Dunava, ali su ih međutim njemačke snage vraćale natrag, budući da im u Srbiji nisu mogle osigurati smještaj. Tjerali su ih tamo-vamo, niko ih nije htio. Tek ako bi im se posrećilo, pristali bi na srpskoj strani Dunava.

Time se nije dovršila vojvođanska migrantska kalvarija. Sjećam se kako se nakon 1945. godine iz dana u dan mijenjao nacionalni sastav pojedinih ulica. Dio Mađara pobjegao je u Mađarsku bojeći se osvete pobjednika. Likvidirano je gotova 20.000 građana mađarske nacionalnosti i bačeno u masovne grobnice. O tom podatku još uvijek se vodi rat brojevima, ja spominjem samo prosječan broj. Pobjeglo je desetine tisuća njemačkih obitelji u Njemačku, a desetine tisuća bile su žrtve odmazde. Desetine tisuća umrlo je od gladi u radnim logorima. Improvizirani vojni sudovi radili su dan i noć. Tko je zaista bio kriv, a tko nevin nije do dana današnjeg raščišćeno.

Žrtve je progutala Tisa, odnosno Dunav, kada je započela znamenita 8. ofenziva. Ispražnjene kuće prisvojili su bosanski Srbi i Crnogorci. Domaći Srbi i Mađari s nepovjerenjem su mjerkali pridošlice. Građani srpske nacionalnosti nisu skrivali svoje negodovanje, dok su mađarski žitelji zabrinuto promatrali što rade stranci. Tijekom godina prihvatili su jedni druge, raspoloženje se istina smirilo, ali duboki tragovi straha ostali su u sjećanju koje se prenosilo s oca na sina.

Devedesetih godina ponovo su se rasplamsale stare suprotnosti. Bježali su i Mađari i Hrvati. Vojvođanska se etnička slika ponovo promijenila. S bosanskih i hrvatskih ratnih područja došle su nove izbjeglice u Vojvodinu, što je ponovo izazvalo tjeskobne osjećaje među domaćim stanovništvom, budući da su ratohuškački političari lukavo manipulirali s pridošlicama. Čak su i domaći Srbi u srpskim izbjeglicama vidjeli strance, jer oni - kako su tvrdili - uništavaju njihovu kulturu i običaje!

Ova kronika govori o krstaškim ratovima koje su Europljani vodili jedni protiv drugih. Na zajedničkoj kulturnoj osnovi svaka nacija oblikovala je svoju različitost. Sličnost među njima bila je veća nego razlika, a ipak su stoljećima nastojali biti „drugi”, i to tako što su drugačijost drugoga mrzili, prezirali, ili podjarmivali. Moglo bi se reći da su jedni za druge bili poznati stranci. Podigli su nevidljive zidove drugačijosti između sebe. Poznati stranci ratovali su jedni protiv drugih. Jalta je omogućila podizanje novih ideoloških zidova, koji su samo dijelom srušeni, nevidljivi dio je, međutim, ostao.

U XXI. stoljeću Europa se susreće s novim oblicima drugačijosti: pojavili su se nepoznati stranci, migranti, čime je ideja ograđenosti nacionalne države ponovo postala suvremenom. Loše savjesti, Europa se etnicizira. Useljenika je bilo i prije, samo su ih tada nazivali gastarbajterima. Migranti su se međutim pojavili u tolikom broju da je to kod europskog čovjeka izazivalo podozrivost, sada je opasnosti bila izložena kultura, nacija, jezik u čije su se ime međusobno borili stoljećima. Nacionalna država ponudila je svoje nevidljive zidove. Polagano, ali sigurno pojačane su razdvajajuće linije nacionalnih država, linije kojima se države bore protiv nepoznatih stranaca, a koje će postati ograda protiv bilo kakve drugačijosti.

Izgledi su nepovoljni. Misao Sándora Máraija o „otmici Europe” ponovo je postala suvremena. Nacije ponovno čeznu za diktatorom. Dakako ne za Hitlerom, ne za fašističkim i ne za komunističkim, nego za nacionalnim diktatorom.

Migranti su izvukli najgore iz europskih nacija, postavili ih naspram kontradikcija s kojima se ovi ne znaju nositi. Ne citiram nekog političara, nego pisca, dobitnika Nobelove nagrade, Imrea Kertésza: „Riječ je o tome da će nas muslimani preplaviti, a zatim i zagospodariti s nama, otvoreno rečeno, opostušit će Europu jer se Europa prema svemu tome odnosi s pozicija samoubilačkog liberalizma i priglupe demokracije; demokracija i pravo glasa čimpanzama.” (iz Kertészove knjige „Posljednja krčma”, koja je objavljena 2014.) Razočaran u demokraciju, Kertész ne vidi izlaz, njegov pesimizam podsjeća na posljednji sud. Dodaje, kako u ovoj općoj histeriji i strepnji „političari žele promijeniti situaciju ponajviše u interesu vlastite moći”, dakle „otvoriti mogućnost diktaturi, koja pod izlikom pogibelji izvrgava opasnosti prije svega same njihove građane.”

Prema Kertészu Europi ostaju samo dva puta, muslimanska okupacija ili diktatura.

S tim u vezi dolazi mi jedna Churchillova rečenica na pamet. U II. svjetskom ratu, s obzirom na ratnu situaciju, engleski su generali željeli smanjiti troškove za kulturu. Na što je Churchill planuo. „Pa za što se onda borimo!?” pitao je. Na kraju, sredstva za kulturu nisu smanjena, a Engleska je kao pobjednik izašla iz II. svjetskog rata.

Pod izlikom migrantskog vala, mnogi političari sada sanjare o svojevrsnoj baršunastoj diktaturi. Mnogi to nazivaju parlamentarnom diktaturom. Pogotovo u postsocijalističkim državama sve više prostora dobivaju autoritarne ideje, jačaju samoproglašene vođe. Nakon baršunastih revolucija na prozore nam kuca baršunasta diktatura. Naspram toga čini se suvremenom parafraza Churchilla: „ Pa zašto se onda zapravo i borimo protiv Islama?”

Prema mojem mišljenju europski se identitet i vrijednosti mogu braniti samo na jedan način: idejama demokracije i slobode. A to vrijedi i onda kada umjesto poznatog imamo nepoznatog stranca, radikalno drugačije vjere i kulture, koji je socijaliziran u drugačijoj civilizaciji i koji dolazi s drugog kontinenta; izbjeglica koji bježi od rata ili traži bolji život. Muslimani su i dosada bili među nama, samo smo u njima vidjeli tek radnu snagu, koja je većinom živjela izolirana od nas. Sada međutim masovno, nekontrolirano, spremni na sve, bježe u Europu. A nije neosporno ni to da sa sobom donose i svoju kulturu, običaje i da će nakon njihovog naseljavanja iskrsnuti mnogi novi problemi. Za zabrinutost dakle ima sasvim dovoljno razloga. Znam iz iskustva da i poznati stranci kada masovno dolaze stvaraju konfliktne situacije. Devedesetih je u Vojvodini više stotina tisuća pristiglih „poznatih stranaca” prouzročilo mnoge napetosti, ne samo među vjeroispovijestima i nacijama, nego i unutar većinskog srpskog naroda. A sve to događa se mnogo intenzivnije kada izbjeglice dolaze s drugog kraja Zemlje, kada su druge vjere i kulture. Postavlja se pitanje, kako da se odnosimo prema njima.

Trenutno, pogotovo bivše socijalističke države brane se od njih autoritarnom silom, nacionalizmom i ksenofobijom. U nastupu spram nepoznatog stranca često uskrsava diskurs korišten protiv poznatog stranca.

Podizanje mađarske ograde najbolji je primjer.

Mađarska je nakon Trianona postala jednojezična i jednonacionalna država. Manjinske zajednice imale su mali broj pripadnika, pa nisu mogle utjeloviti snagu stranosti. Prosječni mađarski građanin vidio je stranca samo kada bi susreo turista ili kada bi putovao u inozemstvo. Dakle, nije imao nikakvo iskustvo u svakodnevnom životu o nacionalnoj drugačijosti, o strancu. Jednonacionalna Mađarska živjela je pod etničkim staklenim zvonom, tako se može i razumjeti činjenica da je podsjećala na nacionalnu oazu. U tom slučaju ograda - dodajmo - štiti od nekoliko tisuća migranata, ali ne brani od strepnje. Seoba naroda koja je trajala godinu dana bila je negdje više, negdje manje organizirana. I njezin se intenzitet mijenjao. Migranti su se prije nekoliko mjeseci povukli, nisu ni namjeravali ostati u Mađarskoj, međutim vlast je živjela sa snažnom ksenofobnom retorikom jer je procijenila da većina stanovništva mirno prihvaća takvu retoriku. Većina stanovništva zaista je to i željela, dakle ne radi se tek o hirovitosti političara i borbi za moć. Najviše brine što je u Mađarskoj uspostavljen demokratski režim, ali je demokratska kultura u zaostatku i to je najslabija ostavština postkomunizma. Tko se okružuje ogradom, konzervira kolektivni strah. Ograda postaje velika metafora kolektivnog nemira što je inače i jedan od najvažnijih ciljeva terorista.

Pobornici „mađarske oaze” dakle plešu sapeti na oštrici noža. Mađarska se prije Trianona nije znala odnositi prema drugačijosti, a nakon Trianona plaši se i same pomisli na nju. Iznova pravi istu pogrešku. Po mišljenju političara ograda brani Mađarsku od migranata. Moguće, ali ostaje skriveno pitanje: čime će se Mađari obraniti od straha. Jučer su migranti bili razlog za brigu, danas eksplozije samoubilačkih napada bruxelleskih atentatora, sutra ćemo se bojati svega što je drugačije. Ali što će se dogoditi ako cijelom regijom zavlada nepovjerenje prema stranosti, prema drugačijosti? Da možda ne izbije novi istočno-srednjoueuropski hladni rat ili novi balkanski hladni rat? Time bi teroristi postigli neke od svojih ciljeva. Strah bi u ovoj regiji i bez napada doveo do slabljenja jedva isklijalih europskih vrijednosti. Ne migranti, mi ćemo degradirati europsku kulturu. U našem strahu od migranata gorko i samovoljno podvrgnut ćemo se diktaturi. Na zidove, ograde pričvrstimo bijele zastave, i u ovom razdoblju pobjede nacionalnih država - budimo europski bezdomnici.

Preveo s mađarskog jezika: Neven Ušumović