Želimir Periš: Zdravo ruko, milosti puna (2019.)

Nagrada Lapis Histriae 2019: finale

ŽELIMIR PERIŠ

Zdravo ruko, milosti puna

Radovanova desna ruka probudila se u bolovima. Snažan osjećaj kidanja kretao je iz neke neodređene točke oko lakta i širio se prema ramenu. Ruka je istovremeno i trnula i bridjela, a bol se premještala od ramena do lakta, od lakta do šake, pa bi se u krugu namotala oko podlaktice, ubola rame i utisnula se u lopatice. Da stvar bude gora, nije bilo položaja u koji se ruka mogla namjestiti da se bol smanji. Zgrčena, ispružena, podignuta u zrak ili priljubljena uz tijelo, u svakoj je pozi bol bila jednako intenzivna i nezaustavljiva. Ni vrijeme nije utjecalo na nju, nije prolazila, nije blijedila, nije starila, postojano je krzala satima bez ikakve naznake prestanka, pa se na posljetku Radovan, čija je to bila ruka, ustao iz postelje, sjeo uz komin na tronožac i tako dočekao zoru.

Ujutro se cijela noćna epizoda činila poput napola zaboravljenog sna. Ruka je bez problema otkidala topli kruh i umakala ga u mlijeko, ubacivala tvrdo kuhana jaja u usta svog vlasnika i dlanom brisala mrvice oko usana. Potom je s brižnom nježnošću potapšala nekoliko čupavih dječjih glava i jedne ženske bokove, pa odgurnula teška drvena vrata i Radovana izvela iz kuće.

Dan je bio bistar i sunčan, bura je raspuhala svu magluštinu i jasno se vidjelo sve do vrha Vrčeva nad kojim je kružilo jato vrana. Radovan nije obraćao pažnju na svoju desnu u ruku i ona je bezbrižno visjela uz njegovo tijelo i samo bi se povremeno pomaknula kad je trebalo mahnuti kojem poznaniku u selu. Svoje se ruke sjetio tek kad je trebalo uzeti sjekiru i istesati gospu na Škifinoj škrinji. Zgrabio je sjekiru za dršku, a ruka kao da ga nije jasno razumjela pa je samo ovlaš stisnula prste i pustila da sjekira padne Radovanu na nožne prste. Šteta nije bila velika, debela koža opanka spasila mu je prste, ali je slika sjekire koja pada prema nozi neugodno iznenadila Radovana. Ponovo je hvatao svoju sjekiru, a ona mu je ponovo bježala iz šake koja nije bila u stanju uhvatiti dršku. Zatim se Radovan obratio svojoj ruci.

„Koja ti je pička materina?“ pitao ju je, a ruka mu nije odgovarala. Digao ju je pred lice i promotrio sa svih strana. Izgledala je kao i obično, malo izborano, malo rumeno, ali čvrsta i široka, bila je to zdrava težačka ruka. Da li zdrava? Stiskao je šaku i promatrao kako se prsti nekako nevoljno povinuju. Nije bilo snage u tom stisku. Radovan bi stezao do kraja, ali prsti su išli koliko su išli, a dalje samo mlitavo ulegli u očekivana mjesta u dlanu. Nije mogao cijepati hrast s takvom rukom, a čekala ga je gospa na pročelju Škifine škrinje. Prošli je tjedan urezao tek grubu siluetu božje majke i ostavio odebljanja u drvetu na mjestu gdje će oko nje letjeti dva anđela. Za danas je planirao pretvoriti siluetu u blaženu djevicu, no ruka je, čini se, imala neki drugi plan. Nervozno je bacio sjekiru u kut pa dohvatio blanju i upirao u nju ostatak jutra.

Oko sredine dana ponovo je probao stisnuti šaku, pa kad je shvatio da ona to i dalje odbija, lupnuo njom o šank gazde Jake. Gazda Jako mu natoči punu bukaru bijelog. U gostionici je bilo puno ruku i sve su udarale o šank, a gazda Jakina najsnažnije od svih.

„Boga joj iruda jebem! I baš je ovdi došla?“ vikao je gazda Jako.

„Divice joj Marije“, kleli su drugi. Govorili su o djevojci koja se jučer pojavila u selu. Odrpani curetak s držanjem princeze. Ženama je rekla da je iscjeliteljica koja ih može izliječiti i žene joj odmah dale i jesti i piti, a ne znaju ni odakle je došla ni kako, što se njih tiče možda je i bulešika. Ali nije bulešika, ima bijelu kožu i bijelu kosu, izgleda više kao anđeo nego kao vrag, a opet, vrag će ga znati kako anđeo izgleda, nisu ih se baš nagledali u ovom kraju, treba se čuvati i jednih i drugih, a oni moraju biti posebno oprezni, jer znaju oni zašto je ona baš ovdje došla. Došla je zbog Vrčeva.

„Antikristi, boga im jebem, navik se neki sotonski sluga vuda mota“, zaključit će muškarci u gostionici. Bole ih svi ti ljude koje privlači njihovo brdo. Još im je u pameti mađarska barunica koja je jesenas došla u Goricu sa dvadeset slugu, pa se s njima penjala na Vrčevo, gore nosila svoje štafelaje, po cijele dane slikavala na tom brdu i tko zna što sve još radila. Najmila je kuću zečara Andrije i cijelu sobu napunila slikarijama koje nitko od seljana nije pravo ni zagledao. Govorili su da su na platnima slike vještica sa Vrčeva, tamne sjene koje se vrte između borova i sablasne snovide koji sjede oko oraha. Radovan je sam napravio nekoliko ramova za njena platna. Došao je jednog dana baruničin sluga sa šakom guldena, čuo da je u selu škrinjar, a ako zna napraviti škrinje znat će i okvir. Učinilo se Radovanu da je to lak novac, ali je sluga uskoro vratio ramove, da nisu pravilni. Ponovo ih je štemao, mjerio škvaru, ponovo nisu valjali, sedam je dana ravnao što je već bilo ravno, ali novac nije vidio. Mađari su to, znaju međunarodne odnose muškarci iz gostionice. Nije s Mađarima kao s Austrijancima, drugi je to svijet. Pa i ta njihova barunica. Što bi mađarska barunica dolazila na Vrčevo, malo i neugledno brdo bogu iza nogu, a njima iznad glava? To nisu čista posla. Muškarci u gostionici vrte glavama, pa kažu „Jebeš đavolja posla“, i dižu svoje bukare da nazdrave protiv sotona i antikrista.

I Radovan krene nazdraviti, ali ne ide. Puna bukara danas mu je posebno teška, kao da se smrika napila Jakine kujundžuše pa dodatno otežala. Ruka mu pokušava podići bukaru, ali bukara se jedva odvaja od stola, sva se trese i ljulja, Radovan samo gleda kako će ga vlastita ruka zaliti vinom. Pomogne se i lijevom rukom, ali u tom stisku nema sigurnosti, vinom jedva pogodi usta. To vide i ostali u gostionici. Umuknu pa ga gledaju. Čude se zašto se Radovan prolijeva vinom. Radovan ih ne gleda u oči ali osjeća njihove poglede na sebi.

„Daj mi lozu, jebem ti ranu isusovu ti jebem“, odustane Radovan od bukare.

Te noći Radovanova desna ruka nije ni zaspala. Bol je počela čim se ispružila na postelji. Prvo kao tupa rasplinuta neugoda, ubrzo kao nepodnošljivo grčenje. Ruka se bezuspješno pokušavala sakriti od boli, gurala pod tijelo, krivila u poze, dizala u zrak ili tresla prema tlu, ništa nije pomagalo. Na kraju se iz očaja uhvatila za Radovanovo lice. Ni Radovan joj nije mogao pomoći. Sjeo je na rub kreveta i zamislio se nad sudbinom svoje ruke. Što ako se ne oporavi? Što ako nikad više ne bude mogla podići sjekiru ili bukaru? Što je Radovan bez desne ruke? Radovanova desna ruka hrani njegovo dvoje djece, ženu i njega samog, što da rade ostavi li ih? Zna li Radovanova lijeva ruka djeljati škrinje? Probudio se u Radovanu nespokoj što je čitav svoj život oslonio na desnu ruku, a ona mu prijeti izdajom. Imao je Radovan i drugu ruku, imao je obje noge, čak i glavu, ali ih je četrdeset godina ignorirao, a sad je zbog toga prvi put osjetio kajanje. Za kajanjem je slijedio očaj, a iza očaja sumnja. Kako da vjeruje svojoj ruci? Ako ga sad ne sluša, tko kaže da neće uskoro dobit svoju volju. Što ako se digne na njega? Što ako sjekiru drugi put, umjesto na nogu, spusti njemu na glavu? Prepao se Radovan vlastite ruke i više mu nije bilo do sna, pa se ustao iz postelje, sjeo uz komin na tronožac i tako dočekao zoru.

Jutro je otpočelo s maglom. Kao da se jučerašnja bura predomislila i vratila svu onu memlu od koje ih je branile, pa je ne samo vratila pod Vrčevo, nego je još i upuhala u njih, u njihove umorne glave. Radovan je lijevom rukom oprao lice, pa otišao u svoju radionicu s posebnom strepnjom. Sjekiru je samo gledao, nije se ni usudio primiti je. Grede i daske ležale su razbacane po radionici i gledale ga. Nasred radionice Škifina škrinja poklopca otvorenog poput razjapljenih čeljusti zijevala je prema nebu. Na pročelju škrinje grafitnom olovkom ucrtan plan obrade. Radovan je prostor podijelio na tri jednaka kvadrata. U lijevom i desnom iscrtao je geometrijske uzorke, a u srednjem pripremio scenu gospe s dva anđela. Prostor oko tri nebeska bića već je izdubio, gospa je već dobila oblike kruškaste siluete i pod određenim kutom i određenim svjetlom već se moglo prepoznati majku božju. Još mu je trebao jedan dan rada za dovršiti bogorodicu i drugi za izvući dva anđela. Dlijeto i sjekira ležali su na podu ispred škrinje. Nakon cijelog dana nerada skupio se na njima sloj prašine i izblanjanog iverja. Preskoči li još jedan dan alat će mu nestati pod smećem, a bez alata nestat će i on sam. Tko ne radi neka ni ne živi. Nije smio izgubiti još jedan dan. Neće majka božja čekati na inaćenje njegove ruke. Škifina se kćer udaje, škrinja nije smjela kasniti.

„Nedilje ti svete, ne smi kasniti“, ugovorio je Škifo s Radovanom prošli mjesec. Jedva joj je našao ženika, nekog nadničara Slavonca što ga je otac poslao da šest mjeseci kopa dalmatinski kamen da bi više znao cijeniti slavonsku meku zemlju koju će mu ostaviti u nasljedstvo. Tri je mjeseca mašklinom udarao suhu zemlju dok nije iskopao simpatije Škifine najstarije kćeri. Škifo je tad osobno otputovao u Sladojevce kod Slatine pa saznao više detalja o Lukinom dalmatinskom poslanju. Nije mladi Luka išao u Dalmaciju na naukovanje, nego ga je otac pametno sakrio od novačenja što ga je ugarsko namjesništvo provodilo u kraljevini Slavoniji. Dalmaciju, tek oslobođenu od francuskog kulaka car još nije dirao, pa je dalmatinski kamen bio dobar teren za bijeg. Platio je otac za njega vojšćinu, debelu kesu talira za oprost službe, ali je bar imao sina na sigurnom.

Svidio se Škifi pametan Lukin otac, svidjela mu se i zemlja koja Luku čeka i dao je Škifo sve od sebe da se taj brak ostvari. Naručio je u Radovana djevojačku škrinju i osigurao da je se ima napuniti po pravu i običaju: ženskom robom, lancunima, intimelama, šugamanima, krpama, sukancima, torbama, kušinima punjenim vunom, obavezno jedan šareni biljac za pokriti krevet, bit će tu i koji komad svile, koji izvezen čipkom, a povrh svega mladenkini zlatni dukati, srebrni groševi i raspelo. Sve to brižno složeno u proizvod umijeća škrinjara Radovana i spremno da skupa sa mladenkom otputuje karom u daleke Sladojevce.

„Ujmisisuvo više“, pozdravio je Škifo s vrata. Saznao je da Slavonci nemaju naše normalne škrinje nego kobilaše. Pa što je kobilaš? To je škrinja kao ova naša, samo kriva. Poklopac joj nije ravan, kako bog zapovida, nego zaobljen. Kao kobila, ako hoćeš sjesti na nju moraš je zajahati. Ma baš Škifu briga kakve škrinje imaju Slavonci, ali žena mu poludjela, kaže ne možemo malu poslati s krivom škrinjom, sramota je. Ćerka plače, ne izlazi iz kuće, viče: oćete me uništiti, oćete da ostanem stara cura. Pa što da Slavonci imaju kobilaše, odnijet ćemo im jednu našu, smiruje situaciju Škifo, nek vide što je normalna škrinja. Na ravnu škrinju možeš sjesti, na ravnoj škrinji možeš spavati, kad je nesrića, božemiprosti, možeš i mrca poleći na nju ko na odar. A što moš sa zaobljenom škrinjom? Moš je samo gledat.

„Kurba prasica“, suosjeća Radovan. Škifo stavlja ruku na Radovanovo rame. Situacija je ozbiljna. Ozbiljnim tonom apelira na Radovanovu škrinjarsku vještinu. Mora napraviti kobilaša. Datum je ugovoren, sve je spremno, škrinje ne smije kasniti. Zna on Škifo, koliko tu ima posla, zna i on da je dalmatinski poklopac samo ravna daska, a slavonski bogtepitaj kakva komplikacija i sigurno to nije lako napraviti, i zna od da je ovo sad promjena u zadnji tren, ali nevolja ne bira vrijeme. Pošteno će mu platiti.

Škifo se maši pojasa i riješi kesu, ali iz kese vadi samo pola talira. Za materijal. Ostalo će platiti kad bude gotovo. Radovanova desna ruka brzo zgrabi novčić i ugura u Radovanov džep. Gleda Radovan svoju desnu ruku kako je brza kad treba primiti novce, a pita se kakva će biti kad Škifo ode i kad pred nju stavi sjekiru.

Škifo ode, a Radovan pred svoju ruku stavi sjekiru. „I što ćeš sad, kurbo prokleta?“ upita Radovan svoju ruku. Ruka kurvanjski prešuti uvredu. „Kurbetino!“ krikne Radovan i opali ruci dva šamara.

„Evo ga, đava ga lipi odnija“, uzviknuli su muškarci u gostionici gazda Jake kad je Radovan ušao u nju. Sjeli ga za stol pa potapšali po ramena. Zvali ga spasiteljem. Dali mu rakije. Kad je popio jednu dali mu još jednu. Rekli mu da imaju rješenje za ove njihove probleme i da je on glavna karika njihovog plana. On i gospa. Što je bilo? A što nije bilo. Mala vještica se naselila u Jakinoj sobi iznad gostione, žene iz sela svaki dan idu gore da im mala vještica gata iz kave. Svakakve ludarije im govori. Žene izblesane izlaze iz njene sobe. To nisu čista posla, vrag se tu tenta. Probao je Jako reći svojoj ženi da otjera malu antikristu, ali žena nije htjela ni čut, kaže izliječila malu kćer kuma Joze od padavice. Od čega? Od padavice. Ma kojem djetetu ne ide pjena na usta kad popije previše mlijeka? Sve su to ćorava posla. Očarala ih je, što drugo. Ne bi se to događalo da imaju popa u selu, ali do prve je crkve daleko, zato se vještica i usudi tu doći. Štiti je to vražje brdo. A dosta je njima da budu taoci tog brda. Nisu oni izabrali da se rode pod vještičjim brdom Vrčevom. Dosta je njima babljih praznovjerja. I njima su babe pričale kako svako selo ima kamen s kojeg se može doletjeti direktno na Vrčevo, i oni su ko djeca vjerovali u svakojake besjede. Ali više nisu djeca. Sad su odrasli ljudi. I dosta im je više da ih se povezuje s vragom zbog tog brda. Zato su oni domislili rješenje. Napravit će kapelu i u njoj neoskvrnjenu bogorodicu u prirodnoj veličini. Radovan će im istesat blaženu djevicu Mariju pa će je posaditi u kapelu nasred brda i to više neće biti vještičje brdo Vrčevo, nego gospino brdo Vrčevo! Kako li su se samo pametno domislili! I neće više svakakav strani svijet dolazit im ovdje pa ih sramotit pred bogom. I neće više pričati priče poput one o mladiću koji je jedne noći za punog mjeseca navrh Vrčeva vidio vještice kako se mažu mašću pa lete na sve strane svijeta, pa se namazao i on i probudio sutra ujutro gol na Molatu. Dosta je njima takvih priča. Oni su pošten katolički svijet i ne vjeruju u vrage i vještice, nego u gospu Mariju i njenog sina Isukrsta. Zato će im Radovan istesati Djevicu, a oni će odmah ujutro krenuti na brdo zidati kapelicu. Pa kad je naprave, ima da se oprže sve vještice i pobjegnu što dalje iz njihovog sela.

Radovan im pokušava reći da ne stigne tesati gospu jer se Škifina kćer ženi i da mora kobilaša istesati, a ni ruka ga baš ne sluša, ali ne slušaju ga ni muškarci. Samo ga tapšu i guraju novi čokanj rakije pred njega i kažu neka se on ništa ne brine nego neka pije rakiju, a sutra će zajedno otići u šumu i naći pravi hrast za gospu Vrčevsku. Potom su se zaredala nazdravljanja rakijom i priče o gospi. Zatim nazdravljanja gospi i priče o rakiji. Zatim samo rakija kojom se mahalo i nazdravljalo, a Radovan je svaki čokanj lijevom rukom dizao visoko u zrak prije nego bi ga iz trzaja ulio u sebe i lupnuo o stol.

Do noći je Radovanova desna ruka bila mrtva pijana. Jedva se skotrljala u postelju. Položaj u koji je pala na slamaricu bio položaj u kojem se ujutro probudila. Prvi put nakon tri dana Radovan je usnuo tvrdi san. Obratila mu se gospa sa Škifine škrinje. Drvena silueta bez lica, oštrih linija, nedovršena, neistesana bogorodica, ušla mu je u san i rekla da sklopi ruke i pomoli joj se. Kad joj se zadnji put iskreno pomolio? Radovan se pravdao kako ne može moliti jer ne može sklopiti ruke jer ga desna ruka ne sluša. Ako te ruka ne sluša, odsijeci je, rekla je gospa na što se i sama ruka pobunila i rekla kakav je to način, ne može se samo tako odsjeći ruka, možda je malo slabija ali ona je i dalje dobra ruka, gle kako gospi pokazuje roge. Gospa je rekla ne bilo više ploda od tebe dovijeka i ruka umah usahnu. Radovan poželi viknuti gospi da ne treba brzati s takvim odlukama, možda se ruka još može spasiti, ali gospa je sad bila djevojčica bijele kose koja ga je gledala u oči i rekla: moraš napraviti novi poklopac, kobilaš. Radovan je u snu zaplakao, kako da napravi kobilaš kad se rukama ni moliti ne može. Ja sam malu ćerku kuma Joze izliječila od padavice, rekla je gospa bijele kose.

Probudila ga je mučnina i grč. Pridigao se i otišao na dvor piti vodu i tek tamo jedva razbudio desnu ruku. Ova je bila pospana i mamurna, bez snage je visjela uz tijelo i cijelom dužinom bridjela. Trnci su joj poput mrava jurcali pod kožom od ramena do vrhova prstiju.

Radovan je zataknuo palac za pojas i tako zakačenom rukom oteturao do Jakine gostionice. Po putu je shvatio da mu rakija još magli pogled i bistri misli. Do gostionice se dvaput sapleo o vlastite noge i zavaljao u blato. Gostionica je još spavala. Dok ju je sinoć napuštao iz prizemlja se orila pjesma, sad je sve bilo tiho i mrtvo. Stol pred gostionicom bio je prazan, vrata zatvorena. Uz bočni zid naslonjeno je neravno drveno stepenište koje vodi na kat. Na katu su tri sobe koje gazda Jako najmi putnicima. Radovanova ruka obuhvati ogradu stepenica i nesigurno odvuče Radovana na kat. Stala je pred prva vrata i podigla se u zrak kao da će pokucati, a onda se predomislila pa samo gurnula vrata bez kucanja. Vrata su se odškrinula i otkrila malu sobu sa slamnatim ležajem i škrinjom koju je prije nekoliko godina istesala zdrava Radovanova ruka. Soba je bila prazna, pa je ruka odmahnula i krenula na druga vrata. Ova se nisu dala gurnuti. Ruka je pokucala. Kad nije bilo odgovora ponovo je pokucala. Stisnula se u labavu šaku i zglobovima prstiju udarala po sredini vrata. Udarac nije bio snažan ali je glasno odzvanjao. Šaka se nije htjela posve stisnuti no i taj polustisak je bio dovoljan da proizvede zvuk. Ruka i dalje trnula. Trnci su se u valovima spuštali od ramena prema laktu, pa se preko podlaktice ulijevali u prste. Prsti su titrali, kao da su se punili bockavom energijom i nije bilo ugodno dodirivati im jagodice, što je ruku činilo dodatno nervoznom pa je lupala i lupala po vratima sve dok se napokon nisu otvorila.

Radovanova ruka se iznenadila kad je ugledala malu vješticu. Znala je ruka da je vještica mlada, ali nije znala koliko. Pred rukom je stajao curetak, nit djevojka, nit djevojčica, Radovanu jedva do ramena. Ruku je posebno fascinirala njena bijela kosa. Ispruži se i dotakne čudnovatu kosu. Blage vlasi nježno su padale preko grubih prstiju škrinjareve ruke. Ruka je vrhovima prstiju uhvatila jedan pramen i rasipala ga među prstima kao pijesak. Prsti su uživali u dodiru, bridjeli su, ali to više nisu bili neugodni trnci nego uzbudljivo škakljanje.

Dok je ruka milovala bijelu kosu, Radovan, čija je to bila ruka, i djevojka, čija je to bila kosa, vodili su razgovor. On ju je pitao je li ona vještica. Ona je rekla da nije vještica. On je pitao što je onda ona. Ona je rekla da ona nije ništa. Kako ništa, jel nije ona izliječila tu neke žene po selu, ako ih jest izliječila onda to nije ništa. To je ništa, to je najmanje što je mogla učiniti, kaže ona. Što najmanje? Najmanje što je mogla, kaže djevojka pa pojasni da je čovjeku nekad dovoljno da drugi čovjek posluša njegove muke pa da mu bude bolje, ali Radovan ne sluša ničije muke već ima novo pitanje. Odakle njoj hrabrost, Radovanovo je pitanje, odakle njoj, balavici jednoj, hrabrost, da njima ovdje dolazi i da ih liječi bez da je ikoga išta pitala. Djevojka ima odgovor ali ne uspijeva ga izgovoriti jer čim otvori usta Radovan joj se umeće u lice s novim pitanjem, a zapravo istim: Odakle njoj hrabrost da dođe nepozvana u njihovo selo, naglasi „njihovo“, i tu čini svoja čuda… Pitanje ni ne dočeka kraja jer Radovan već počinje s novim istim.

„Jebem ti krv Isusovu, odaklen tebi, kurbi babilonskoj, odaklen tebi hrabrost da ti misliš… da nama treba… pomagati…“ upada Radovan sam sebi u riječ dok se Radovanova ruka još uvijek pomalo pridržava za njenu dugu kosu, pa se čini kao da bi se strovalili i Radovan i njegova ruka, da im ta kosa ne pruža hvat za ravnotežu. Tek kad ona jaukne, Radovan shvati da je njegova ruka svo vrijeme čupa za kosu. Ovo ga iznenadi, jer ta ruka još jučer nije mogla držati ni čokanj rakije, a sad čupa malu vješticu, pa ako je njegovoj ruci bolje, to znači da ga ona zbilja liječi, a to pak znači da ona doista jest vještica.

Radovan poželi objasniti neke stvari maloj vještici, ali mu se jezik samo saplitao i nije mogao pronaći prave riječi, zato pomisli kako bi lakše bilo udariti je nego joj se objašnjavati, a onda se iznenadi jer se nije postidio svojih misli.

Radovanova ruka poleti i uz pljesak se spusti na njen obraz. Ona se uhvati za lice, ali ne ustukne. Ruka vidi da je njen bijes djevojčica upila bez prave reakcije pa ponovi udarac, ovaj put po drugom obrazu. Obrazi su se zacrvenjeli, oči napunile suzama, ali je mala vještica ostala u istoj pozi, prkosna i ravna. Sad se ruka zbilja razljuti, pa stisne šaku i zvizne je posred nosa. Ova izgubi ravnotežu i padne, a ruka zadovoljno shvati da joj stisak više nije tako slab i da je dodirivanje vještice uistinu liječi. Potvrdi to još jednim dodirom stisnutom šakom po nosu. Napokon, djevojčica se počela braniti, rukama zaštitila glavu i Radovanova desna ruka više nije bila dovoljna. Zato desnici u pomoć priskoči i ljevica. Lijeva Radovanova ruka odmakne joj ruke da desnoj otvori put do vještičinog lica. Udarajući po licu ruka je osjećala da je svakim udarcem sve snažnija. Sada se već mogla posve stisnuti, čvrsto i snažno, nije bilo ni trnaca ni grčeva ni boli. Udarala je sve preciznije i sve snažnije i svakim novim udarcem osjećala da joj se vraća stara i budi nova snaga. Radovan je uživao u moći, nadimao je prsa pun ponosa i bradu držao visoko dok je udarce dijelio nisko po glavi koja leži na podu. Djevojčica se jedva iskobeljala iz stiska Radovanovih ruku i izjurila iz sobe, ali se Radovan u skoku bacio za njom i uhvatio je za bijelu kosu. Ona vrisne, a Radovan zamahne tolikom silinom da joj je udarac prevrnuo tijelo preko ograde i uz tup tresak padne na zemlju s prvog kata gostionice.

Radovanova ruka zadovoljno pljesne po Radovanovim prsima. Nestalo je onog onemoćalog i slabog jadnika, tu je opet bio žustar i moćan muškarac koji je bio spreman uhvatiti se u koštac sa obavezama i nedaćama. Dok je ozdravljena ruka slavodobitno stiskala ogradu, pod njom se djevojčica ustala pa pridržavajući jednom rukom drugu, šepavo otrčala prema šumi. Dan je svanuo, neki su seljaci već bili na stazi, vodili svoje tovare, čudili se prilici koja se vuče kroz njihovo selo ostavljajući krvav trag iza sebe. Dozivali su ozlijeđenu djevojčicu, glasno se čudili i vikali: pomozite joj, pomozite joj, i svi su vikali a nitko nije pomagao, pratili su je pogledima dok se nije odvukla iz njihovog sela i njihovih života, i dok je zvono odzvonilo šest od nje je ostala samo anegdota.

Neistesana gospa nakrivila je glavu kao majka kad milo gleda svoje dijete, a to dijete je sad bila Radovanova ruka koja ju je gladila. Ruka potom privuče tronožac, posjedne Radovana, dohvati dlijeto i ubaci ga u lijevu ruku, dohvati sjekiru i preokrene je na tupu stranu kojom će udarati dlijeto i utjerati gospi formu. Namjesti vrh sječiva na točku gdje u gospinom licu treba oblikovati oči, pa nježno cokne po alatu. Čvrsto drvo ne reagira, pa ruka zamahne snažnije. Sječivo sklizne i odvali pola gospina lica.

Radovanova ruka opipa procijep. Ta udubina na neočekivanom mjestu, i to je neoskvrnjena djevica majka božja. Ruka ponovo namjesti oštri metal, zvizne ga sjekirom pa odvali i drugu polovicu lica. Udari još jednom i sad špic probije hrastovinu izviri u unutrašnjosti Škifine škrinje. Ruka nastavi lupati i u pročelje škrinje urezivati apstraktne motive procijepa i oštrih drvenih bridova. Baci dlijeto i po anđelima udari direktno oštricom sjekire. Rascijepa rupu u sredini pročelja i zagnjuri lice u procijep. Evo Radovana! U škrinji je bio mrak. I ruka poželi ući u taj mrak pa odmakne Radovanovo lice i ugura se u škrinju do ramena. Špranje su se ubadale u kožu ali ruku nije bilo briga. Pipala je po mraku kao da nešto traži. Zatim ruka uhvati poklopac Škifine škrinje, otvori ga, uvuče u nju cijelog Radovana koji je skvrčen taman stao u škrinjinu utrobu, pa zaklopi poklopac za sobom, ostavši u mrklom mraku, spremna da se ponovo rodi.