Milan Rakovac, pisac, pjesnik, novinar (Rakovci kraj Poreča, 12. XII. 1939). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Puli i Zagrebu. Diplomirao je na Vojno-pomorskoj akademiji u Divuljama. Po završetku vojne službe obnašao je političke dužnosti u Puli, Rijeci i Zagrebu.

Dvije godine bio je glavni urednik pulskih dnevnih novina, Glasa Istre (1973. – 1975.). Većinu radnog vijeka do umirovljenja proveo je na Televiziji Zagreb (Hrvatskoj televiziji) kao urednik i autor zapaženih dokumentarnih filmova, reportaža i intervjua.

Na njegovu inicijativu 2000. godine osnovani su Međunarodni pogranični susreti Forum Tomizza, koji se održavaju u Umagu, Kopru i Trstu, promičući društveni i kulturalni dijalog u pograničnom prostoru i široj regiji.

S talijanskoga jezika preveo je roman Bolji život Fulvija Tomizze (Pula-Rijeka, 1980.), dokumentarnu knjigu Izbrisani identitet Paola Parovela (Pazin, 1993.) i studiju Jadranski iredentizam Angela Vivantea (Zagreb, 2002.). Autor je ili suautor različitih monografija, tekstova pjesama popularne glazbe, scenarija za filmove, a više njegovih tekstova doživjelo je i kazališna uprizorenja.

Izabrana djela Milana Rakovca objavljena su 2015. godine (V.B.Z., Zagreb) u četiri toma i predstavljaju sumu njegovog pedesetogodišnjeg stvaralaštva, kao jednog od najvažnijih istarskih autora, književnog inovatora i avangardista.

Djela: Priko Učke (poezija, eseji, putopisi, zapisi, 1980.), Sik (pjesme, 1980.), Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman, 1983.), Haluj ili Sunce je ditesino zlatno (roman, 1986.), Sliparija (roman, 1986.), Snovid (roman, 1987.), Istragram: štorije i uganke (kratke priče, 2000.), Cha for kids (pjesme, 2004.), La Triestina (roman, 2006.), Kvarnerski otočni lucidar (eseji, 2006.), Besida priletuća (pjesme, 2009.), Sinovi Istre (eseji, 2009.), Adrianske kartoline (s Jovanom Nikolaidisom, pisma, 2021.), Brigada del amanecer (audio knjiga, 2022.), „Slovo Bosni“ (eseji, 2023.) i Kužina prvanja (eseji, 2024.).

Na 27. Forumu Tomizza u Umagu, u petak, 29. 5. 2026. u 20:30 sati održat će se u Circolu predstavljanje hrvatskog prijevoda romana Fulvija Tomizze „Stablo snova“ (L’albero dei sogni, nakladnik Gradska knjižnica Umag). Knjigu će predstaviti prevoditeljica Lorena Monica Kmet, autorica pogovora i urednica knjige Sanja Roić i ravnatelj Gradske knjižnice Umag Neven Ušumović.

Fulvio Tomizza: „Uostalom, nije me toliko jedinstvenost osobne sudbine potaknula da napišem ovu svojevrsnu očajničku autobiografiju, koliko svijest da se taj samotni hod uvijek morao obračunavati (do te mjere da je njome bio neposredno uvjetovan) s nedalekom poviješću jednog pograničnog grada oko kojeg su se sporile dvije države različitih ideologija i razvojnoga puta, svaka sa svoje strane u ulozi predstraže dviju suprotstavljenih sfera utjecaja, zapadne i one europskog Istoka. Suprotstavljene do krajnjih granica, mogle su se ipak prožimati, a bile su ponekad i u sukobu ako ih se promatralo iz složenoga grada kakav je Trst i, osobito, ako ih je u postojanoj ljubavi-mržnji procjenjivao netko poput mene, rođen u malom selu u zaleđu, Talijan i Slaven, katolik i poganin, posjednik i proleter.“

Sanja Roić: „Čitali smo romane odrastanja, prepoznavali povijesne događaje ispod pripovjedne mreže poznatih i manje poznatih domaćih i stranih pisaca, doživjeli smo i mi, rođeni poslije Drugog svjetskog rata, nove promjene granica, društava i obrate pojedinaca. Pa ipak nas Stablo snova Fulvija Tomizze nemalo iznenađuje i izmješta iz naših uvriježenih čitalačkih i interpretativnih navika već od same posvete koja prethodi romanu, tri stiha iz VI. knjige Vergilijeve Eneide koju su nekada dječaci u bogoslovnim zavodima čitali u originalu, a tumačili su im je strogi vjeroučitelji. No dječak je upamtio i ponio sa sobom u odrasli život sliku sjenovitog brijesta (zanimljivo, u Istri je ‘briest’ bila i talijanska i ilirska, hrvatska riječ, o čemu je pisao Pietro Stankovich, svećenik i polihistor s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće), brijesta koji svojim granama, na kojim navodno obitavaju snovi, obgrljuje okolni svijet. Je li taj briest/brijest u dječakovoj svijesti ostao upamćen kao domaće, istarsko stablo s jednog od polja njegove nekadašnje obitelji iz Juricana?

Tomizzin roman Stablo snova koji napokon, poslije gotovo šest desetljeća, imamo i na hrvatskom jeziku, kompleksna je knjiga koja, poput ranije Istarske trilogije, nije bila dobrodošla u zbilju s ove naše strane granice. Odmagalo je to što su godine o kojima pripovijeda turbulentno desetljeće između 1945. i 1955., a nije pomoglo ni to što je roman Peto godišnje doba, koji mu prethodi i čija radnja završava u jesen 1944., u nas preveden 1990. u jednoj manje vidljivoj zagrebačkoj ediciji namijenjenoj mladima. Znamo da je tek Bolji život, ovjenčan 1977. najvišom talijanskom književnom nagradom Strega i austrijskom Državnom nagradom za evropsku književnost 1979., Istraninu i Tršćaninu Tomizzi otvorio vrata u našu kulturu.

     Zasluga je Gradske knjižnice Umag što nakon prve, Istarske trilogije (Materada, Djevojka iz Petrovije, Bagremova šuma) posjedujemo sada na hrvatskom i drugu trilogiju čiji je protagonist književni lik Stefano Marcovich iz Juricana. Prva knjiga, Peto godišnje doba, otvara se njegovim djetinjstvom, napisana je u trećem licu i završava dječakovim pogledom na zavičaj iz autobusa kojim je krenuo u bogoslovni zavod, a nastavlja se dolaskom u taj zavod i godinama proteklim u različitim gradovima sve do njegove zrelosti i prve mladosti u Stablu snova. Taj je roman pak napisan u prvom licu kao svojevrsna “očajnička autobiografija”, zapravo metaautobiografija, jer su protagonist i osobe oko njega književni likovi, a i stvarni su događaji slobodno interpretirani. Kritika je visoko ocijenila to Tomizzino djelo, a 1969., godine kad je objavljen, ovjenčan je uglednom talijanskom književnom nagradom Viareggio. Druga trilogija završava događajima iz Stefanove zrele mladosti koja se odvija u Trstu, Miriaminom gradu. Napisan je također u prvom licu i objavljen 1972., a u nas je preveden 2016.

     U svome vremenu roman Stablo snova djelovao je poput paralelnog Novog vala u svijetu filma: donosi obračun s ocem koji se našao na krivoj strani povijesti, hrabar iskorak mladog protagonista na tragu evropskih događaja iz ’68., poveznice s Kafkom i Freudom, secira povijesne obrate u desetljeću između ’45. i ’55.  ključne za prostor i sudbinu stanovnika oko talijanske istočne granice. Zaplet se oslanja na proteklo razdoblje fašizma u istarskom selu sagledano očima djeteta Stefana u romanu koji mu prethodi, Petom godišnjem dobu, da bi se nastavio kroz njegovo školovanje, jedino moguće dječacima sa sela, u bogoslovnim zavodima u pograničnim gradovima Kopru i Gorici. Stefanov spoznajni i intelektualni razvoj odvest će ga na stranu dotad obespravljenih, u novom vremenu ne samo antagonista nego i tužitelja njegova oca, krivca, ali i žrtve i mučenika u sinovim očima. Taj se tragični obrat prepleće s povijesnim događajima vezanim za njihov zavičajni prostor nakon 1945.: ruralni stanovnici zapadne Istre, svojim drevnim podrijetlom Slaveni, a za venecijanske, austrijske i talijanske fašističke uprave nasilno izmijenjenih osobnih imena i sa zabranom uporabe “slavenskog“ jezika, suočeni s novim podjelama i novim opasnostima oko novouspostavljene granične crte, podijelit će se na one koji prihvaćaju novi režim i one koji se masovnom odlukom spremaju napustiti zavičaj nakon Pariškog mirovnog sporazuma 1947. i Londonskog memoranduma 1954.”

Dvije godine bio je glavni urednik pulskih dnevnih novina, Glasa Istre (1973. – 1975.). Većinu radnog vijeka do umirovljenja proveo je na Televiziji Zagreb (Hrvatskoj televiziji) kao urednik i autor zapaženih dokumentarnih filmova, reportaža i intervjua.

Na njegovu inicijativu 2000. godine osnovani su Međunarodni pogranični susreti Forum Tomizza, koji se održavaju u Umagu, Kopru i Trstu, promičući društveni i kulturalni dijalog u pograničnom prostoru i široj regiji.

S talijanskoga jezika preveo je roman Bolji život Fulvija Tomizze (Pula-Rijeka, 1980.), dokumentarnu knjigu Izbrisani identitet Paola Parovela (Pazin, 1993.) i studiju Jadranski iredentizam Angela Vivantea (Zagreb, 2002.). Autor je ili suautor različitih monografija, tekstova pjesama popularne glazbe, scenarija za filmove, a više njegovih tekstova doživjelo je i kazališna uprizorenja.

Izabrana djela Milana Rakovca objavljena su 2015. godine (V.B.Z., Zagreb) u četiri toma i predstavljaju sumu njegovog pedesetogodišnjeg stvaralaštva, kao jednog od najvažnijih istarskih autora, književnog inovatora i avangardista.

Djela: Priko Učke (poezija, eseji, putopisi, zapisi, 1980.), Sik (pjesme, 1980.), Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman, 1983.), Haluj ili Sunce je ditesino zlatno (roman, 1986.), Sliparija (roman, 1986.), Snovid (roman, 1987.), Istragram: štorije i uganke (kratke priče, 2000.), Cha for kids (pjesme, 2004.), La Triestina (roman, 2006.), Kvarnerski otočni lucidar (eseji, 2006.), Besida priletuća (pjesme, 2009.), Sinovi Istre (eseji, 2009.), Adrianske kartoline (s Jovanom Nikolaidisom, pisma, 2021.), Brigada del amanecer (audio knjiga, 2022.), „Slovo Bosni“ (eseji, 2023.) i Kužina prvanja (eseji, 2024.).

"Kamo se vratiti": prevela s talijanskog Lorena Monica Kmet, stručna redaktura dr. sc. Sanja Roić, lektura Tihana Dežjot Alessio, fotografija Gianfranco Abrami, dizajn Maja Livada, tisak Arty d.o.o. Umag, nakladnik Gradska knjižnica Umag – Biblioteca civica Umago!

Iz pogovora Sanje Roić:

    Ne znamo tko je odabrao konačni naslov knjige Kamo se vratiti, možda sam autor a možda urednici izdavačke kuće Mondadori. Godina je 1974., Fulvio Tomizza živi u Trstu s obitelji, među najčitanijim je talijanskim piscima, u nešto manje od petnaest godina objavio je sedam romana i tri dramska djela, dobitnik je književnih nagrada, sugovornik na javnim čitanjima i promocijama, piše za novine.

    Kamo? Odgovor je samo jedan – u Istru. Vratiti se? Da, ali tako da taj povratak stvarno i simbolično bude zaslužen, tako da mjesto povratka bude stvoreno vlastitim rukama. Italija je te 1974. godine u dubokoj krizi a neki od podataka koji se odnose na kontekst u kojem je nastao ovaj Tomizzin roman podsjećaju nas da se, nažalost, i danas nalazimo pred sličnim scenarijima: kriza je u svijetu i u Italiji, automobili stoje pred kućama zbog nestašice benzina, nema dovoljno struje, grijanje je reducirano, vlada sveopća nestašica i inflacija, česti su štrajkovi, teroristički napadi, otmice, ukratko, olovne su godine, a Talijani ih podnose tim teže jer su prije toga upoznali i proživjeli znatan ekonomski i potrošački napredak. S druge strane, u zemljama istočnog bloka nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku u kolovozu 1968. svakodnevica i politička zbilja još su sivlje i beznadežnije. Između ta dva svijeta stoji jedna 'mala zemlja među svjetovima', a posebno njezina zapadna primorska pokrajina Istra: to je piščev zavičaj.

    Unutar tih prostornih, vremenskih i ideoloških koordinata otkriva se čitatelju četverolist ove knjige. Pođimo od okvira: Kamo se vratiti. Roman izašao iz tiskare u ožujku 1974. posvećen je jednoj osobi i jednom gradu. Osoba je Vito, a znajući pisca i njegovu biografiju, ime jasno upućuje na Vita Levija, oca piščeve supruge Laure, znamenitog muzikologa i humanista koji je mladog Tomizzu srdačno prihvatio i podržao te postao i lik u njegovim romanima, a grad je Trst, piščev novi zavičaj već gotovo dva desetljeća, od 1955. godine kad se u njemu trajno nastanio. No, Vito je i ime sveca zaštitnika kojem je posvećena katedrala u gradu Pragu, pa se tako implicitno povezuju Trst i Prag, dva svijeta dvije ideologije, dvije kompleksne povijesne sudbine. Ne doznajemo, međutim, ime mlade ženske osobe kojoj su upućena četiri duga pisma, odnosno dijelovi ove četverolisne knjige. Njoj, koja je pripovjedaču uputila brojna pisma i razglednice i koja ga je vodila po svom voljenom Pragu, upućen je i apelativ kojim se roman otvara u svojoj eksplicitno epistolarnoj formi. Na početku 19. stoljeća jedan, također epistolarni roman, označio je rađanje ove moderne književne vrste u talijanskoj književnosti – bila su to Posljednja pisma Jacopa Ortisa čiji je autor Ugo Foscolo, rođen u Grčkoj, bio odgojen među Dalmatincima – a Tomizza se sretno nadovezao, proširio i osuvremenio epistolarnu konvenciju: ton njegovih fikcionalnih pisama je prijateljski, prisan, ispovjedan, autorefleksivan, povremeno bolno iskren. Pripovjedač se našao usred životnoga puta, a protagonistovo razotkrivanje zbiva se u četiri faze, poput godišnjih doba ili razdoblja čovjekova života.