Milan Rakovac, pisac, pjesnik, novinar (Rakovci kraj Poreča, 12. XII. 1939). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Puli i Zagrebu. Diplomirao je na Vojno-pomorskoj akademiji u Divuljama. Po završetku vojne službe obnašao je političke dužnosti u Puli, Rijeci i Zagrebu.

Dvije godine bio je glavni urednik pulskih dnevnih novina, Glasa Istre (1973. – 1975.). Većinu radnog vijeka do umirovljenja proveo je na Televiziji Zagreb (Hrvatskoj televiziji) kao urednik i autor zapaženih dokumentarnih filmova, reportaža i intervjua.

Na njegovu inicijativu 2000. godine osnovani su Međunarodni pogranični susreti Forum Tomizza, koji se održavaju u Umagu, Kopru i Trstu, promičući društveni i kulturalni dijalog u pograničnom prostoru i široj regiji.

S talijanskoga jezika preveo je roman Bolji život Fulvija Tomizze (Pula-Rijeka, 1980.), dokumentarnu knjigu Izbrisani identitet Paola Parovela (Pazin, 1993.) i studiju Jadranski iredentizam Angela Vivantea (Zagreb, 2002.). Autor je ili suautor različitih monografija, tekstova pjesama popularne glazbe, scenarija za filmove, a više njegovih tekstova doživjelo je i kazališna uprizorenja.

Izabrana djela Milana Rakovca objavljena su 2015. godine (V.B.Z., Zagreb) u četiri toma i predstavljaju sumu njegovog pedesetogodišnjeg stvaralaštva, kao jednog od najvažnijih istarskih autora, književnog inovatora i avangardista.

Djela: Priko Učke (poezija, eseji, putopisi, zapisi, 1980.), Sik (pjesme, 1980.), Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman, 1983.), Haluj ili Sunce je ditesino zlatno (roman, 1986.), Sliparija (roman, 1986.), Snovid (roman, 1987.), Istragram: štorije i uganke (kratke priče, 2000.), Cha for kids (pjesme, 2004.), La Triestina (roman, 2006.), Kvarnerski otočni lucidar (eseji, 2006.), Besida priletuća (pjesme, 2009.), Sinovi Istre (eseji, 2009.), Adrianske kartoline (s Jovanom Nikolaidisom, pisma, 2021.), Brigada del amanecer (audio knjiga, 2022.), „Slovo Bosni“ (eseji, 2023.) i Kužina prvanja (eseji, 2024.).

Lea Ypi profesorica je političke teorije na London School of Economics and Political Science i počasna profesorica filozofije na Australian National University. Rođena je u Albaniji, diplomirala je filozofiju i književnost na rimskom sveučilištu Sapienza, doktorirala na European University Institute te bila poslijedoktorska istraživačica na Nuffield College. Autorica je knjiga Global Justice and Avant-Garde Political Agency, The Meaning of Partisanship (s Jonathanom Whiteom) i The Architectonic of Reason, objavljenih u izdanju Oxford University Press. Njezina knjiga Slobodna (Free) izvorno je objavljena u izdanju Penguin Press; za nju je 2022. godine dobila Ondaatje Prize i nagradu za najbolju biografsku knjigu Slightly Foxed First Biography Prize, a prevedena je na trideset jezika. U akademskom području dobitnica je nagrade British Academy za izvrsnost u političkim znanostima i nagrade Leverhulme za iznimna istraživačka postignuća. Suurednica je časopisa Political Philosophy te povremeno piše za The Guardian i Financial Times.

Na 27. Forumu Tomizza u Umagu, u petak, 29. 5. 2026. u 20:30 sati održat će se u Circolu predstavljanje hrvatskog prijevoda romana Fulvija Tomizze „Stablo snova“ (L’albero dei sogni, nakladnik Gradska knjižnica Umag). Knjigu će predstaviti prevoditeljica Lorena Monica Kmet, autorica pogovora i urednica knjige Sanja Roić i ravnatelj Gradske knjižnice Umag Neven Ušumović.

Fulvio Tomizza: „Uostalom, nije me toliko jedinstvenost osobne sudbine potaknula da napišem ovu svojevrsnu očajničku autobiografiju, koliko svijest da se taj samotni hod uvijek morao obračunavati (do te mjere da je njome bio neposredno uvjetovan) s nedalekom poviješću jednog pograničnog grada oko kojeg su se sporile dvije države različitih ideologija i razvojnoga puta, svaka sa svoje strane u ulozi predstraže dviju suprotstavljenih sfera utjecaja, zapadne i one europskog Istoka. Suprotstavljene do krajnjih granica, mogle su se ipak prožimati, a bile su ponekad i u sukobu ako ih se promatralo iz složenoga grada kakav je Trst i, osobito, ako ih je u postojanoj ljubavi-mržnji procjenjivao netko poput mene, rođen u malom selu u zaleđu, Talijan i Slaven, katolik i poganin, posjednik i proleter.“

Sanja Roić: „Čitali smo romane odrastanja, prepoznavali povijesne događaje ispod pripovjedne mreže poznatih i manje poznatih domaćih i stranih pisaca, doživjeli smo i mi, rođeni poslije Drugog svjetskog rata, nove promjene granica, društava i obrate pojedinaca. Pa ipak nas Stablo snova Fulvija Tomizze nemalo iznenađuje i izmješta iz naših uvriježenih čitalačkih i interpretativnih navika već od same posvete koja prethodi romanu, tri stiha iz VI. knjige Vergilijeve Eneide koju su nekada dječaci u bogoslovnim zavodima čitali u originalu, a tumačili su im je strogi vjeroučitelji. No dječak je upamtio i ponio sa sobom u odrasli život sliku sjenovitog brijesta (zanimljivo, u Istri je ‘briest’ bila i talijanska i ilirska, hrvatska riječ, o čemu je pisao Pietro Stankovich, svećenik i polihistor s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće), brijesta koji svojim granama, na kojim navodno obitavaju snovi, obgrljuje okolni svijet. Je li taj briest/brijest u dječakovoj svijesti ostao upamćen kao domaće, istarsko stablo s jednog od polja njegove nekadašnje obitelji iz Juricana?

Tomizzin roman Stablo snova koji napokon, poslije gotovo šest desetljeća, imamo i na hrvatskom jeziku, kompleksna je knjiga koja, poput ranije Istarske trilogije, nije bila dobrodošla u zbilju s ove naše strane granice. Odmagalo je to što su godine o kojima pripovijeda turbulentno desetljeće između 1945. i 1955., a nije pomoglo ni to što je roman Peto godišnje doba, koji mu prethodi i čija radnja završava u jesen 1944., u nas preveden 1990. u jednoj manje vidljivoj zagrebačkoj ediciji namijenjenoj mladima. Znamo da je tek Bolji život, ovjenčan 1977. najvišom talijanskom književnom nagradom Strega i austrijskom Državnom nagradom za evropsku književnost 1979., Istraninu i Tršćaninu Tomizzi otvorio vrata u našu kulturu.

     Zasluga je Gradske knjižnice Umag što nakon prve, Istarske trilogije (Materada, Djevojka iz Petrovije, Bagremova šuma) posjedujemo sada na hrvatskom i drugu trilogiju čiji je protagonist književni lik Stefano Marcovich iz Juricana. Prva knjiga, Peto godišnje doba, otvara se njegovim djetinjstvom, napisana je u trećem licu i završava dječakovim pogledom na zavičaj iz autobusa kojim je krenuo u bogoslovni zavod, a nastavlja se dolaskom u taj zavod i godinama proteklim u različitim gradovima sve do njegove zrelosti i prve mladosti u Stablu snova. Taj je roman pak napisan u prvom licu kao svojevrsna “očajnička autobiografija”, zapravo metaautobiografija, jer su protagonist i osobe oko njega književni likovi, a i stvarni su događaji slobodno interpretirani. Kritika je visoko ocijenila to Tomizzino djelo, a 1969., godine kad je objavljen, ovjenčan je uglednom talijanskom književnom nagradom Viareggio. Druga trilogija završava događajima iz Stefanove zrele mladosti koja se odvija u Trstu, Miriaminom gradu. Napisan je također u prvom licu i objavljen 1972., a u nas je preveden 2016.

     U svome vremenu roman Stablo snova djelovao je poput paralelnog Novog vala u svijetu filma: donosi obračun s ocem koji se našao na krivoj strani povijesti, hrabar iskorak mladog protagonista na tragu evropskih događaja iz ’68., poveznice s Kafkom i Freudom, secira povijesne obrate u desetljeću između ’45. i ’55.  ključne za prostor i sudbinu stanovnika oko talijanske istočne granice. Zaplet se oslanja na proteklo razdoblje fašizma u istarskom selu sagledano očima djeteta Stefana u romanu koji mu prethodi, Petom godišnjem dobu, da bi se nastavio kroz njegovo školovanje, jedino moguće dječacima sa sela, u bogoslovnim zavodima u pograničnim gradovima Kopru i Gorici. Stefanov spoznajni i intelektualni razvoj odvest će ga na stranu dotad obespravljenih, u novom vremenu ne samo antagonista nego i tužitelja njegova oca, krivca, ali i žrtve i mučenika u sinovim očima. Taj se tragični obrat prepleće s povijesnim događajima vezanim za njihov zavičajni prostor nakon 1945.: ruralni stanovnici zapadne Istre, svojim drevnim podrijetlom Slaveni, a za venecijanske, austrijske i talijanske fašističke uprave nasilno izmijenjenih osobnih imena i sa zabranom uporabe “slavenskog“ jezika, suočeni s novim podjelama i novim opasnostima oko novouspostavljene granične crte, podijelit će se na one koji prihvaćaju novi režim i one koji se masovnom odlukom spremaju napustiti zavičaj nakon Pariškog mirovnog sporazuma 1947. i Londonskog memoranduma 1954.”

Dvije godine bio je glavni urednik pulskih dnevnih novina, Glasa Istre (1973. – 1975.). Većinu radnog vijeka do umirovljenja proveo je na Televiziji Zagreb (Hrvatskoj televiziji) kao urednik i autor zapaženih dokumentarnih filmova, reportaža i intervjua.

Na njegovu inicijativu 2000. godine osnovani su Međunarodni pogranični susreti Forum Tomizza, koji se održavaju u Umagu, Kopru i Trstu, promičući društveni i kulturalni dijalog u pograničnom prostoru i široj regiji.

S talijanskoga jezika preveo je roman Bolji život Fulvija Tomizze (Pula-Rijeka, 1980.), dokumentarnu knjigu Izbrisani identitet Paola Parovela (Pazin, 1993.) i studiju Jadranski iredentizam Angela Vivantea (Zagreb, 2002.). Autor je ili suautor različitih monografija, tekstova pjesama popularne glazbe, scenarija za filmove, a više njegovih tekstova doživjelo je i kazališna uprizorenja.

Izabrana djela Milana Rakovca objavljena su 2015. godine (V.B.Z., Zagreb) u četiri toma i predstavljaju sumu njegovog pedesetogodišnjeg stvaralaštva, kao jednog od najvažnijih istarskih autora, književnog inovatora i avangardista.

Djela: Priko Učke (poezija, eseji, putopisi, zapisi, 1980.), Sik (pjesme, 1980.), Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman, 1983.), Haluj ili Sunce je ditesino zlatno (roman, 1986.), Sliparija (roman, 1986.), Snovid (roman, 1987.), Istragram: štorije i uganke (kratke priče, 2000.), Cha for kids (pjesme, 2004.), La Triestina (roman, 2006.), Kvarnerski otočni lucidar (eseji, 2006.), Besida priletuća (pjesme, 2009.), Sinovi Istre (eseji, 2009.), Adrianske kartoline (s Jovanom Nikolaidisom, pisma, 2021.), Brigada del amanecer (audio knjiga, 2022.), „Slovo Bosni“ (eseji, 2023.) i Kužina prvanja (eseji, 2024.).

Dr. sc. Sanja Roić sudjeluje na Međunarodnim pograničnim susretima Forum Tomizza u Umagu, Kopru i Trstu od samih začetaka ove manifestacije, od 2000. Kao referent sudjeluje prvih godina na svakom od simpozija i upućuje okupljenu književnu publiku na nove mogućnosti čitanja opusa Fulvija Tomizze. Potpomaže nakladničku djelatnost Gradske knjižnice Umag vezanu za hrvatske prijevode Tomizzinih djela: prvi pogovor piše 2005. godine za prijevod slikovnice za djecu „I buhe kašlju“. Od 2010. godine ključna je suradnica (stručna redaktorica) uredničkog tima Gradske knjižnice Umag, koja počev od te godine svake druge godine izdaje novi prijevod Fulvija Tomizze u prijevodu Lorene Monica Kmet. Za svako novo izdanje Sanja Roić piše predgovor. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu vodila je sveučilišni kolegij „Istra i Trst u književnom djelu Fulvija Tomizze“ i dovodila zagrebačke studente u Umag, Kopar i Trst te tako potpomogla razvoj projekta Tomizzinih itinerara koji razvija svaki od navedenih gradova. Vrhunac ove suradnje Sanje Roić i Gradske knjižnice Umag, odnosno Foruma Tomizza, svakako je knjiga „Fulvio Tomizza i sudbina granice“ (2019.), koja je izašla u sunakladništvu Hrvatske sveučilišne naklade i umaške knjižnice. Ova knjiga okuplja interkulturalne i imagološke studije opusa Fulvija Tomizze koje su nastale tijekom njezina višedesetljetnog bavljenja opusom ovog autora. Zbornik radova posvećen Sanji Roić objavljen je 2025. godine na talijanskom jeziku pod naslovom: „Tra le due sponde dell’Adriatico: culture, storie e contatti. Studi in onore di Sanja Roić“

Aljoša Pužar je kulturolog i pisac. Rođen u Rijeci. Studirao je kroatistiku u Rijeci i komparativnu književnost u Zagrebu. Doktorirao je 2006. u Rijeci temom iz antropološke i kulturalne teorije međustanja, te 2015. u Cardiffu temom iz rodnih studija i studija mladih. Od 2002. bio je predavač sveučilišta u Trstu, od 2003 u Rijeci. Od 2006. do 2016. predavao je kulturologiju, kulturnu antropologiju, kulturalnu geografiju, ženske studije i dr. na sveučilištima u Seulu (Južna Koreja). Od 2017. predaje kulturalne teorije i kulturnu antropologiju na katedri za kulturologiju Fakulteta za društvena istraživanja u Ljubljani. Objavio je knjige o povijesti književnosti, pograničnim studijima, korejskoj kulturi i dr. Bio je kolumnist dnevnih novina, urednik, književni prevodilac, te objavljivao eseje, kratke priče i poeziju. Godine 2024. objavio je svoju prvu zbirku poezije: Pitanje nadležnosti (Fraktura). Član je predsjedništva svjetske kulturološke organizacije, član Kraljevskog antropološkog instituta u Londonu i hrvatske centrale P.E.N.-a. Živi na vlaku Ljubljana – Rijeka.