TRST – KOPAR – UMAG, 27. ‒ 30. 5. 2026.

Forum Tomizza utemeljen je kao locus cooperandi, višekulturni i višejezični projekt, čiji je smisao istraživanje, poticanje i realizacija društvenog i kulturalnog dijaloga u širem, nadnacionalnom slovensko-romansko-germanskom pograničnom prostoru.

Jedna od glavnih ideja vodilja ovih susreta, koji su pokrenuti 2000. godine u Umagu na inicijativu istarskog književnika i prevoditelja Milana Rakovca, povezivanje je i trajna komunikacija intelektualaca i umjetnika koji žive na granici i djeluju na području kulture, znanosti i medija, simbolično se oslanjajući na ime i djelo Fulvija Tomizze, književnika koji je zbog svoje umjetničke i ljudske širine podjednako bitan svim etnosima sjevernoga Jadrana.

Forum Tomizza postavio je sebi za zadaću da propituje stanje duha u društvenoj aktualnosti, procjenjuje ulogu intelektualca-kreativca pri promicanju moralnih i etičkih vrijednosti, kritički i polemično reagira na društvene devijacije i neumorno nadilazi svakovrsne granice.

Simpozij i popratni program ovogodišnjeg 27. Foruma Tomizza u znaku je teme ORIENT EXPRESS.

Polazeći od kapitalnog djela postkolonijalne teorije „Orijentalizam“ Edwarda W. Saida (1935. – 2003.), književnog kritičara i aktivista, otvaramo raspravu na niz aktualnih pitanja: počev od našeg pograničnog područja, pa do globalne konstelacije moći u kojoj pitanje odnosa Zapada i Istoka, nakon hladnoratovskog razdoblja, ponovno ima presudnu važnost. Sve se ubrzava: zapljuskuje nas novi val ksenofobije i retorike ugroženosti od bliskih i dalekih Istočnjaka, ustrašeni smo njihovom radnom, gospodarskom ili vojnom snagom. I sve više naših lokalnih političara zaziva čvršće granice spram susjeda s Istoka. 

Naš pisac Fulvio Tomizza (1935. – 1999.) bio je Saidov vršnjak. Njegov književni opus, kao i povijest našeg pograničja, obilježio je Hladni rat. Tomizza je i općenito pokazivao veliki senzibilitet spram „istočnog pitanja“ – ova tema pruža nam priliku i za novo razumijevanje njegovih životnih opredjeljenja i njegovog književnog djela.

U romanu „Stablo snova“ (L’albero dei sogni, čiji hrvatski prijevod izlazi ove godine u Umagu) Tomizzin alter ego Stefano Marcovich 1954. godine autobusom iz Trsta odlazi za Sežanu gdje sjeda u Orient Express i putuje na studij u Beograd: „Tek sam se u prostoriji ispražnjenoj od onoga što mi je pripadalo i odmah tuđoj pogledao u ogledalo. Jesam li to zaista bio ja? Ukrcao sam se u autobus za Sežanu, gdje se vlak Pariz ‒ Istanbul zaustavljao radi carinske kontrole.“

I dok je današnji Orient Express luksuzni vlak koji kreće iz Pariza i stiže tek do Venecije, ovogodišnji Forum Tomizza mijenja voznu kartu i bez rezerv(acij)e nastavlja put Istoka.

Fulvio Tomizza je pisao: »M’identifico con la frontiera.« (Poistovjećujem se s granicom.). I tako je i Forum Tomizza: identificira se s granicom, ne s jednom ili s drugom stranom granice, nego s granicom kao s mjestom susreta. Dvadeset i sedmi put susrećemo se u Umagu, Kopru i Trst s istom idejom kontakta, djialoga, interakcije, polemike, međusobnog utjecaja.

Malo povijesti: teme susreta, od 2001. do 2025. godine:

2000 TOMIZZA I MI / TOMIZZA E NOI / TOMIZZA IN MI

2001 RECEPCIJA TOMIZZE / RICEZIONE DI TOMIZZA

PSIHOPATOLOGIJA GRANICE / PSICOPATOLOGIA DELLA FRONTIERA /PSIHOPATOLOGIJA MEJE

2002 GRANICA U GLOBALIZACIJI / LA FRONTIERA NELLA GLOBALIZZAZIONE / MEJA V GLOBALIZACIJI

2003 EROS THANATOS LIMES

2004 ZWIESCHENLAND & NIEMENSLAND

2005 TOMIZZA – EUROSINTEZA: FONTIERIZAM – EUROPEIZAM / TOMIZZA – EUROSINTESI: FRONTIERISMO – EUROPEISMO

2006 ARHIPELAG EUROPA / ARCIPELAGO EUROPA / ARHIPELAG EVROPA

2007 HIC SUNT LEONES! ILI OČEKUJUĆI BARBARE / HIC SUNT LEONES! O ATTENDENDO I BARBARI / HIC SUNT LEONES! ALI V PRIČAKOVANJU BARBAROV

2008 OFF LIMITS

2009 CROSSOVER / TOMIZZA: TEN YEARS AFTER

2010 STATUS QUO…VADIS?

2011 NEMA GRANICE IMA / NON C’È IL CONFINE C’È / NI MEJA JE

2012 PRAVDA: ILUZIJA ILI UTOPIJA? / GIUSTIZIA: ILLUSIONE O UTOPIA? / PRAVICA: ILUZIJA ALI UTOPIJA?

2013 BOLJI ŽIVOT? / UNA VITA MIGLIORE? / BOLJŠE ŽIVLJENJE?

2014 HOD PO RAMPI / IN BILICO SULLA SBARRA / HOJA PO RAMPI

2015 DIKTATURA PREKARIJATA / DITTATURA DEL PRECARIATO / DIKTATURA PREKARIATA

2016 ZID / IL MURO

2017 LAŽ / LA MENZOGNA

2018 AZIL / ASILO

2019 POGUM /HRABROST /CORAGGIO

2020 DOMOVINA, d.d/ PATRIA s.p.a.

2021 SOLIDARITÉ

2022 KAOS KAIROS CAOS

2023 KARNEVAL BREZ MEJA / KARNEVAL BEZ GRANICA / CARNEVALE SENZA FRONTIERE

2024 GRAMATIKA ZABORAVA / GRAMMATICA DELL’OBLIO / SLOVNICA POZABE

2025 POHVALA LUDOSTI / ELOGIO DELLA FOLLIA / HVALNICA NOROSTI

Forum je do danas na svojim simpozijskih događajima ugostio više od 500 književnika, prevoditelja, sociologa, filozofa, lingvista, novinara i publicista iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Bosne i Hercegovine, Srbije te šireg slovenskog, romanskog i germanskog zaleđa.

Ove godine dodjeljuju se tri nagrade. Žiri je odlučio da PRVU NAGRADU dobije Pavle Aleksić (Beograd, Aljaska) za priču „Island“. Prva nagrada Lapis Histriae 2025 iznosi 1.000,00 eura. Artefakt prve nagrade Lapis Histriae 2025 rad je kipara Ljube de Karine. DRUGU NAGRADU (600,00 eura) dobila je Estella Veronica Grubač (Ivanec, Varaždin) za priču „Jedan dan van tijela radnice“. TREĆU NAGRADU (400,00 eura) dobila je Marijana Čanak (Novi Žednik, Subotica) za priču „Pisma drugoj“.

Priče izabrane za knjigu Lapis Histriae 2025

U finalu natječaja 20. Lapisa Histriae bilo je 13 priča. Uz nagrađene priče, za knjigu Lapis Histriae 2025, koja će iz tiska izaći do kraja godine u nakladi Gradske knjižnice Umag, izabrane su još i sljedeće priče: „Princes krofna“ Tamare Stojanović (Beograd), „Šta sve pada“ Jadranke Milenković (Niš), „Ritual točke“ Davorina Lenka (Solčava), „Panin z jabukama“ Dalena Belića (Pazin), „Mjesec je nedužan“ Lejle Kalamujić (Sarajevo), „Reciklažni centar“ Viktorije Majačić (Županja), „Gluho bilo“ Aide Šečić Nezirević (Sarajevo), „Drvo spoznaje gospođe H.“ Dragana Radovančevića (Sremska Mitrovica), „Sipe“ Jelene Benčić (Varaždin, Berlin) i „La bestia“ Lorelle Franco (Ronchi dei Legionari (GO)).

Obrazloženje nagrada

PRVA NAGRADA

U priči „Island“ Pavla Aleksića neimenovani glavni junak, šezdeset i sedam godina star, pripovijeda o zbivanjima u jednom zimskom danu, tri dana prije pravoslavnog Božića, u selu zametenom snijegom, negdje na visoravni u unutrašnjosti Srbije. Najveći dio radnje odvija se u i oko roditeljske kuće u kojoj glavni junak njeguje i brine za gotovo sto godina starog oca, već sedamnaest godina bolesnog. Kroz pripovijedanje glavnog junaka suptilno se ocrtava mijena njegovih emotivnih stanja: od straha, tjeskobe, nade, bijesa do nostalgije i „žala“. Naime, taj dan iskače iz kolotečine svakodnevice: te bi večeri u njihovu kuću po prvi put trebala ući Ljubica, junakova bivša kolegica s posla, s kojom se te jeseni, nakon smrti njezinog supruga, počeo zbližavati i za koju ima spreman božićni poklon: knjigu pjesama. Ljubičina kći živi na Islandu, gdje i ona želi otići: „…koliko god da snega tamo padne, čim dotakne tlo oni čiste, a kako se mi podavismo ovde, čim malo padne ne mrdamo nikuda“. Uznemiren proturječnim osjećajima, a ponajviše mogućnošću započinjanja novog života, glavni junak manijakalno čisti snijeg oko kuće, krči prolaz za svoj automobil i priprema kuću za dugo očekivani dolazak drage gošće. Međutim, kako dolazi večer, očevo se zdravstveno stanje pogoršava, susret se otkazuje, glavni junak priprema stvari za odlazak do Doma zdravlja…

Pavle Aleksić u priči „Island“ gradi nezaboravnu atmosferu jednog zametenog, zaleđenog osobnog života, koji korespondira s aktualnim previranjima u Srbiji, s urušavanjem društvenih struktura, blokadama, ali i utopijskim duhom. No, prije svega, pripovijedanje u „Islandu“ polazi iz unutarnje pokrenutosti glavnog lika koji u svom tom „ludilu“ čuje glas drugog čovjeka i odgovorno prihvata brigu za život svoga bližnjeg. Za današnji „poredak vrijednosti“, čini se, to je ono najluđe.

DRUGA NAGRADA

U priči „Jedan dan van tijela radnice“ Estelle Veronice Grubač pripovjedačica je radnica koja je na  povratku s posla. Dva su mjesta događanja: prenatrpani gradski tramvaj i kupaona s kadom. U tramvaju, Grubač nam hiperbolično predočava kako fizički umor razgrađuje integritet pripovjedačice u jezovitim sinestetičkim prizorima nezaustavljivog procesa disolucije radničinog tijela, u pobuni mesa koja u svojoj figurativnosti objedinjuje industrijske i sakralne konotacije. U svom prelijevanju od prekomjernog umora, tijelo sve prlja, dotiče sve ljude, koji dalje po gradu „nesvjesno cipelama ostavljaju crvene tragove“. Kupaona, s kadom u središtu, postaje mjestom reintegracije, uobličenja i pročišćenja u nježnosti i ljubavi. Priča Estelle Veronice Grubač snažna je i potresna u svojoj sažetosti: glavna junakinja nema vremena za tu pobunu mesa, sutra opet mora raditi.

TREĆA NAGRADA

Priču Marijane Čanak „Pisma drugoj“ pokreće razmjena pisama dviju prijateljica Morane i Romane, sve dok se posljednjoj ne „posreći“ i ona zatrudni sa svojim dugogodišnjim partnerom Jordanom. Prepiska je povjerljiva i otvorena: Romana pokušava svojim mislima o sreći djelovati utješno na prijateljicu Moranu, koja se u svojoj vezi s Dojranom osjeća isfrustrirano na svakom planu, pogotovo na onom intimnom. Kroz niz originalnih, duhovitih obrata, autorica izbavlja svoju junakinju Moranu iz ludila uloge „prinudne kuharice“ i blata egzistencijalne ovisnosti o muškarcu. Uz tehničku pomoć Tindera, Morana postaje samostalna poduzetnica koja zarađuje na muškim fetišima i slabostima. Priča „Pisma drugoj“ virtuozna je orkestracija raznolikih pripovjednih glasova, oslobađajući spektakl izmjena perspektiva na žensku uskraćenost.

Kratke biografije dobitnika nagrada

Pavle Aleksić rođen je 1993. u Beogradu, gdje je i završio srednju školu i započeo studije. S devetnaest godina odlazi u Ameriku, gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta, većinom na Aljasci. Laureat je nagrade „Đura Đukanov“ sa zbirkom „Tamo je more“; izabrane priče iz te zbirke objavio je u knjizi „Hartvorm“ (2021.). Godine 2022. osvojio je prvu nagradu na natječaju 21. Festivala europske kratke priče u Zagrebu, a 2024. godine treću nagradu na natječaju Lapis Histriae.

Estella Veronica Grubač rođena je 2004. godine u Zagrebu. Živi u Ivancu, gradiću u blizini Varaždina, gdje je pohađala osnovnu školu i opću gimnaziju. Danas studira germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od svoje desete godine, ostvarila je rezultate na raznim natječajima (LiDraNo, Poezitiva, Tipka) i svojim radom doprinijela časopisima Libromanija (Srednja škola Ivanec) i Germanist (Odsjek za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu).

Marijana Čanak rođena je u Subotici 1982. godine. Završila je studije književnosti u Novom Sadu. Piše prozu. Dvostruka je dobitnica književne nagrade „Laza K. Lazarević“ za najbolju neobjavljenu suvremenu pripovijetku i prva laureatkinja nagrade „Voja Čolanović“ za najbolju pripovjedačku knjigu (2023.). Pojedinačne priče prevedene su joj na engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Objavila je knjigu proze „Ulični prodavci ulica“ (2002.), zbirku priča „Pramatere“ (2019. prvo izdanje, 2023. prošireno izdanje), roman „Klara, Klarisa“ (2022.), koji se našao u finalu NIN-ove i Vitalove nagrade, zbirku priča „Put od crvene cigle“ (2023.) i roman „Svetlo trojstvo“ (2024.). Živi kao samostalna umjetnica u Novom Žedniku.

Nagrada se dodjeljuje u obliku posebnog pisanog priznanja i u novcu, a uručuje se dobitniku 11. prosinca, na dan obljetnice rođenja Matka Brajše Rašana.

Iz obrazloženja Nagrade: “Životno djelo Milana Rakovca (Rakovci kraj Poreča, 12. XII. 1939) predstavlja izniman doprinos zavičajnoj književnosti i izdavaštvu i kao takvo priznato je na nacionalnoj i regionalnoj razini već nekoliko desetljeća.

Dobitnik je niza istarskih, nacionalnih i međunarodnih nagrada, ali najveće priznanje dobio je prije deset godina kada su mu objavljena izabrana djela kod jednog od najvećih hrvatskih nakladnika. „Izabrana djela Milana Rakovca“ objavljena su 2015. godine (V.B.Z., Zagreb) u četiri toma, koja predstavljaju sumu njegovog pedesetogodišnjeg stvaralaštva, kao jednog od najvažnijih istarskih autora, književnog inovatora i avangardista.

Znakovit je već naziv i karakter njegove prve knjige „Priko Učke“ koju je objavio Čakavski sabor 1980. godine: riječ je o zbirci koja objedinjuje poeziju, eseje i putopisne zapise, signalizirajući širinu Rakovčeve poetike koja ne samo da spaja, odnosno nadilazi podjelu na književne rodove, nego ide i preko granica književnog teksta u ludističkoj i provokativnoj igri s dokumentarnim zapisima i citatima. Za takav zamah roman je, dakako, najprikladnija književna vrsta, te ga i danas književna publika čita prije svega kao romanopisca, počev od romana „’Riva i druži ili, caco su nassa dizza“ (1983.), preko „Sliparije“ (1986.), „Snovida“ (roman, 1987.), pa do romana „La Triestina“ (2006.). No, Rakovac je jednako bitan i kao pjesnik, njegov pristup dijalektima i zavičajnoj tematici toliko je inovativan i inspirativan da se može reći kako je njegova poezija pokrenula cijeli val pjesničkog, ali i glazbenog i scenskog stvaralaštva što je dokumentirao i film „Milan“ serijala „U ime oca“ Ines Pletikos iz 2022. godine.

Milan Rakovac pokretač je i dugogodišnji umjetnički voditelj Međunarodnih pograničnih susreta Forum Tomizza, manifestacije koja se svake godine odvija u Umagu, Kopru i Trstu, već 25 godina. Pokrenuta odmah nakon smrti Fulvija Tomizze, sve do danas ta manifestacija istražuje i uspostavlja različite oblike komemoracije, naime: kako sjećanje na život i djelo ovog velikog pisca „prevesti“ u višejezično kulturalno pamćenje kao zalog zajedničke budućnosti naroda koji žive u Istri. Danas, kada taj istarski „europski habitus“ nije tek puka tlapnja, postoji konsenzus da su upravo književnici, a ne političari prvi prešli na Črnjinu „samo jednu istarsku stranu“ i to tako da su pokazali iskreno suosjećanje prema patnji „druge strane“ i dali joj nezaboravni i književno uvjerljivi glas. A ti književnici upravo su Fulvio Tomizza, svojim brojnim romanima, prije svega slavnim istarskim romanom „Bolji život“ (La miglior vita, 1977.), te Milan Rakovac koji je taj roman preveo na hrvatski jezik (1980.), a zatim i napisao roman o pulskom poraću „’Riva i druži ili, caco su nassa dizza“ (1983.)…”

Biografija: Milan Rakovac, pisac, pjesnik, novinar (Rakovci kraj Poreča, 12. XII. 1939). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Puli i Zagrebu. Diplomirao je na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama. Po završetku vojne službe obnašao je političke dužnosti u Puli, Rijeci i Zagrebu.

Dvije godine bio je glavni urednik pulskih dnevnih novina Glasa Istre (1973. – 1975.). Većinu radnog vijeka do umirovljenja proveo je na Televiziji Zagreb (Hrvatskoj televiziji) kao urednik i autor zapaženih dokumentarnih filmova, reportaža i intervjua.

Na njegovu je inicijativu 2000. godine osnovani su Međunarodni pogranični susreti Forum Tomizza, koji se održavaju u Umagu, Kopru i Trstu, promičući društveni i kulturalni dijalog u pograničnom prostoru i široj regiji.

S talijanskoga jezika preveo je roman „Bolji život“ Fulvija Tomizze (Pula-Rijeka, 1980.), dokumentarnu knjigu „Izbrisani identitet“ Paola Parovela (Pazin, 1993.) i studiju „Jadranski iredentizam“ Angela Vivantea (Zagreb, 2002.). Autor je ili suautor različitih monografija, tekstova pjesama popularne glazbe, scenarija za filmove, a više njegovih tekstova doživjelo je i kazališna uprizorenja.

„Izabrana djela Milana Rakovca“ objavljena su 2015. godine (V.B.Z., Zagreb) u četiri toma i predstavljaju sumu njegovog pedesetogodišnjeg stvaralaštva, kao jednog od najvažnijih istarskih autora, književnog inovatora i avangardista.

Djela: „Priko Učke“ (poezija, eseji, putopisi, zapisi, 1980.), „Sik“ (pjesme, 1980.), „“’Riva i druži ili, caco su nassa dizza“ (roman, 1983.), „Haluj ili Sunce je ditesino zlatno“ (roman, 1986.), „Sliparija“ (roman, 1986.), „Snovid“ (roman, 1987.), „Istragram: štorije i uganke“ (kratke priče, 2000.), „Cha for kids“ (pjesme, 2004.), „La Triestina“ (roman, 2006.), „Kvarnerski otočni lucidar“ (eseji, 2006.), „Besida priletuća“ (pjesme, 2009.), „Sinovi Istre“ (eseji, 2009.), „Adrianske kartoline“ (s Jovanom Nikolaidisom, pisma, 2021.), „Brigada del amanecer“ (audio knjiga, 2022.), „Slovo Bosni“ (eseji, 2023.) i „Kužina prvanja“ (eseji, 2024.).

Album Ahmeda Burića „Sin pustinje“ (Dallas records) nastao je kao spoken word album u suradnji s glazbenikom, skladateljem i producentom Damirom Imamovićem i drugim suradnicima (jazz-fusion gitarist Toni Kitanovski, basist Ivan Mihajlović, perkusionist Nenad Kovačić, trubač Benjamin Drijenčić i bubnjar Goran Milošević). Od neosevdaha do post-YU-rocka (odjekuju utjecaji Arsena Dedića, Jadranke Stojaković, Tomaža Pengova, Darka Rundeka, Rade Šerbedžije) Burić i njegove kolege na originalan, suvremen način isprepliću poeziju i muziku.

Riječima Ahmeda Burića: „Ta ploča jeste nekakav pustinjski blues, neki, možda, kosmički sevdah, u koji smo mi pokušali upisati neku većinu stvari koja nas zanima… Ovo je, uz moju poeziju, recimo to tako, i pregled muzike koja je nastala kao plod Damirovih istraživanja izvan sevdaha. A sevdaha, kad je on tu, jednostavno mora biti. Tako da je ovo, što bi se reklo, album za cijelu porodicu. Kod nas je bilo poezije koja je uglazbljivana, hajde da tako kažem, ali mislim da je ovo prva prava što se kaže spoken word ploča. Ako, možda, ne računamo mevlud Himze Polovine, koji jeste otpjevan, ali je intencijom upravo to. Izgovorena riječ. I muzika. Dakle, svega u Božjoj bašči, što bi se reklo.“

Ovim koncertom otvaramo u Umagu program Mjeseca knjige, dobrodošli na ovu neponovljivu svečanost susreta poezije i glazbe!!!