Evelina Rudan (Pula, 1971.) pjesnikinja i kroatistica. Živi u Zagrebu. Objavila je zbirke “Sve ča mi rabi ovega prolića” (2000.), “Posljednja topla noć” (2002., zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), “Uvjerljiv vrt/Convincing Garden” (u elektroničkom obliku, prijevod Hana Dada Banak, 2003.), “Breki i ćuki” (2008., nagrada Grada Rijeke Drago Gervais za rukopis 2007.), “Pristojne ptice” (2008.) i “Smiljko i ja si mahnemo” (2020., Nagrada Fran Galović 2020. i Nagrada Ivan Goran Kovačić 2021.) te slikovnicu “Kraljevićev san” (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom, 2010.). Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevedene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski.
Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. Za knjigu “Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja” (2016.) dobila je nagradu Filozofskoga fakulteta 2017. godine. Radila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović d.o.o.