FORUM TOMIZZA 2026

SIMPOZIJ ORIENT EXPRESS

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

Alida Bremer

“Naši egzotični identiteti”

U romanu „Ubojstvo u Orient Expressu“ Agathe Christie vlak zapne u snijegu između Vinkovaca i Broda. Roman je objavljen 1934. godine, a pisan je vjerojatno godinu dana prije promjene imena grada, koji su mještani zvali i Brod na Savi (možda zato da bi se razlikovao od Broda na Kupi ili Broda Moravice), a na stranici www.povijest.hr se kaže:

Nakon uspostave Kraljevine Jugoslavije Gradsko zastupstvo u Brodu na Savi jednoglasno je donijelo odluku 16. ožujka 1934. da se”službeno ime grada nazove Slavonski Brod i da se ovo ime službenim putem provede u svim kodeksima našeg i kodeksima međunarodnog prometa”.

U romanu, po kojem je 6 puta sniman film, a koji je preveden na više od 100 jezika i koji je jedna od najtiražnijih knjiga na svijetu koje su ikad napisane, dokumentiran je tako jedan minuli trenutak iz povijesti ovog grada, čije ime vjerojatno niti jednom od svih onih silnih milijuna čitatelja nešto govori, a u koji Samuel Edward Ratchett nikad neće stići. Ubijen je s apostolskih dvanaest uboda nožem od nacionalno šarene skupine, što je autorici važno naglasiti.

Samo je u Americi moguće na jednom mjestu, u jednom kućanstvu, pronaći tako identitetski heterogenu grupu, zaključio je detektiv, Belgijanac Hercule Poirot, koji bi čak rado jednom otišao u Ameriku, kako kaže, da vidi sve to novo o čemu se toliko priča. No ne komentira on u ovom romanu samo Amerikance i njihovu modernu multietničnost, već često u autoričino ime ironično komentira Britance, a svakog od osumnjičenih promatra u ključu njegovog ili njezinog nacionalnog porijekla.

Te 1933. godine, kad je Christie pisala roman, naglašavanje nacionalnih stereotipa je bilo vjerno zrcalo europskog raspoloženja, a autorica ga spretno koristi za plot s izvjesnim šarmom i ponekim zrncem soli. Svi likovi su ocrtani u samo nekoliko poteza: Lijepa i tajanstvena mađarska grofica Elena Andrenyi, ružna i gorda ruska princeza Natalija Dragomiroff, čiji će rupčić s izvezenim monogramom H proizvesti pomutnju, a nama koji smo u bivšoj Jugoslaviji učili i latinicu i ćirilicu izmamiti osmijeh na licu; Talijan Antonio Foscarelli, koji se žali da nema povjerenja u jugoslavensku policiju i koji tvrdi da „Jugoslaveni mrze nas Talijane“… U vremenu radnje romana Jugoslavija je nova tvorevina, a dvije aristokratkinje nose još stare titule, no njihova su carstva propala. Nasuprot europskim nacionalnim i državnim rokadama u ovom romanu stoji Amerika, u koju su mnogi Europljani otišli trbuhom za kruhom, u kojoj ubojica i otmičar može korumpirati sud, ali i u kojoj građani sami uzimaju pravdu u svoje ruke. Putovanje vlakom, koje se proteže s orijentalnog Istoka prema europskom Zapadu i zapinje u neprohodnom snijegu na Balkanu, je kao stvoreno za jedno brutalno ubojstvo. Putnica Mrs. Hubbard se prvo žali na te strance, koji ne uklanjaju snijeg sa pruge – u Americi bi navodno vlak odmah bio oslobođen – a onda pita „U kojoj smo zemlji?“ i kad čuje ime Jugoslavije kaže ozlojeđeno: „Ah, u jednoj od tih balkanskih država. Što se drugo može i očekivati?“

Ogromna popularnost romana „Ubojsto u Orijent Expressu“ izvrstan je pokazatelj široko rasprostranjene ukorijenjenosti stereotipa, a koliko god ih mi za sebe pokušavali dekonstruirati, oni se žilavo održavaju i opstaju, a i mi sami im često doprinosimo ili potpadamo pod njihov zavodljiv i kadšto otrovan šarm.

Moguće je da se današnjem čitatelju učini upravo fantastičnim i nemogućim da Taurus-Express u prvom poglavlju stoji u Aleppu, a da je stigao iz Bagdada i da nastavlja za Istanbul, odakle će Poirot Simplonom-Express moći putovati sve do Calaisa. I ako bi uz slike Aleppa i Bagdada ovaj čitatelj, ova čitateljica evocirao ili evocirala slike recentnih ratnih razaranja, mogao bi ih naravno evocirati i uz pojmove Vinkovci i Brod – ako bi mu išta govorili. Jer Aleppo i Bagdad su puno poznatiji, a i zvuče egzotičnije nego Slavonski Brod. Uz imena mjesta odmah nastaju slike u našim glavama.

Čine li se i nama Vinkovci i Brod manje zanimljivima od Aleppa i Bagdada? Nekako nebitnima, i u književnom i u filmskom smislu, nekako bez aure? Ukrajinski prevoditelj i esejist Jurko Prochasko za takva je mjesta skovao izraz „neauratski“ – postoje čitave regije i nacionalne kulture bez aure, tvrdi on i zove ih neauratskima. Za ukrajinsku kulturu se dominantne europske i svjetske kulture zanimaju samo kad se dogodi neka katastrofa, tvrdi on. Mislim da je sličnost s kulturama s ovih naših prostora više nego uočljiva. Aura bi u ovoj teoriji bila suprotna stereotipima.

Edwardu Saidu ide ogromna zasluga za razotkrivanje mehanizma koji stoji iza stvaranja stereotipa – oni nisu nikad bezazleni, no su politički i ekonomski utemeljeni. Ali i nedostatak aure je fatalan, a pokušaji njezinog uspostavljanja često se tumače kao nacionalizam, Aura bi bila ono posebno i važno što čini neku tradiciju, a njezino potiskivanje ima istu funkciju kao stvaranje stereotipa: Nacije bez aure lakše je podčiniti, kao i nacije kojima su pripisani stereotipi.

Povijest gradića Brod na prijelazu preko rijeke Save nije međutim niti malo nezanimljiva. Moguće ju je čitati u ključu previranja kojima ovaj dio svijeta odvajkada obiluje, a u kojem se susreću silnice moći Europe i Azije, vojne i političke, kao i putanje trgovine, proizvodnje, arhitekture, literature i umjetnosti. Materijalni ostaci svjedoče o 8000 godina naseljenosti Broda, a nebrojene su borbe, osvajanja, rušenja i građenja, tragovi propalih carstava i država, od rimskog preko austro-ugarskog i otomanskog pa sve do druge Jugoslavije. Gradić se i proširio preko rijeke, pa dobio i mlađeg brata – Bosanski Brod, koji je također stradao u zadnjem ratu, a danas Slavonski i Bosanski Brod dijele ne samo državna granica no i vanjska granica Europske Unije. Jedan od mnogih manjih ili većih egzodusa koji su se stoljećima događali na ovom području – na ovom potezu Europa-Azija, po kojem se kreću i vlakovi Agathe Christie – je i hrvatski s ovog mjesta – Hrvati koji su tijekom rata otišli iz Bosanskog Broda teško će se ikad u njega vratiti, jer je ipak bolje i lakše živjeti u Europskoj Uniji, no s druge strane rijeke. No o njima, o njihovom malom egzodusu ne samo da nitko ne piše, no kad bi pisao, zvučao bi nacionalistički, pa je bolje samo šutke otići negdje dalje. Takvih je tihih odlazaka na području bivše Jugoslavije bilo bezbroj, a nedostatak aure čini ih nezanimljivima čak i domaćoj javnosti.

Naše biografije su osnova za naše teorije; i lektira Saidove autobiografije „Nepripadanje“ (Out of Place) otkriva nam kako su nastale glavne teze iz slavne studije „Orijentalizam“. Njegova teorija naime nije samo akademska, nego i osobna, on povezuje privatno iskustvo egzila s kritikom Zapada i reprezentacije „Drugih“. Autobiografski ukorijenjen u oba svijeta, Said je pokazao kako je Zapad konstruirao sliku „Orijenta“ kao egzotičnog, iracionalnog i inferiornog „Drugog“. Maria Todorova primijenila je sličan pristup na Balkan i istražila kako je Zapad kroz povijest stvarao predodžbu Balkana kao prostora nasilja, zaostalosti, nestabilnosti, plemenskih sukoba i nedovoljne „europeiziranosti“. Ključni pojam koji ona uvodi jest „balkanizam“. Pri tom Balkan nije zamišljen kao potpuno strani svijet poput Orijenta kod Saida, nego kao „nedovršena Europa“ – prostor koji je geografski i kulturno dio Europe, ali se prikazuje kao njezina problematična, zaostala ili „polucivilizirana“ periferija. Uzdah Mrs. Hubbard kad čuje da su zastali u snijegu u Jugoslaviji izvrstan je primjer ovog odnosa – no bilo bi naivno takva poglede pripisati Agathi Christie. Prije će biti da je ona predobro poznavala osobe kao što je Mrs. Hubbard, te da je uočila upravo ovaj fenomen o kojem govori Todorova.

Hrvatski pisac i povjesničar Stanko Andrić napisao je jednom da je autobiografija osnovna forma svakog književnog stvaranja, te da su svi drugi žanrovi nepotrebne varijacije. Pisci govore uvijek iz svog životnog iskustva. čak i tad kad izmišljaju fantastične svjetove ili uranjaju u daleku prošlost, a rekla bih i onda kad pišu teorijske, filozofske ili znanstvene radove. Njihova je biografija uvijek s njima – ona je prva od mnogih koprena koje obavijaju svaki pokušaj objektivnosti. Stoga ću sad od Christie, Saida i Todorove doći do sebe: Kad sam u Njemačkoj otišla na razgovor za posao u jednoj organizaciji koja se bavila suradnjom s balkanskim zemljama, mislila sam da će komisiju zanimati da sam studirala komparativnu književnost u Beogradu i Rimu, da sam doktorirala u Saarbrückenu, da govorim razne jezike (iako me višejezičnost ponekad muči na sličan način kao Saida), no bilo je onako kako Boris Buden piše u svojoj knjizi o prevođenju – on tvrdi na jednom mjestu da zapadnjačke institucije koje se insceniraju kao humanitarna ili društvena pomoć nekoj u njihovim očima nerazvijenoj zemlji najme lokalne stručnjake, te ih plaćaju puno manje nego sebe, da bi se onda bavili navodnom pomoći, a koja je uvijek u službi njihovih interesa.

Razgovore sam vodila pojedinačno, a svaki od sugovornika – bez iznimke – mi je kao jedinu reakciju na moj CV ispričao ili da ima čistačicu iz Hrvatske ili da ima hrvatsku spremačicu ili da ima hrvatsku dadilju za svoju kćer ili da nitko ne njeguje njegovog tatu bolje od jedne žene iz Hrvatske. Nisu me pitali ni o doktoratu ni o člancima koje pišem ni o knjigama koje prevodim. Spominjanje čistačice bilo je višefunkcionalno, a vjerojatno je – svjesno ili nesvjesno – služilo umanjivanju moje cijene. 

Hrvatska čistačica je inače snažan stereotip u njemačkom društvu, te postoje i romani u kojima ima glavnu ulogu, tako npr. roman „Blutbuchenfest“ (Proslava pod crvenom bukvom) uglednog i nagrađivanog pisca Martina Mosebacha, u kojem se unuka Ivana Meštrovića pojavljuje kao čistačica – da, onog pravog Ivana Meštrovića, kipara čija je prekrasna vila iz tridesetih godina danas Galerija Meštrović u Splitu. Na stranu što nitko iz obitelji Meštrović nikada nije morao čistiti po Njemačkoj, ova Ivana ne samo čisti nego i uređuje kaotične živote dekadentnih frankfurtskih bogataša. Ona dolazi iz ratnog područja Bosne i Hercegovine (autoru nema veze što to ne može odgovarati činjenicama Meštrovićevog života), a prikazana je kao sva sazdana od iskonskih poriva, pa tako kad joj pogine dijete, ona samo pusti životinjski krik, a par tjedana poslije se opet vrati na svoj posao. Njemačka autorica Ulla Ziemann je napisala čak donekle duhovit roman „Der Tag, an dem meine Wohnung abbrannte und ich bei meiner kroatischen Putzfrau einzog“ (Dan kad mi je izgorio stan i ja se uselila kod moje hrvatske čitačice). I da ne biste mislili kako pretjerujem: Jagoda Marinić, u međuvremenu jako poznata njemačka autorica hrvatskog porijekla, pričala mi je da je po izlasku njezine prve knjige izdavač Suhrkamp na Sajmu knjiga u Frankfurtu upriličio intervjue, te da su kritičari i novinari imali po pola sata za razgovor s njom. I svaki, ali baš svaki, rekla mi je Jagoda, počeo je intervju s pričom o svojoj hrvatskoj čistačici.

Priča o čistačici ili o ratu ili o tome gdje je tko bio na Jadranu krene kad sugovornik po mom naglasku shvati da ja nisam prava Njemica. Njemačko prezime Bremer mi je ostalo poslije razvoda od njemačkog supruga, a ostavila sam ga jer i naš zajednički sin nosi to prezime. Kad sam se ponovo udala, nisam vratila djevojačko Matić niti sam uzela arapsko prezime svog novog muža, jer me sin zamolio – bio je mali i bojao se da bi mu se u školi rugali ako mamino prezime ne bi bilo isto kao njegovo. Te 1996. godine, kad je on bio u drugom razredu, arapska prezimena su bila rijetka, a njemački stereotipi o muslimanima ticali su se uglavnom samo turskih gastarbajtera, a ne Arapa. To je i inače u prirodi stereotipa – da su prostodušno jednostavni.

Moj drugi sin se preziva el Baya kao njegov otac. Za razliku od oca, koji se zove Ali, a tako se u njemačkim školskim udžbenicima zovu svi Turci, ovaj moj drugi sin ima uz arapsko prezime jedno izrazito kršćansko ime – Leon – pa u našoj veseloj patchwork familiji sad imate jednu mene s prezimenom Bremer koja njemački govori sa južnoslavenskim naglaskom, dvojicu momaka koji naravno savršeno govore njemački iako znaju i hrvatski s dalmatinskim naglaskom, i od kojih se jedan zove kao svaki prosječan Nijemac, a drugi se zove kao da je Španjolac – Leon el Baya. Zanimljivo, čak i Španjolci vjeruju da je on Španjolac, pa naš Leon svaki put iznova objašnjava situaciju: Mama mu je iz  katoličkog Splita,  ali odrasla u ateističkom socijalizmu, također ateistički tata rođen je u Kairu od arapskog oca muslimana i njemačke majke protestantice, a polubrat mu ima njemačkog oca, koji pak jako drži do toga da je Bavarac, i koji je profesor na katoličkom teološkom fakultetu, ali predaje povijest pravoslavlja, te je u drugom braku s jednom američkom Ruskinjom čiji su roditelji bili emigranti iz Ukrajine. I svi smo već bili njihovi gosti u Americi, u prekrasnoj drvenoj kući na jezeru Tasawasa.

Znam da nećete moći ponoviti ni trećinu identitetskih oznaka iz ovog kratkog pregleda moje familijarne situacije. A tek da nam vidite pretke i rođake! Ima tu dalmatinskih partizana, njemačkih nacista, ruskih kolaboracionista i egipatskih dezertera, ima ruskih i egipatskih rojalista i hrvatskih nacionalista, i arapskih i njemačkih antisemita, ima ukrajinskih rusofila i čak jedan protestantski pastor koji je na trombonu Hitleru lično svirao nekakve pobožne melodije, a o kojem je ironično pisao austrijski pisac Heimito von Doderer. 

Mi sami sebi nismo egzotični, ali ponekad naši sugovornici imaju drugo mišljenje. Tako je moj suprug prvih pedesetak godina svog života prošao neprimijećeno od njemačke većine u gradu u kojem živimo, da bi poslije 2015. počeo dobivati komplimente: „Vi jako dobro govorite njemački“, a kad on ljubazno zahvali i kaže da mu je to materinji jezik na kojem je završio sve škole, pa da i nije neka naročita zasluga što ga dobro govori, onda mu sugovornici s divljenjem uzvrate: „Ali ipak, odlično ste se integrirali.“ On se svaki put pita u što se to integrirao, jer od svoje druge godine života živi u Njemačkoj i dapače je po svemu pravi pravcati Nijemac osim po imenu i mjestu rođenja, ali ništa ne pomaže – kako se broj migranata iz arapskog svijeta u Njemačkoj povećava, tako on sve više u očima okoline postaje strancem.

Stoga pročitajte autobiografiju Edwarda Saida i razumjet ćete kako je nastala njegova velika i beskrajno važna teorija o orijentalizmu, razumjet ćete čak i poneku slabost ove teorije, uočiti poneku slijepu mrlju, poneku slijepu ulicu. A kad pomislite da je Agatha Christie samo izdanak britanskog kolonijalizma, sjetite se da je svojom kremom za lice mazala figurice od slonovače iz arheoloških iskopina svog supruga i tako ih spasila od propadanja.