FORUM TOMIZZA 2025

SIMPOZIJ HVALNICA NOROSTI

PRETORSKA PALAČA, KOPER

Ahmed Burić

“Pohvala, ali čemu?”

22. maja 1985. godine bila je srijeda, do završetka gimnazije ostala su bila još dva dana škole, pripremalo se matursko slavlje. U San Franciscu održana je premijera filma Pogled na ubojstvo (A View to a kill) posljednja epizoda sa Rogerom Mooreom u kojoj su nastupili još i kultni glumac Christopher Walken i mamba soul reagaea i glazbena zvijezda Grace Jones. Pripadnik američke mornarice Michael L. Walker uhapšen je zbog optužbi da špijunira za Sovjetski savez, na top listama je vodio duet iz engleske Wham, njegovi članovi Andy i George Michael su pjevali Everything she wants, a madridski je Real u revanšu finala Kupa UEFA pred skoro 100.000 gledatelja na svom stadionu Santiago Bernabeu izgubio od mađarskog Videotona 0-1, ali mu je to ipak bilo dovoljno da osvoji trofej. Jer, prvu utakmicu su dobili 3-1 u Sekeszfehervaru. Videoton je te godine u dramatičnom polufinalu izbacio sarajevski Željezničar, golom Joszefa Csuhaija dva minuta prije isteka regularnog vremena na stadionu Grbavica.

Naša je generacija nevoljko računala kako nakon ljeta treba ići u Jugoslovensku narodnu armiju. Da je neko tada iznio tezu da će za svega deset godina na tom prostoru izrasti sedam nezavisnih država sa svojim administracijama, vladama, predsjednicima i korupcijskim hobotnicama, sasvim sigurno bi ga proglasili ludim. Odveli bi ga negdje, u Polje ili u Jagomir, tamo bi ga posjetila grupa studenata u okviru vježbi iz psihijatrije, kojima bi bilo objašnjeno kako nastaju deluzije. Nije isključeno da bi se na vježbama našao i mladi psihijatar Radovan Karadžić, nada tadašnje scene.

Gospođica Melanija Knavs završavala je prvi razred gimnazije u Novom mestu, a Michelangelo Antonioni je objavio svof film La notte.

Sasvim dovoljno za jedan „običan“ dan, zar ne?

U trenutku dok živimo neki momenat, ili epohu, ne možemo biti svjesni njezine historijske „težine“ ili važnosti. Prije nekoliko mjeseci, u pariškom Louvreu sam obišao zaista fascinantnu izložbu nazvanu – „Lik lude u srednjem vijeku.“ Naravno da je filozofsko  srce fundusa te minuciozne tvorevine bio jedan od najvažnijih eseja u povijesti zapadne civilizacije, tekst Erazma Roterdamskog Pohvala ludosti,  o kojem ovdje govorimo – a glavni citat koji sam odmah „pokupio“, stajao je odmah iznad jednog od eksponata, blizu ulaza. Pisalo je:

„Najgore ludilo je htjeti biti mudar u svijetu budala.“

Nemojte da ovo govorim zbog toga što hoću da se razmećem svojim darom, kao što čini većina govornika. Tako se oni, kao što znate, iako su cijelih trideset godina sastavljali jedan govor, koji je često samo kompilacija, ipak zaklinju da su ga napisali za tri dana, tako reći od šale, ili su ga kazivali u pero. A meni je, naprotiv, uvijek bilo najdraže što mogu da govorim ono što mi trenutno padne na pamet. Zato neka nitko ne očekuje da ću, po ugledu na svakidašnje govornike, dati definiciju same sebe, a još manje podjelu. Ni jedno ni drugo se ne bi slagalo s mojim bićem: jer kako će netko da me okuje u granice kad se moja moć proteže tako daleko po svijetu, kako će netko da me podijeli kad me čitav ljudski rod poštuje kao božanstvo? I onda, kakva smisla ima predstavljati definicijom tako reći moju sjenku i osobu, kad sam osobno pred vama i kad se gledamo oči u oči? Ja sam, kao što vidite, ona prava darovateljica dobara koju Latini zovu Stultitia a Grci Moria.

Slučaj, ili zakonitost je htio da se istoga dana, niti dva kilometra odatle dogodi i to – a bio je 7. decembar – ponovno otvori bazilika civilizacije, crkva Notre dame u kojoj su se našli, valjda svi oni koji nisu trebali – Trump, Musk, Zelenskiy i Macron – a nije bilo Pape Franje, čije je pojavljivanje na proslavi pučke vjere na Korzici bilo jedno od njegovih posljednjih krepkih pojavljivanja u kojem se pozivao za zdravlje, na zdravu ličnost.

Nedugo potom je oboliio i zauvijek nas je ostavio.

Mir njegovoj blagoj duši.

Pomalo je čudno da bi onaj što ovo priča, zakleti bezbožnik i agnostik, od svih pobrojanih likova u ovoj priči, prijatelja najprije potražio i našao u njemu. Svećeniku, koji je volio nogomet i skromne aute, i koji se nije dao zavarati „latinskim tekstovima prošaranim s nekoliko grčkih fraza“, kako to bilježi Erazmo Roterdamski. I ko zna kako će na portretima za stotinjak godina očima nekih posmatrača koji dođu izgledati papa Franjo. Kao nama Erazmo sa slika Hansa Holbeina. Kao anđeo? Kao svetac? Kao političar?

Ono što u ovom trenutku i na ovom mjestu valja reći jeste da se čini da je svijet ostao bez tajne. Nije više ni važno je li to tajna postojanja, ili tajna poslovanja, tajna ljubavi ili tajna vođenja diplomacije, važno je da je glupost, izgleda, definitivno podignuta na nivo božanstva. Jer, niko od nas ne može predvidjeti budućnost, baš kao što niko nije mogao znati da li bi tok svjetske povijesti bio radikalno izmijenjen da pisac ovih redaka, te 1985. godine nije, umjesto u Ilirsku Bistricu, poslan u Novo Mesto, gdje bi sreo ljubav svog života, buduću dizajnericu nakita i manekenku, čiji je spomenik nedavno ukraden u njezinoj rodnoj Sevnici.

Možda joj ne bi ukrali srce, kad već nema sreće sa spomenicima.  

Šalu na stranu, ludost je svakako tu. Aristotel nas je, prije Erazma, naučio da ako društvo dovedete u to stanje nedemokratske svijesti postoje samo dva izlaza – tiranija i revolucija. Ljevica i desnica u klasičnom smislu više ne postoje – to je sukob između korporativista i oligarhije. Koji se suštinski razlikuju u tome što korporativisti traže stabilnost, a oligarhisti – haos. U kojem je moguće privatizirati  sve segmente javnog sektora koji se ljudima mogu naplatiti. Za to vam nije potrebno mnogo, samo glupost zastrta banalnom dozom lažnog patriotizma. Učinite mi ovu zemlju opet velikom!? Zar sama po sebi nije dovoljno velika? Šta još treba učiniti.

Treba pohvaliti pravu ludost. I odvojiti je od gluposti. Izgleda da samo tako nastaju velike stvari.

Pod uvjetom da Glupost trajno ne ukine ludost.

Samoljubivošću. I pohlepom.