László Végel, mađarski je prozni i dramski pisac, esejist i kritičar, rođen u vojvođanskom Srbobranu (mađarski Szenttamás). Osamdesetih godina bio je dramaturg Televizije Novi Sad. Početkom devedesetih dobio je otkaz na televiziji; postaje koordinator novosadske kancelarije Sorosovog Fonda za otvoreno društvo. Od 2002. godine živi od književnog rada. Još je 1970. godine veliki novosadski književnik Aleksandar Tišma prijevodom Végelova prvog romana “Memoari jednog makroa” privukao pozornost šire jugoslavenske javnosti na važnost književnog djelovanja Lászla Végela, koji je tada imao status glasnogovornika generacijskih, šezdesetosmaških etičkih dvojbi. Taj je roman prvi dio veće romaneskne cjeline pod nazivom “Novosadska trilogija” (1993.), koja se smatra središnjim dijelom Végelova književnog opusa i ukazuje na njegovu tematsku zaokupljenost Novim Sadom, gradom koga u nekim svojim kasnijim esejima uspoređuje s Trstom, pesimistički ukazujući na izumiranje građanske tolerancije. Végelova međunarodna književna reputacija izgrađena je na bespoštednoj esejistici i potresnim dnevničkim zapisima u kojima kao „manjinac“ bilježi propadanje srpskog društva devedesetih. Takav tip pisanja vrhuni u knjizi “Exterritorium” (objavljena u Mađarskoj 2000. godine; Végel je za nju dobio mađarsku Nagradu za knjigu godine). Od novijih Végelovih knjiga izdvajamo roman “Neoplanta ili Obećana zemlja” (2014.), u kojem otkriva naličje „multikulturalnosti“ Novoga Sada. Végel je dobitnik cijelog niza nagrada, među kojima izdvajamo Zlatnu povelju predsjednika Republike Mađarske za cjelokupni književni rad (2000.).