Ove godine pozvali smo autore da nam se s kratkom pričom jave na natječaj s temom: POHVALA LUDOSTI. U petak, 23. 5. 2025., stručni žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2025, koji čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović, proglasio je rezultate natječaja na Forumu Tomizza u Umagu. Utvrdili su da je na 20. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, ove godine pristiglo 220 tekstova na hrvatskom, slovenskom, talijanskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Ove godine dodjeljuju se tri nagrade. Žiri je odlučio da PRVU NAGRADU dobije Pavle Aleksić (Beograd, Aljaska) za priču „Island“. Prva nagrada Lapis Histriae 2025 iznosi 1.000,00 eura. Artefakt prve nagrade Lapis Histriae 2025 rad je kipara Ljube de Karine. DRUGU NAGRADU (600,00 eura) dobila je Estella Veronica Grubač (Ivanec, Varaždin) za priču „Jedan dan van tijela radnice“. TREĆU NAGRADU (400,00 eura) dobila je Marijana Čanak (Novi Žednik, Subotica) za priču „Pisma drugoj“.

Priče izabrane za knjigu Lapis Histriae 2025

U finalu natječaja 20. Lapisa Histriae bilo je 13 priča. Uz nagrađene priče, za knjigu Lapis Histriae 2025, koja će iz tiska izaći do kraja godine u nakladi Gradske knjižnice Umag, izabrane su još i sljedeće priče: „Princes krofna“ Tamare Stojanović (Beograd), „Šta sve pada“ Jadranke Milenković (Niš), „Ritual točke“ Davorina Lenka (Solčava), „Panin z jabukama“ Dalena Belića (Pazin), „Mjesec je nedužan“ Lejle Kalamujić (Sarajevo), „Reciklažni centar“ Viktorije Majačić (Županja), „Gluho bilo“ Aide Šečić Nezirević (Sarajevo), „Drvo spoznaje gospođe H.“ Dragana Radovančevića (Sremska Mitrovica), „Sipe“ Jelene Benčić (Varaždin, Berlin) i „La bestia“ Lorelle Franco (Ronchi dei Legionari (GO)).

Obrazloženje nagrada

PRVA NAGRADA

U priči „Island“ Pavla Aleksića neimenovani glavni junak, šezdeset i sedam godina star, pripovijeda o zbivanjima u jednom zimskom danu, tri dana prije pravoslavnog Božića, u selu zametenom snijegom, negdje na visoravni u unutrašnjosti Srbije. Najveći dio radnje odvija se u i oko roditeljske kuće u kojoj glavni junak njeguje i brine za gotovo sto godina starog oca, već sedamnaest godina bolesnog. Kroz pripovijedanje glavnog junaka suptilno se ocrtava mijena njegovih emotivnih stanja: od straha, tjeskobe, nade, bijesa do nostalgije i „žala“. Naime, taj dan iskače iz kolotečine svakodnevice: te bi večeri u njihovu kuću po prvi put trebala ući Ljubica, junakova bivša kolegica s posla, s kojom se te jeseni, nakon smrti njezinog supruga, počeo zbližavati i za koju ima spreman božićni poklon: knjigu pjesama. Ljubičina kći živi na Islandu, gdje i ona želi otići: „…koliko god da snega tamo padne, čim dotakne tlo oni čiste, a kako se mi podavismo ovde, čim malo padne ne mrdamo nikuda“. Uznemiren proturječnim osjećajima, a ponajviše mogućnošću započinjanja novog života, glavni junak manijakalno čisti snijeg oko kuće, krči prolaz za svoj automobil i priprema kuću za dugo očekivani dolazak drage gošće. Međutim, kako dolazi večer, očevo se zdravstveno stanje pogoršava, susret se otkazuje, glavni junak priprema stvari za odlazak do Doma zdravlja…

Pavle Aleksić u priči „Island“ gradi nezaboravnu atmosferu jednog zametenog, zaleđenog osobnog života, koji korespondira s aktualnim previranjima u Srbiji, s urušavanjem društvenih struktura, blokadama, ali i utopijskim duhom. No, prije svega, pripovijedanje u „Islandu“ polazi iz unutarnje pokrenutosti glavnog lika koji u svom tom „ludilu“ čuje glas drugog čovjeka i odgovorno prihvata brigu za život svoga bližnjeg. Za današnji „poredak vrijednosti“, čini se, to je ono najluđe.

DRUGA NAGRADA

U priči „Jedan dan van tijela radnice“ Estelle Veronice Grubač pripovjedačica je radnica koja je na  povratku s posla. Dva su mjesta događanja: prenatrpani gradski tramvaj i kupaona s kadom. U tramvaju, Grubač nam hiperbolično predočava kako fizički umor razgrađuje integritet pripovjedačice u jezovitim sinestetičkim prizorima nezaustavljivog procesa disolucije radničinog tijela, u pobuni mesa koja u svojoj figurativnosti objedinjuje industrijske i sakralne konotacije. U svom prelijevanju od prekomjernog umora, tijelo sve prlja, dotiče sve ljude, koji dalje po gradu „nesvjesno cipelama ostavljaju crvene tragove“. Kupaona, s kadom u središtu, postaje mjestom reintegracije, uobličenja i pročišćenja u nježnosti i ljubavi. Priča Estelle Veronice Grubač snažna je i potresna u svojoj sažetosti: glavna junakinja nema vremena za tu pobunu mesa, sutra opet mora raditi.

TREĆA NAGRADA

Priču Marijane Čanak „Pisma drugoj“ pokreće razmjena pisama dviju prijateljica Morane i Romane, sve dok se posljednjoj ne „posreći“ i ona zatrudni sa svojim dugogodišnjim partnerom Jordanom. Prepiska je povjerljiva i otvorena: Romana pokušava svojim mislima o sreći djelovati utješno na prijateljicu Moranu, koja se u svojoj vezi s Dojranom osjeća isfrustrirano na svakom planu, pogotovo na onom intimnom. Kroz niz originalnih, duhovitih obrata, autorica izbavlja svoju junakinju Moranu iz ludila uloge „prinudne kuharice“ i blata egzistencijalne ovisnosti o muškarcu. Uz tehničku pomoć Tindera, Morana postaje samostalna poduzetnica koja zarađuje na muškim fetišima i slabostima. Priča „Pisma drugoj“ virtuozna je orkestracija raznolikih pripovjednih glasova, oslobađajući spektakl izmjena perspektiva na žensku uskraćenost.

Kratke biografije dobitnika nagrada

Pavle Aleksić rođen je 1993. u Beogradu, gdje je i završio srednju školu i započeo studije. S devetnaest godina odlazi u Ameriku, gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta, većinom na Aljasci. Laureat je nagrade „Đura Đukanov“ sa zbirkom „Tamo je more“; izabrane priče iz te zbirke objavio je u knjizi „Hartvorm“ (2021.). Godine 2022. osvojio je prvu nagradu na natječaju 21. Festivala europske kratke priče u Zagrebu, a 2024. godine treću nagradu na natječaju Lapis Histriae.

Estella Veronica Grubač rođena je 2004. godine u Zagrebu. Živi u Ivancu, gradiću u blizini Varaždina, gdje je pohađala osnovnu školu i opću gimnaziju. Danas studira germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od svoje desete godine, ostvarila je rezultate na raznim natječajima (LiDraNo, Poezitiva, Tipka) i svojim radom doprinijela časopisima Libromanija (Srednja škola Ivanec) i Germanist (Odsjek za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu).

Marijana Čanak rođena je u Subotici 1982. godine. Završila je studije književnosti u Novom Sadu. Piše prozu. Dvostruka je dobitnica književne nagrade „Laza K. Lazarević“ za najbolju neobjavljenu suvremenu pripovijetku i prva laureatkinja nagrade „Voja Čolanović“ za najbolju pripovjedačku knjigu (2023.). Pojedinačne priče prevedene su joj na engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Objavila je knjigu proze „Ulični prodavci ulica“ (2002.), zbirku priča „Pramatere“ (2019. prvo izdanje, 2023. prošireno izdanje), roman „Klara, Klarisa“ (2022.), koji se našao u finalu NIN-ove i Vitalove nagrade, zbirku priča „Put od crvene cigle“ (2023.) i roman „Svetlo trojstvo“ (2024.). Živi kao samostalna umjetnica u Novom Žedniku.