Na 27. Forumu Tomizza v Umagu bo v petek, 29. maja 2026, ob 20.30 v Circolu predstavitev hrvaškega prevoda romana Fulvio Tomizza Stablo snova (L’albero dei sogni, založnik Mestna knjižnica Umag). Knjigo bodo predstavili prevajalka Lorena Monica Kmet, avtorica spremne besede in urednica knjige Sanja Roić ter ravnatelj Mestne knjižnice Umag Neven Ušumović.

Fulvio Tomizza: “Non è stata peraltro la singolarità di un destino privato a invogliarmi a questa specie di autobiografia esasperata, quanto la consapevolezza che questo cammino solitario aveva dovuto far sempre i conti (fino ad esserne intimamente condizionato) con la recente storia di una città al confine, contesa da due Paesi di formazione e di ideologia diverse, che fungevano a loro volta da avamposti di due emisferi antitetici, l’occidentale e quello dell’Est europeo. Antitetici a oltranza ma anche compenetrabili, e a volte addirittura in collusione, se visti da una città composita come Trieste e, in particolare, se soppesati in un persistente odio-amore da uno come me, nato in un paesino dell’interno, italiano e slavo, cattolico e pagano, padronale e proletario.”

Sanja Roić: „Čitali smo romane odrastanja, prepoznavali povijesne događaje ispod pripovjedne mreže poznatih i manje poznatih domaćih i stranih pisaca, doživjeli smo i mi, rođeni poslije Drugog svjetskog rata, nove promjene granica, društava i obrate pojedinaca. Pa ipak nas Stablo snova Fulvija Tomizze nemalo iznenađuje i izmješta iz naših uvriježenih čitalačkih i interpretativnih navika već od same posvete koja prethodi romanu, tri stiha iz VI. knjige Vergilijeve Eneide koju su nekada dječaci u bogoslovnim zavodima čitali u originalu, a tumačili su im je strogi vjeroučitelji. No dječak je upamtio i ponio sa sobom u odrasli život sliku sjenovitog brijesta (zanimljivo, u Istri je ‘briest’ bila i talijanska i ilirska, hrvatska riječ, o čemu je pisao Pietro Stankovich, svećenik i polihistor s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće), brijesta koji svojim granama, na kojim navodno obitavaju snovi, obgrljuje okolni svijet. Je li taj briest/brijest u dječakovoj svijesti ostao upamćen kao domaće, istarsko stablo s jednog od polja njegove nekadašnje obitelji iz Juricana?

Tomizzin roman Stablo snova koji napokon, poslije gotovo šest desetljeća, imamo i na hrvatskom jeziku, kompleksna je knjiga koja, poput ranije Istarske trilogije, nije bila dobrodošla u zbilju s ove naše strane granice. Odmagalo je to što su godine o kojima pripovijeda turbulentno desetljeće između 1945. i 1955., a nije pomoglo ni to što je roman Peto godišnje doba, koji mu prethodi i čija radnja završava u jesen 1944., u nas preveden 1990. u jednoj manje vidljivoj zagrebačkoj ediciji namijenjenoj mladima. Znamo da je tek Bolji život, ovjenčan 1977. najvišom talijanskom književnom nagradom Strega i austrijskom Državnom nagradom za evropsku književnost 1979., Istraninu i Tršćaninu Tomizzi otvorio vrata u našu kulturu.

     Zasluga je Gradske knjižnice Umag što nakon prve, Istarske trilogije (Materada, Djevojka iz Petrovije, Bagremova šuma) posjedujemo sada na hrvatskom i drugu trilogiju čiji je protagonist književni lik Stefano Marcovich iz Juricana. Prva knjiga, Peto godišnje doba, otvara se njegovim djetinjstvom, napisana je u trećem licu i završava dječakovim pogledom na zavičaj iz autobusa kojim je krenuo u bogoslovni zavod, a nastavlja se dolaskom u taj zavod i godinama proteklim u različitim gradovima sve do njegove zrelosti i prve mladosti u Stablu snova. Taj je roman pak napisan u prvom licu kao svojevrsna “očajnička autobiografija”, zapravo metaautobiografija, jer su protagonist i osobe oko njega književni likovi, a i stvarni su događaji slobodno interpretirani. Kritika je visoko ocijenila to Tomizzino djelo, a 1969., godine kad je objavljen, ovjenčan je uglednom talijanskom književnom nagradom Viareggio. Druga trilogija završava događajima iz Stefanove zrele mladosti koja se odvija u Trstu, Miriaminom gradu. Napisan je također u prvom licu i objavljen 1972., a u nas je preveden 2016.

     U svome vremenu roman Stablo snova djelovao je poput paralelnog Novog vala u svijetu filma: donosi obračun s ocem koji se našao na krivoj strani povijesti, hrabar iskorak mladog protagonista na tragu evropskih događaja iz ’68., poveznice s Kafkom i Freudom, secira povijesne obrate u desetljeću između ’45. i ’55.  ključne za prostor i sudbinu stanovnika oko talijanske istočne granice. Zaplet se oslanja na proteklo razdoblje fašizma u istarskom selu sagledano očima djeteta Stefana u romanu koji mu prethodi, Petom godišnjem dobu, da bi se nastavio kroz njegovo školovanje, jedino moguće dječacima sa sela, u bogoslovnim zavodima u pograničnim gradovima Kopru i Gorici. Stefanov spoznajni i intelektualni razvoj odvest će ga na stranu dotad obespravljenih, u novom vremenu ne samo antagonista nego i tužitelja njegova oca, krivca, ali i žrtve i mučenika u sinovim očima. Taj se tragični obrat prepleće s povijesnim događajima vezanim za njihov zavičajni prostor nakon 1945.: ruralni stanovnici zapadne Istre, svojim drevnim podrijetlom Slaveni, a za venecijanske, austrijske i talijanske fašističke uprave nasilno izmijenjenih osobnih imena i sa zabranom uporabe “slavenskog“ jezika, suočeni s novim podjelama i novim opasnostima oko novouspostavljene granične crte, podijelit će se na one koji prihvaćaju novi režim i one koji se masovnom odlukom spremaju napustiti zavičaj nakon Pariškog mirovnog sporazuma 1947. i Londonskog memoranduma 1954.”