FORUM TOMIZZA 2026

FORUM TOMIZZA 2026

 ORIENT EXPRESS

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

Andrej Nikolaidis

“Ulcinj: Gdje da te protjeram?”

Ulcinj je Orijent, i on to, istovremeno, nije. Ulcinj je najzapadnija tačka Orijenta, kao i kao i posljednja tačka prije njega.

Ulcinj je, pritom, daleko istočnije od brojnih albanskih i grčkih gradova koji se na zemljopisu nalaze istočnije od njega. Orijentalnost jednog grada, hoću reći, određuje njegov duh, ne geografske koordinate.

U stari se ulcinjski grad moguće popeti sa dvije strane: sjeverozapadne i jugoistočne. Utvrda kao da podražava ružu vjetrova, na kojoj su teškim metalnim kapijama markirani smjerovi iz kojih zimi u Ulcinj stiže kiša.

Kada puše sjeverozapad, punenat, valovi se valjaju niz crnogorsku obalu i stižu do Ulcinja, noseći kišu od koje vas niti jedan kišobran ne može zaštititi. Kapi kao da padaju horizontalno, u najkraćem roku natapajući vašu odjeću ledenom vodom.

Kada pak puše jugoistok, široko, vrijeme je teško, toplo. Vjetar je to koji nervne bolesnike tjera na ulice, gdje se mahnito vrte u krug, kao derviši u transu. Sa vjetrom i kišom iz Afrike, ravno kroz Otrantska vrata, stiže pijesak koji tokom noći pokrije asfalt i parkirane automobile, pa Ulcinj nakon takve kišne noći zna osvanuti crven, nalik na male gradove koje je zadesio teški ekološki incident, kakve znamo iz holivudskih uprozorenja apokalipse. Vazduh tada ima poseban miris, nekako slatkast i zavodljiv.

Jugoistočna kapija utvrde gleda na malu marinu i gradsku plažu. Na toj strani, bedemi su najviši. Negdje po sredini južnog bedema, uzidan je kamen u koji je uklesan Bindi, stari ilirski bog mora. Kada je naročito jako jugo, more se lomi o pristanište a pjena valova katapultirana uvis, tako vjeruju mještani, svoju najvišu tačku doseže upravo u ravni Bindijevih nogu. More se tako dođe pokloniti svome bogu.

Sjeverozapadna kapija gleda na pravoslavnu crkvu koju je, nakon što je osvojio Ulcinj, podigao crnogorski kralj Nikola. Ispod crkve ka moru pada najljepše groblje koje čovjek može zamisliti. Nadgrobni spomenici i krstovi okrenuti su licem prema moru, kao u pjesmi Las Negresses Vertes, koju tu pokopani nikada nisu čuli, zbog čega pjesma nije manje opojna i čarobna, niti oni manje mrtvi. Dva mala otoka stoje u moru ispred groblja: ne, oni tu nisu da bi čuvali groblje, nego da bi krivolovci sa njih, u zimske dane, ribu gađali štapinima dinamita.

Putnik će, odmah po ulasku na sjeverozapasnu kapiju, nabasati na tablu sa natpisom na latinskom preko kojega je uklesan arapski. U vrijeme dok je ulcinjska utvrda bila katolička, na gravurama koje su prikazivale grad pisalo je: Dolcino in Dalmatia.

 Tabla označava ulaz na ulcinjski trg robova, tržnicu na kojoj su ulcinjski gusari u roblje prodavali ljude koje bi zarobili u svojim pljačkaškim pohodima. Red ćelija, zaštićenih teškim gvozdenim rešetkama gleda na katoličku crkvu kojoj je, po turskom osvajanju grada, dodat minare i tako pretvorena u džamiju. Trg, taj prodajno-izložbeni salon, potom ćelije, dakle skladišni prostor, te džamija, u kojoj su trgovci robljem mogli okrijepiti dušu, čine kompaktni poslovno-sakralni kompleks. Na tržnici se, ne kao hroničar, nego kao roba, navodno obreo i Cervantes. Ako je to tačno, to što su pisca Don Quixotea prodali u roblje, najveći je doprinos Ulcinjana kulturi ovoga svijeta.       

Iza crkve-džamije uzdiže se kula koju je izgradila dinastija Balšića. U toj je kuli posljednjih deset godina života proveo Sabbetai Zevi, jevrejski mesija čiji sljedbenici i dalje hodočaste u Ulcinj. Jedan zid kule Zevi je pretvorio u svetilište: Davidova zvijezda koju je u njega uklesao i dalje je tu.

Zevi je nesumnjivo živio i umro u Ulcinju. No našu priču počinjemo fra Dolcinom, mesijom koji je, čak i ako doista nije, u Ulcinj iz najdubljih literarnih razloga morao stići.

Trag o njemu nalazimo u Imaginarnim životopisima Marcela

Schwoba. Do tog se traga može doći i slučajno i posredno, preko Borgesa koji je, ispostaviće se, sa nepunih dvadeset godina čitao Schwoba i postao, ako nije pretjerano reći, njegov učenik.

Među dvadeset i dva književna portreta, Schwob ispisuje i priču o heretiku Dolcinu. Istorijski fra Dolcino rođen je, možemo pretpostaviti, oko 1250. Oprezni moramo biti u pokušaju da odredimo mjesto njegovog rođenja: većina istraživača smatra da bi fra Dolcino rodom mogao biti iz Novare. Schwobov se fra Dolcino svetim stvarima naučio u crkvi Orto San Michele, “gdje ga je majka podizala da bi svojim ručicama mogao dotaknuti lijepe figurice od voska”. Dječak odrasta uz franjevce: redovnik koji ga je podučavao tvrdio je da ga je zaredio sam sveti Franjo. Stojim kraj umilnog dječaka dok uči razgovarati sa pticama, koje ga se ne boje, pa često slijeću na njegova ramena. Dječaka potom iz maštarija prene pomisao da hitno mora u samostan, gdje je pjevao s braćom zvonkim glasom. Bosonog, kao vihor juri niz uske ulice i tržnice u metežu.

Dječak preživljava proseći, u prošnji nalazi najveći užitak. Jednog ljetnog dana, opisuje Schwob, građani su bili okrutni prema dječaku i braći. Praznih košarica, gladni i žedni, oni su se sklonili od vreline u nepoznato dvorište. Tu će dječak doživjeti čudo – prvo od mnogih, zbog kojih će – tih silnih čuda – godinama kasnije povjerovati da je izabrani. Pred njegovim očima stvorio se zastor od vinove loze, iza koje su se igrali leopardi i druge zvijeri iz dalekih zemalja. Djevojke i mladići u blještavim haljinama svirali su na violama i kitarama. Kada je dječak spustio pogled na košaricu, bila je puna mirisnih hljebova: kao onda kada je Isus sa pet hljebova i dvije ribe nahranio pet hiljada ljudi.

Fra Dolcinovi biografi bilježe da je – po svemu sudeći u Vercelliu – Dolcino lažno optužen za krađu. Iako nevin, bio je podvrgnut mučenju. Ponižen, odlazi u grad Trento gdje će nabasati na sektu čije je ime zvučalo tako čisto: Apostolici. Godine 1300. obući će bijelu odoru i postati vođa apostolskog pokreta. Dolcino je nadojen ezoteričnim učenjem Gioacchina da Fiorea. Sveti Toma Akvinski je u Summa Theologici pobio Fioreove ideje. Uprkos tome, Dante je Da Fiorea smjestio u Raj. Dante u Infernu pominje i fra Dolcina, kojemu Muhammed poručuje da se dobro pripremi za sukob sa Novarezima. Pod uticajem Da Fioreovog učenja, Dolcino će Apostolice pretvoriti u bratstvo poznato pod imenom: Dolciniani. Noćima Dolcino od starije braće sluša priče o Da Fioreovoj mudrosti i dobroti, o povijesti svijeta koju je ovaj podijelio u tri doba. Kraj logorske vatre, visoko u planinama, kuda ne prolaze ni trgovački karavani ni vojnici, u pustoj zemlji gdje su Apostolici bili bezbjedni, Dolcinu se u snu javlja jagnje. Niz brijeg ono silazi ka njemu, a jato sićušnih crvenih ptica kruži iznad jagnjeta.

U zoru, on budi sljedbenike i saopštava im objavu koju je primio u snu. Bilo je, govori, doba Staroga zavjeta, kada su ljudi stvoreni, da nasele zemlju. Bilo je, potom, doba Gospoda našega Isusa Hrista i njegovih apostola, njihove smjernosti i siromaštva. Bilo je, onda, doba propadanja i nesreće, koje je svojom pohlepom skrivila Crkva. Biće, govori dok mu iz očiju liju suze a glas drhti kao vrabac na januarskom mrazu, doba koje evo donosim, doba smjernosti i siromaštva, doba kada nad našim glavama više neće visiti mač ovozemaljske vlasti i sile. Jagnje mi je kazalo: ti si moja riječ, ti si moje obećanje, sa tobom dolazim ja, da tu ostanem zauvijek.

Dolcino i njegova družina revolucionara potucaju se Novarom. Pridružuju im se ubogi i neuki, opijeni ne toliko obećanjima o boljem svijetu koji dolazi, koliko izgledima na pljačku. Dolciniani, koji nakon učiteljeve besjede na gori više nemaju dvojbe da su Božiji miljenici, prepuštaju se zabranjenim tjelesnim užicima. Zemljom kojom su prošli, do kasno u noć gore crkve i kuće onih koji su, odbivši da poreknu autoritet pape, bili ubijeni. Pljačkaše, silovatelje i ubice Dolcino razrješava grijeha. Odrpani, prljavi, sa skorenom krvi jučerašnjih žrtava pod noktima, Dolciniani kleče pred njim. Za čistoga sve je čisto, za kvarnog i nevjernika ništa nije čisto, deklamuje Dolcino riječi Svetoga Pavla. I tek što se njegovi sljedbenici prekrste, već su spremni za nova zlodjela.

Pred jednom od mnogih crkava koje su Dolciniani predali plamenu, na hrastu je ostao da visi izvjesni otac Tomaso. Vidjevši kako ljudska marva iz njegove crkve iznosi pehare, svijećnjake i tkaninu, on se okrenuo ka Dolcinu i zagrmio na njega: ti, koji pozivaš na povratak Hristu, ti koji si slijep za njegovo djelo i gluv za njegove riječi! Ne kaže li naš Gospod: Jer će mnogi doći u ime moje i reći: ja sam Hrist. I mnoge će prevariti… I izaći će mnogi lažni proroci i prevariće mnoge… Tada ako vam ko reče: evo ovdje je Hrist ili ondje, ne vjerujte. Jer će izaći lažni hristosi i lažni proroci, i pokazaće znake velike i čudesa, da bi prevarili, ako bude moguće, i izabrane, ne kaže li tako? Izazvan na teološki duel, Dolcino je riješio da se povuče bez gubitaka. Umjesto umnog odgovora drskom svešteniku, koji su netremice čekali njegovi sljedbenici, Dolcino je samo promrmljao: ubijte ga.

Crkva se u to vrijeme svim svojim nemalim snagama dala u lov na Dolcina. Dana 24. avgusta 1305. u Scopellu je donesen Statutum Ligae contra Haereticos. Time je fra Dolcinu potpisana smrtna presuda: od toga dana njegov se kraj primiče onako kako kamen pada u bunar. Ali za našu priču najzanimljiviji period, u pouzdanim istorijskim podacima ionako siromašnom Dolcinovom životu, vrijeme je od 1300. do 1303. Vrijeme koje on, bježeći od bijesa Crkve, provodi, kako navode izvori, “negdje u istočnoj Dalmaciji”. Pretpostavimo, sada, da se Dolcino ni na rubu svijeta ne osjeća sigurnim. Evo, vidimo ga gdje na tržnici u zaleđu Splita sreće jednog od braće franjevaca sa kojim je prosio u djetinjstvu. Susret je srdačan, prijateljstvo iskreno. Između lojalnosti crkvi i lojalnosti starom prijatelju, redovnik bira ovo drugo. Već zorom nastavljam put, kaže on Dolcinu. Očekuju ga u nekadašnjoj franjevačkoj misiji u Ulcinju, koja je, veli, ljubaznošću Jelene Anžujske još 1288. pretvorena u manastir. Pođi sa mnom, poziva ga redovnik: tvoja tajna biće sigurna sa mnom. Ulcinj je još uvijek Terra incognita, misli Dolcino, u toj zemlji zmajeva nikada me neće pronaći.

Koju nedjelju kasnije, putnici stižu na odredište. Bježeći iz Dalmacije, Dolcino će stići do obala Bojane, do grada koji će na mletačkim gravurama, vijek i koju deceniju kasnije, biti obilježavan kao Dolcino in Dalmatia.

Dolcino dane provodi na obali rijeke. Od trske koja tu raste pravi svirale, muzikom uspavljuje ribe u vodi i ptice u zraku. Ali Dolcino je imao misiju, a carstvo Nebesko na zemlju nije mogao uspostaviti krijući se u Ulcinju. Noć pred polazak natrag u rodni kraj, gdje će na jezeru Garda ponovo stati na čelo Dolciniana, ponovo je usnio san. U snu je vidio da će umrijeti na lomači. Ali to neće biti njegov kraj: usnio je da će uskrsnuti. Sadržaj toga sna, kao i datum svoga uskrsnuća, povjerio je samo jednome čovjeku: svom dobrom i pouzdanom prijatelju franjevcu. On je Dolcinove riječi zapisao na papir, taj papir zatvorio u škrinju, a škrinju krišom zazidao u manastirski bedem.

Jedne mirne večeri na jezeru Garda, Dolcino sreće Margaretu od Trenta, koja će prije zore postati njegovom ljubavnicom. Sljedbenike će povesti sve do planine Rubello, gdje će se utvrditi i sačekati posljednju bitku. Godinu dana kasnije, na njih će se svom silinom sručiti vojska Crkve. Hiljadu njegovih sljedbenike biće pobijeno, a Dolcino i Margareta biće zarobljeni i živi spaljeni. Dolcino je dželate, piše Schwob, “molio samo jednu milost: da ih na mukama, u plamenu, ostave u bijelim ogrtačima, kakve su imali apostoli na zaslonu svjetiljke” u Crkvi Orto San Michele, gdje ga je majka podučila vjeri. Molio je uzalud: bio je prisiljen da gleda kako njegova ljubav gori. Prije nego je spaljen, kastriran je, izvađene su mu oči, a nos, uši i prsti otkinuti. Dok je njegova glava gorjela kao buktinja, Dolcino se sjetio onog dana kada je, dječak tjeran glađu, žeđu, vrućinom i odsustvom ljuskog milosrđa, ugledao leoparde i čuo pjesmu sretnih ljudi. Prije nego je izdahnuo, vidio je sebe kako silazi sa gore i narodu u dolini donosi košarice pune slatkog kruha, pane dolce, koje je ubogima po svom učeniku, Dolcinu, poslao Spasitelj.

Fra Dolcino je, tako nadalje glasi naš imaginarni životopis, u franjevačkom manastiru na obali Bojane ostavio spis kojim najavljuje svoje uskrsnuće. Spis je skrio u zidu manastira. Svoju je tajnu, kada je postalo jasno da je dalji otpor opsadi bijesnih Novareza izlišan i da pred njim stoje još samo poraz i smrt, povjerio nekolicini najbližih učenika. Onda kada je, u vrtu carske palače u Stambolu, na sultanovo pitanje gdje želiš da te protjeram? odgovorio: u Ulcinj, Sabbetai Zevi imao je na umu Dolcinovu tajnu.

Ono što danas čitamo kao biografiju Sabbetaija Zevija možda odgovara istorijskoj istini o njemu. Sa druge strane, možda je većina stvari koje znamo o njemu, počev od godine njegovog rođenja pa do godine njegove smrti, samo ono što je on želio da znamo. Sabbetai Zevi bio je vrhunski manipulator, vajldovska figura prije Wildea – njegov život je bio njegovo remek-djelo. Njegovi, katkada nerazumljivi, katkada komično nedosljedni, ali uvijek spektakularni postupci bili su dio grandioznog projekta koji je za cilj imao da Jevreje ubijedi da je on – Mesija. Da je sam doista vjerovao u to, nema nikakve sumnje.

Kao godina Zevijevog rođenja navodi se 1626. Da li je doista bilo tako, ili je Zevi biografima diktirao baš tu godinu ne bi li već sam datum rođenja potvrdio njegov mesijanski status, znajući za jevrejsko vjerovanje da će se Mesija pojaviti na godišnjicu rušenja Hrama? Igra sa datumima od najvećeg značaja za Jevreje se nastavlja: samoproglašeni Mesija rođen je u Smirni, 9. avgusta. Bio je Sabbath. Umro je u Ulcinju, 30. septembra 1676. Bio je Yom Kippur. Umro je deset godina nakon što se izjalovilo njegovo ključno proročanstvo, ono prema kojem je trebao on biti Kralj koji će jevrejski narod vratiti u Izrael. Trebalo se to, najavljivao je Zevi, desiti godine 1666. Svakako da je računao na zanimljive asocijacije koje bude tri šestice. Čitava njegova biografija, uostalom, staje u tri šestice: godine njegovog rođenja, neispunjenog proročanstva i smrti završavaju na 6.

Još u djetinjstvu, kažu knjige, Zevi ima poteškoća da se uklopi u društvo djece sa kojom uči za rabina. Periodi duboke melanholije kod njega se smjenjuju sa periodima divlje euforije. Kakav bi doktor u tim simptomima svakako prepoznao maničnu depresiju – ali što doktori znaju o metafizičkim stvarima? U ono vrijeme, mnogi u tome prepoznaju znak da je dječak Izabrani.

U dvadeset i petoj godini Zevi obznanjuje: ja sam Mesija, ja ću moj narod vratiti u Izrael. I odmah najavljuje ukidanje Zakona. Sljedbenike koji se okupljaju oko njega poziva da jedu zabranjenu hranu. Izvodi lunatički performans – javno se vjenčava sa Torom. U kasnijoj fazi svog mesijanskog ludila, Toru cijepa i gazi, a tefiline, čija je koža čuvala svete stihove, skrnavi. Čovjek kojega su napustile dvije žene, jer nije pokazivao nikakav interes za njih, postaje seksualno nezasit. Od svojih sljedbenika zahtijeva da mu podvode kćeri djevice, stvara harem. Povrh svega, tvrdi da može imati odnos sa djevicama a da one ostanu nevine.

Zevijevi teolozi pišu: “Dok god na Zemlji vladaju tabui u vezi s rodoskvrnućem, nemoguće je sprovesti ujedinjenje odozgo. Mističnim ukidanjem zabrane rodoskvrnućem čovjek će postati sličan svome Stvoritelju u tajni Stabla života”.

Dok Zevi uživa u radostima rodoskrvnuća, sultan brine. Dana 6. februara 1666. naređuje Zevijevo hapšenje. Jevrejski prorok postao je opasnost za njegov tron. Jevreji iz cijele Evrope slijevaju se u Carevinu, slijedeći Mesiju. Oni drugi spremaju se prodati svu imovinu i krenuti za njim doma, u Izrael. Brojni hrišćani, čak i oni učeni, s najvećom pažnjom i nadom očekuju potvrdu da je Zevi istina. Heinrich Oldenburg piše Spinozi: “Svi ovdje pričaju o povratku Jevreja u njihovu zemlju. Bude li ta vijest potvrđena, dovešće to do revolucije u svim stvarima”.

Umjesto da Zevi dovede do revolucije, njega vezanog dovode pred sultana. Koji mu saopštava da može birati: ili islam, ili smrt. Ako ne želi prihvatiti islam, sultan je voljan uvjeriti se u njegove moći: vješti strijelac nanišaniće njegove grudi, a Mesiji, nesumnjivo, neće biti teško da izvede čudo i strijelu zaustavi. Zevi se ni trena ne dvoumi: sa glave skida jevrejsku kapu i stavlja turski turban. Mesija je, u posljednji tren, promijenio vjeru.

Aziz Mehmed Efendija, kako će nakon čina prelaska na islam Zevi zvati, judaizam nije napustio potpuno, niti iskreno, a svakako ne svojevoljno i bez prisile. Nastavio je obavljati jevrejske vjerske rituale i čak propovijedati u sinagogama. Činjenica da je postao musliman nije ga omela da i dalje za sebe tvrdi da jeste jevrejski Mesija. Sultan, koji se nadao da će Zevijevo preobraćenje brojne Jevreje privući islamu, imao je sve manje razumijevanja za njegov mesijanski karneval.

Na koncu je odlučio da ga protjera. Čini se da je to bilo baš ono čemu se Zevi nadao. Vladara ubjeđuje da je Ulcinj idealan grad za egzil – na rubu Carstva, na kraju svih puteva, u toj utvrdi nad morem, biće dovoljno daleko i dovoljno skriven.

U to vrijeme Ulcinj naseljavaju gusari – lokalni i alžirski. Najneposlušniji je to grad u cijeloj Carevini. Ulcinjani se ne boje ni Boga ni cara. Divlji i prijeki kakvi su, posjećiće Zevija, usudi li se zamarati ih svojim ludostima, misli sultan. Neka bude Ulcinj, kaže. Vrijeme je to, kažemo, kada sultan ne zna što bi sa samovoljom ulcinjskih gusara. U godinama koje će doći, sukob Stambola sa odmetnutim gusarima poprimiće oblik neobjavljenog, no stoga ne manje surovog rata. Skadarski će paša po sultanovoj naredbi napasti i zapaliti desetak ulcinjskih plovila. Kada je sljedeće godine u Ulcinj stigao čauš koji je nosio sultanovo pismo, gusari su ga ubili a njegovo tijelo bacili sa gradskih zidina. U jednom pismu mletačkih vlasti upućenom sultanu stoji: “Svi stanovnici Dalmacije i Albanije čude se da ulcinjski gusari sa tolikom drskošću preziru vaša naređenja”. Brod koji prevozi Zevija i 29 porodica njegovih sljedbenika prilazi Ulcinju. Putnici u čudu posmatraju crni oblak koji kruži iznad grada. Dok se iskrcavaju na plažu pod utvrdom, ptice su nepomične na pijesku. Kao da odmjeravaju pridošlice, čije se ruke tresu a koljena klecaju. Kao da smo pristali u Pakao, kaže jedna od žena. Iz pećina ispod utvrde, koje će zatrpati tek zemljotres 1979., kao crna bujica navire još pernatih stvorenja koja uz krike, koji bi i najhrabrije srce naselili strahom, nadleću Zevija i njegovu pratnju. Dok se uz kamene stepenice penju ka kapiji utvrde, nebo iznad njih je u crnom metežu. Pogledi njegovih sljedbenika odaju strepnju i očaj, ali se iz Zevijevih očiju čita samo radost – on je u jatu vrana koje zaklanjaju sunce prepoznao znak.

Svoje dane u Ulcinju Zevi provodi u pisanju i molitvi. U zid svoje kule uklesao je Davidovu zvijezdu, pred kojom je govorio sa Bogom kojega se nikada nije odrekao. Samo dva puta Zevi je napustio Ulcinj. Jednom odlazi na Bojanu, da u ruševinama franjevačkog manastira pokuša pronaći Dolcinovu knjigu. Drugi put putuje u Bar, da u Nadbiskupiji pokuša naći neki trag, makar nadu da će njegova potraga uroditi plodom.

Zevi je zbog Dolcinova spisa bio spreman otići na kraj svijeta: gledao je u daljinu, ne bi li ugledao knjigu. Koja je, čini se, čitavo vrijeme bila pred njegovim očima.

Dvadeset godina po Zevijevoj smrti, bjesni Morejski rat. Mletačke lađe stižu pred Ulcinj. Dan je 10. avgust, godina 1896. Istorijski spisi kažu da je “cilj napada bio da se zauzme grad i uništi gusarsko gnijezdo, jer su svi pokušaji Mlečana da flotom suzbiju gusare ostali bezuspješni”.

Hladne laži istorije! Dok raspoređuje brodove na moru pred Ulcinjem, general providur Daniel Dolfino IV sjeća se dana kada mu je ujak ispričao fra Dolcinovu tajnu. Ujak govori polako, dječak ga netremice gleda, upijajući svaku njegovu riječ. A vazduh oko njih blješti, prozračni je ljetni dan, baš poput dana kada je general sa svojom vojskom napokon tako blizu knjizi za koju se zarekao da će je vratiti u hrišćanske ruke.

General providur vjeruje da će knjigu pronaći u zidu negdašnje crkve u Ulcinjskoj utvrdi, koju su nevjernici pretvorili u džamiju. Kada je srušena crkva na Bojani, neko od franjevaca, upoznat sa Dolcinovom tajnom, knjigu je prenio u grad i iznova je skrio u crkvi. Ali Ulcinj je pao u ruke muhamedanaca. Na trgu ispred oskrnavljene crkve oni danas u roblje prodaju ljude koje zatoče u svojim pljačkaškim pohodima, misli Daniel Dolfino IV. Iznad trga uzdiže se kula u kojoj je do smrti živio jevrejski prorok koji je postao musliman. Nevjernička posla, misli general. Uz Božju pomoć, red će uskoro stići i u ovaj dio svijeta. Brodovi će u Jadranu biti slobodni od nevjerničkog terora, Ulcinj će ponovo biti hrišćanski, a on će se napokon dokopati knjige koja mu tolike godine golica maštu, knjige za koju vjeruje da čuva odgovore na tako mnogo pitanja koja se čovjek samo sa strahom usuđuje postaviti.

Podne je, za mletačkim brodovima sa mora stiže i maestral. Dok stojim pokraj generala u očima mu vidim samo odlučnost. Pali!, komanduje svojoj vojsci.

Opsada Ulcinja trajala je gotovo mjesec dana. Na koncu se mletačka vojska ukrcala na brodove i vratila u Boku. Mlečani su uspjeli da zauzmu i gotovo do temelja spale ulcinjsku varoš te zatvore vodovod. Ali gusarska tvrđava nije pala.

Kiša tuče o prozore doma Zmajevića u Perastu. Unutra, u biblioteci, general providur Daniel Dolfino piše raport pretpostavljenima: “Ulcinj nije osvojen, ali ako je glavni cilj pokušaja bio da se kazni drskost i smjelost ovih gusara, može se reći da je pokušaj uspio”. Istorijske knjige će vojnu kampanju koju je predvodio opisivati kao djelimičan uspjeh. Ali samo on zna kako golem, kako potpun je njegov poraz. Sve počasti i sva slava ovoga svijeta za njega će nadalje biti bezvrijedni. Do posljednjeg od svojih dana na zemlji on će sanjati da u crkvi pretvorenoj u džamiju, gore u neosvojivoj ulcinjskoj utvrdi otvara knjigu, čija ga slova uzimaju za ruku i odvode tamo gdje su samo izabrani dospjeli.

Zevi još u Smirni dolazi na ideju da su sve knjige i svo ljudsko znanje ne samo izlišni, nego i đavolski teret na leđima čovječanstva. Za njegovog desetogodišnjeg boravka u Ulcinju, ta ga ideja potpuno opsjeda. Znanje nas, govori on sljedbenicima, sprječava da čujemo Boga, da čujemo jasnu božiju poruku. Ovo navodi na pretpostavku da je Zevi bio upućen u učenje Thomasa Müntzera. “Bible, Babil, Babel – Biblija, brbljarija, Babilon”, pisao je Müntzer, “sve to treba ostaviti po strani i obraćati se direktno Bogu. Dovoljno je, misle učeni, da sve bude napisano u knjigama, pa da to mogu ispljunuti isto onako okrutno kao roda kad ispljune žabu svojoj mladunčadi u gnijezdu”.

Zevi Ulcinj napušta onako kako je i došao u njega – spektakularno. Kada se iskrcao pod utvrdom, crne su se ptice digle da ga dočekaju. Posljednjeg od svojih dana, u društvu dvojice sljedbenika šetao je gradom. Neki su se ljudi u plaču okupili oko smokve. Jedna je žena u naručju držala dječaka koji je pao sa drveta. Gospode, rekao je tada Zevi, vrati ovo dijete i uzmi mene. Dječak je otvorio oči i zaplakao, Zevi se mrtav srušio na kaldrmu. Dok su ljudi u čudu i zahvalnosti odnosili njegovo tijelo, jato vrana je kružilo nad njima.

Sa Zevijem je u Ulcinj došlo stotinjak sljedbenika. Iako su svi, formalno, prihvatili islam, u svojim srcima se nikada nisu odrekli jevrejstva. Raselili su se širom svijeta: neki su se vratili u Smirnu, neki su stigli sve do Australije. Njihove potomke nalazimo u Turskoj, gdje ih zovu Dönmeh… i u Kaliforniji, kamo je iz rodne Galate u Stambolu otputovao Yakov Leib HaKohain, da tamo okupi učenike i pripremi ih za Zevijev dolazak. 

Tako grad Ulcinj izgleda u pseudo-istorijskoj, kvazimetafizičkoj interpretaciji začinjenoj sa žlicom teorije zavjere. No nikako umaći prokletoj materiji! Bilo da u današnji Ulcinj kročimo kroz sjeverozapadnu, bilo kroz jugoistočnu kapiju nekadašnje gusarske utvrde koja čuva tako krasne tajne, zateći će nas isti prizor: grad u dekompoziciji, naseljen ljudima koji ne haju ni za budućnost, kamoli za prošlost. Grad je to koji je jedva preživio slom komunizma i uspostavu tržišta. Grad desetak zatvorenih hotela, koji se zimi otvaraju tek da bi iseljenici u Ameriku i Australiju u njima organizovali svadbe sa lokalnim djevojkama. Na mjestu Galeba, hotela remek-djela socijalističke arhitekture danas stoji ruševina. Tu će, kažu investitori, podići raskošne apartmane za bogate strance. Za sada, na rijetkim fotografijama, taj dio grada izgleda kao Bejrut pet minuta nakon raketiranja. Premda turističke agencije, kada hvale orijentalni ugođaj Ulcinja, ne misle baš na to.  

Time završava naša priča o Ulcinju, malom gradu u kojem se prepliću Mediterani. Kako sve istorijske priče trebaju poentu, te kako smisao nije sadržaj istorije, nego dodatak do kojega se stiže interpretativnim, nipošto aktivističkim naporom da intervenišemo u nju, pustićemo, na koncu, da po svemu padne fini, crveni afrički pijesak, koji kroz Otrantska vrata, sa Orijenta, na taj grad donosi široko.