
Nina Romić (Zagreb) – kantautorica mlađe generacije, ispekla zanat u tami zagrebačke klupske scene, a pjesme napisala u mraku svoje sobice u Savskom gaju. Iz te silne mračine nastala je divota: album Daljine, iznimno sjetan, intiman i minimalistički aranžiran prvijenac, a na njemu, između ostalih biserčić: pjesma U mom malom mraku. Album je kritika dočekala vrlo pohvalno: “riječ je o umjetnički najcjelovitijem i najartikuliranijem debi-ostvarenju u zadnjih nekoliko godina“, a dobar start dobio je i neočekivani daljni nastavak: hard-rock sastavi obrađuju Ninine intimističke i iznimno emotivne pjesme što je očito dokaz da u tim nježnim i sanjivim „stvarima“ ima žanrovske potentnosti. No, njezin uzor je ipak Jadranka Stojaković, (pored Joan Baez i Joni Mitchell), a inspiracija etno-glazba i životna melankolija, idealno stanje za pisanje, uvjerava nas ova mlada teta iz vrtića iznimnog autorskog potencijala. Pored senzualnog i čistog glasa – njezine najjače karte – za koji nitko ne vjeruje da nije školovan, Nina plijeni pažnju i svojim iskrenim tekstovima (uglavnom o ljubavnim raskidima i promašajima) te fragilnom gitarom.
Evelina Rudan (Zagreb) – rođena je u Puli; diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2000. zaposlena je kao znanstvena novakinja na projektu Novi zapisi hrvatske usmene književnosti (voditelj: prof. dr. Stipe Botica) pri Katedri za hrvatsku usmenu književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bila je tajnica Zagrebačke slavističke škole. Objavila zbirke pjesama: Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (sa S. Lipovcem i D. Peričićem) (2002) Breki i ćuki (2008) te Pristojne ptice (2008).


Laura Marchig (Rijeka) – diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Firenzi. Bila je novinarka-urednica kulture dnevnih novina La Voce del Popolo i urednica časopisa za kulturu La battana. Trenutno vrši dužnost Ravnateljice Talijanske drame Narodnog Kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Autorica je poezije, priča, eseja, te je dobitnica više književnih nagrada, među kojima i nagrada za poeziju natječaja Istria Nobilissima. Bavi se prevodilačkim radom. Do sad je objavila tri zbirke poezije: Dall’oro allo zolfo (1998), Lilith (1998) i T(t)erra (2009). Kazalištem se bavi od svoje četrnaeste kad se priključuje Talijanskoj drami, a debitira u predstavi La calzolaia fantastica F. G. Lorce . Od 1998. godine predstavlja recital svoje poezije i glazbe Anch’io scrivo jazz qualche volta u kojem sudjeluje i jazz gitarist Darko Jurković. U rujnu 1999. osmislila i realizirala kazališni „site specific“ projekt pod nazivom Passeggiata Istriana- Istrtijanski špaš, zasnovan na njenoj poeziji, koji je na scenu postavio Trafik.
Marko Pogačar (Zagreb) – pjesnik, kritičar i pisac rođen u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao komparativnu književnost i opću povijest. Poeziju, esejistiku i književnu kritiku objavljuje u domaćoj i stranoj periodici, te na Trećem programu hrvatskog radija. Objavio je tri knjige pjesama: Pijavice nad Santa Cruzom (AGM, 2006., DPKM, 2009), Poslanice običnim ljudima (Algoritam, 2007) i Predmeti (Algoritam, 2009). Pjesme su mu prevedene na desetak jezika. Urednik je u dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez i član redakcije književnog časopisa Quorum. Svira bubnjeve u post-punk bendu Death Disco.


Ivo Vrtarić (Raždanik kod Novske / Zagreb) – slikar, grafičar. Diplomirao na katedri likovnih umjetnosti Pedagoške akademije u Zagrebu i na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ante Kuduza. Član ULUPUHA-a i HZSU-a. Zaposlen je kao stručni suradnik Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Motovunu. To bi bilo činjenično i kratko. Jedan drugi kut, ili precizniju sliku ovog umjetnika i profesora daje Maja Briski: „Sredovječni profesor, Kum mnogima, a otac samo ponekim sretnicima, avanturist i konjar, prije svega neukrotivi mulimedijalni artist…“ Najpreciznije bi možda ipak bilo nazvati ga neukrotivim vizionarom, koji neprestano istražuje umjetnički proces koji koristi i kao oblik društvenog protesta.
Ah, Ahilej (Beograd) – sastav je osnovao glumac Đorđe Branković 1999. godine i kao prvo izdanje pod tim imenom iste godine nastao je debi-album Super život. Od tada je sastav izdao sedam albuma i surađivao s različitim pojavama, grupama i pojedincima na umjetničkim scenama Beograda i regiona. Godine 2005. priključila se pjevačica i pijanistkinja Aleksandra Virijević. Ah, Ahilej je podjednako mračan, ciničan i zabavan. Dekonstrukcijom klasične pop-forme, s lakoćom se kreće kroz raznobojne glazbene groteske: jazz-noir, mutant-disco, pantomima-obscura, dark-calypso, death-shlager, avant-pop… Nakon kućne produkcije albuma Super život i Muzika iz kuće (2002) sastav objavljuje album Obdukcija (2005) kao soundtrack za istoimenu kazališnu predstavu, a početkom 2007. i Objektivno lošije izdanje. Slijede Pesme zlih volšebnika (2008) po tekstu Tome Markovića i Opera za dinar (2009), po tekstu Miloša Živanovića (vidi pod Simpozij!). Uz suptilnu dozu humora, ironije i blagog cinizma, ovaj anti-herojski sastav uspješno se obračunava sa svim mogućim nuspojavama suvremenog društva, od generacijskih mitova do ružičastih snova turbo-kapitalizma, preispitujući neke od vječnih ljudskih tema.

HR
IT
SL