FORUM TOMIZZA 2026

SIMPOZIJ ORIENT EXPRESS

PRETORSKA PALAČA, KOPAR

Ahmed Burić

“Okcidentalizam”

„Mehr Licht“. „Više svjetla.“ Legenda kaže da se Johann Wolfgang Goethe, vjerovatno jedan od najvećih evropskih umova u povijesti oprostio od ovoga svijeta s tom rečenicom. Oprečni komentari te povijesne situacije uglavnom idu u pravcu da je taj iskaz bio posljednji humanistički akt, koji svjetlo kao kao izvor života i jedan od njegovih sigurnih znakova, pretpostavlja ništavilu mraka i neumitnosti nestajanja. Nešto prozaičnija i prozračnija objašnjenja govore da je veliki pisac tražio papir kako bi napisao nešto o dolasku proljeća. 

„U aprilu snijeg je pao, ljubičice zajebao“, tako je jednom  rekao bosanski pisac Nedžad Ibrišimović. Tome se ne bi imalo puno dodati. Priroda uvijek kaže posljednju riječ.           

Za  filozofa Immanuela Kanta, kojeg smatramo jednim utemeljitelja klasične zapadne misli, kažu da se oprostio sa – „Es ist gut.“ „Dobro je.“ To odražava razliku između njihovih karaktera, ali uvijek treba računati šta ljudski duh upisuje u nasljeđe odlazećeg. 

 Generacija pisca ovih redova vaspitavana je s rečenicom Miloja Pavlovića, profesora i direktora gimnazije u Kragujevcu, kojem je ponuđeno da mu se poštedi život pred njemačkim streljačkim strojem. Ljotićevcu, fašistu koji ga je upitao „znaš li da ti život zavisi od mene?“, prvo je odbrusio je da mu „ako je tako, takav život ne treba“, a onda je, prije nego ih je sve skupa njemački mitraljez pokosio, profesor zagrlio svoje učenike i kazao – „pucajte ja i sada držim čas.“ 

Odrasli u tako herojskom konceptu važnosti ljudskih u odnosu na materijalne vrijednosti, u ovakvom svijetu se i nismo mogli puno bolje mogli snaći. „Čuvajte mi Jugoslaviju“, navodno je rekao kralj Aleksandar Karađorđević prije nego što je izdahnuo u Marseillesu, 1934. godine, nakon atentata. Prvoj Jugoslaviji, koja je objektivno bila slaba u nekakvim svjetskim okvirima trebao je svjetski rat da se raspadne. 

Dobro, trebao je i svjetski rat da nastane, ali nećemo sad o tome. Kasnije, vjerovatno, hoćemo.                 

Neugodno je s tim posljednjim riječima. 

Jer, ko na početku filma misli o odjavnoj špici?

Alter ego pisca Fulvia Tomizze, Stefano Marcovich 1954. godine autobusom iz Trsta odlazi za Sežanu gdje sjeda u Orient Express i putuje na studij u Beograd: „Tek sam se u prostoriji ispražnjenoj od onoga što mi je pripadalo, i odmah tuđoj pogledao u ogledalo. Jesam li to zaista bio ja? Ukrcao sam se u autobus za Sežanu, gdje se vlak Pariz ‒ Istanbul zaustavljao radi carinske kontrole.“ 

Ondje će sresti Danila Kiša, samo dvadeset i dva dana mlađeg od sebe, po rođenju od majke Crnogorke i oca mađarskog Jevrejina, kojeg nije upoznao, i kojem u literaturi vjerojatno hoće sagraditi spomenik. To je Red vožnje, punim imenom, Red vožnje autobuskog, brodskog, železničkog i avionskog saobraćaja“ kojeg piščev otac, književnik želi sastaviti kao testamentarno djelo u odnosu na čovječanstvo. Uvesti nešto reda, nešto austrougarskoga reda, u kaos Balkana, Srednje Evrope, nesretnog svijeta kojem se sprema Holokaust. Pisac, zapravo, hoće savršenu knjigu, ali zna da je nitko nikada neće napisati. Zato je daje u zadatak, ili ostavlja u amanet, liku oca, Eduardu Samu koji je stradao u koncentracionom logoru. I time ga želi oživjeti. To je, ako ga ima, zadatak literature. I njezin usud.  

Nailazim na rečenicu Bože Koprivice, svog druga: „Svi dvojnici, snovi, košmari Eduarda Sama su varijacije njegovog Reda, autobuskog, železničkog, brodskog, avionskog i inog reda vožnje. Reda, fuge smrti.“ 

Nadamo se, dakle, da zadatak literature ne postoji. Ali, nepisano pravilo bi se eventualno moglo primijeniti. Ako se piše neko djelo, tajna je fokusirati se na što manji komad nekog vremena i atmosfere i najvjerodostojnije što može pokuša opisati tu situaciju. 

Što su prostor i vrijeme obimom veći, situacija je, naizgled, teža. 

Ali, uđimo u eksperiment. Na poklon sam, prije desetak godina, dobio knjigu kojoj se nikako nisam mogao nadati. Poklonio mi ju je prijatelj, nakladnik iz Sarajeva, pri posjeti dijelu njegove izdavačke kuće, stanu u najužem centru Sarajeva, koji je dijelom koristio kao skladište. Uvijek prvo posežem za starim knjigama: u ruci mi se našao Opći šematizam katoličke crkve u Jugoslaviji. 

Prvo, logično pitanje nekoga ko nije upućen u nijanse ovdašnjih života bi bilo: zašto čovjek s orijentalnim imenom i slavenskim prezimenom u kući svog prijatelja katolika u Sarajevu uzima upravo tu knjigu? Ni on nema razuman odgovor, ali naslov jednostavnog fonta imitacije rukopisa i boja izblijedjelog kartona su privukli um željan otkrivanja tajni. 

U svijetu u kojem više nema tajni.  

Privuklo ga je ime urednika, na prvoj unutarnjoj stranici odnosno trećoj ispod naslova pisalo je: prema mandatu preč. Episkopata Jugoslavije izradio Dr. Krunoslav Draganović. 

Prijatelj je vidjevši moje zanimanje samo rekao: „Uzmi je.“ 

Knjiga je sada moja. I uopće nisam znao za što će mi, i hoće li mi uopće trebati. Osim što sam o Draganoviću znao je ono što je objavljeno u raznim knjigama i publikacijama, a to je da se radi o prvorazrednom obavještajcu, „najspominjanijem licu u stranoj literaturi uz Pavelića i Tita“, čovjeku za kojeg se zna da je bio jedan od glavnih ljudi za formiranje takozvanih Pacovskih kanala kojima su ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata tajno prebacivani u Argentinu. Poslan kao neformalni izaslanik Nezavisne Države Hrvatske u Vatikanu. Smatra se najzaslužnijim čovjekom za uspostavu odnosa između Jugoslavije i Vatikana, pripisuje mu se da je, bez znanja pape Pija XII poslao telegram u Zagreb da Pavelić i njegova vojska napuste grad i tako spasio desetine hiljada života.  Skoro je sasvim sigurno jedna je od važnijih karika u tome da je kardinal Alojzije Stepinac izveden pred sud, a ne likvidiran. Pojedini izvori ga smatraju jednim od glavnih agenata CIA-e u Evropi na prelazu iz pedesetih u šezdesete, ali da se odustaje od njega zbog nepouzdanosti, nerazumno visokih cijena koje postavlja i stalnog pritiska da se finansiraju hrvatska katolička udruženja. U šezdesetim iz Italije seli u Austriju, gdje nakon selidbe navodno prikuplja dokaze o masovnim egzekucijama partizana u Bleiburgu, istom onom minucioznošću, posvećenošću i preciznošću kojom je, uz mrežu suradnika, koja se često poklapala s obavještajnom mrežom  popisivao župe u svom šematizmu. Komunisti su ga smatrali ustašom, dio ustaša, pogotovo onaj u Australiji –  izdajnikom. U Jugoslaviji je završio 1967., godine u kojoj sam rođen, najvjerovatnije prevarom agenata jugoslovenske UDBE koji ga uzimaju u auto kod Trsta, tvrdeći da ga vode na sastanak sa ljudima iz ustaške emigracije. Šumskim putem su ga dovezli u Sloveniju, promijenivši pritom putokaze, tako da je sve vrijeme mislio da je u Italiji. Kad je shvatio da je u Jugoslaviji bilo je kasno. 

Odveden je prvo u Beograd, a onda u Sarajevo, gdje je nakon četrdeset i dva dana ispitivanja pušten da živi kao slobodan građanin. Javno je pohvalio život u socijalističkoj Jugoslaviji i demokratizaciju i humanizaciju života pod Titom.  Do svoje smrti 1983. godine predavao je na Bogosloviji u Sarajevu, opću i crkvenu povijest. 

Živio je u stanu u ulici Kaptol, za koji mi je prijatelj koji je u posljednjem ratu radio u policiji tvrdio da su u pretresu tih prostorija, našli, praktično, još jedan apartman unutar tog prostora. Od 1973. tokom svake radne sedmice u školskoj godini prolazio sam tuda dva puta sedmično. Glazbena je škola, skoro naslonjena na katoličko sveučilište i nema sumnje da je otac Draganović, u pauzama časova ili s prozora mogao vidjeti nas djecu koji tuda prolazimo ili se igramo nekih igara u kojima neko treba nekoga stići. Ili su mu, takvom perfekcionisti, smetale naše greške u etidama, more falševa u kojima djeca pronalaze put do muzičke diplome.  Mi, ni naši profesori, nismo mogli ni sanjati da se nekoliko metara od nas nalazi čovjek za kojeg zna čitav obavještajni svijet, od kojeg je zazirao i Pavelić, i kojeg će moderna historiografska publicistika proglasiti Ustaškim James Bondom. 

Koji pisac bi „odolio“ takvoj biografiji? 

Dobili smo temu – „orijentalizam“? Nekada u devedesetim, dok smo „humanističkim“ entuzijazmom probavali zašiti rane bratoubilaštva sreo sam izdavača i vlasnika izdavačke kuće, koji je uz savršen njemački i francuski koji je govorio, bio i pravi ulični, zagrebački fakin. Osjetivši da volim takve samo je ispalio: „Kaj si ti čital tog Saida? Meni taj „Orijentalizam“ djeluje kao neki novi marksizam.“

Samo što je u marksizmu obespravljena radnička klasa, zamijenjena nacijama trećeg reda. To je i onaj paradoks u kojem izgleda da jedan čovjek u šaci drži cijeli jedan narod. Sad bi možda efektno bilo napisati da četvrto pomazanje Janeza Janše za predsjednika Vlade znači da u svakome čuči po jedan mali Slovenac koji negdje želi da taj tip vječno vlada – ali ne bi bilo do kraja tačno. No, jedno je skoro sigurno: dok cinički trijumfalno govori kako je Golob dobar čovjek i kako je njegova greška osveta, on je orijentalizam u svem svom sadržaju. Jer, izgleda jednostavno. „Oni“, desno su fokusirani i globalna im konjuktura ide na ruku. „Ovi“ – lijevo su dezorijentirani. Njihova kadrovska politika je mediokritetska i svake četiri godine nastoje proizvesti novog lidera, kao da su izbori kvalifikacije za velika svjetska nogometna prvenstva. U tom smislu, kao da svako od nas treba stati pred ogledalo i glasno priznati:

„Ja sam orijentalizam.“

Ukoliko, naravno, pod pojmom podrazumijevamo kombinaciju kanibalističkog kapitalizma, mentaliteta oslonjenog na usmeno narodno predanje i običaje, i jeftinog medijskog nabildavanja nacionalnog bića. Ali, to danas možemo nazvati i Okcidentalizmom, zar ne?

            ***

Put vlakom od Maribora do Kopra, dug 220 kilometara traje više od 5 sati. U pravu je kolega s istih stranica Vojnović kad kaže da je to za mlade ljude bez srčanih problema, i da Slovenske željeznice treba ostaviti turistima na korištenje.

Svaki rezultat nije posljedica jedne odluke, ili jednih izbora, jednog glasa koji odlučuje o formiranju vlade. On je uvijek rezultat više procesa i atmosfere koja dovodi do katastrofe. Prema kojoj se, sve su prilike, polagano ide. Polako, kroz na podcaste „alternativnih“ mislilaca na društvenim mrežama I u  sazrijeva ideja da zapadna civilizacija nije jedini mogući obrazac kojim se trebalo ići. Ali se išlo isključivo njome. Jednom prugom. Civilizacija je put. Više njih. Plan, također. 

Ovdje ih baš i ne vidimo.

Na što je mislio Mahatma Gandhi kad je rekao da je zapadna civilizacija – „dobra ideja“?     

Kroz prozore promiču pejsaži, noć se pretvara u dan, misli se miješaju. Ponovljeni izbori nisu plan, država koja ne može sankcionirati dovođenje stranih obavještajaca I njihovo uplitanje u unutarnje stvari – nije (sigurna) država. Još malo, i zamirisat će more. Kondukter istjeruje čovjeka koji s predstavlja da je doktor i logoreično objašnjava smjenu vlada, i zašto ga se tako bezobzirno izbacuje iako svaki put ima kartu.

On bi trebao moći spavati gdje hoće.

„V rdečem kaosu prihaja novo človečanstvo. Ljubljana spi. (…) Evropa stopa u grob.“

Kosovel uvijek djeluje kao „rješenje.“ Evropa je čuvajući vlastitu „poziciju“ – zakasnila.

Kondukter na tramvaju spi.

V kavarni Evropi

čitajo Slovenski narod.

Trkanje biljardnih krogel.

„Še kaj, gospod?“

„Ne, hvala. Mogoče pa vozni red.“