FORUM TOMIZZA 2026

SIMPOZIJ ORIENT EXPRESS

TALIJANSKA ZAJEDNICA “FULVIO TOMIZZA”, UMAG

Iva Kosmos

“Put u drugom smjeru: što je bio ‘Treći svijet’ i kakve veze ima s nama?”

Zapad, Balkan, Evropa, Amerika… to su veliki geografsko-simbolički pojmovi kojima se bavimo u našoj regiji, koji nas definiraju i koje kontinuirano promišljamo. Spomene su tu još i Orient, bar zbog Edwarda Saida. No, „Treći svijet“ – o tome skoro nikada ne govorimo.

Treći svijet se danas izjednačava s Globalnim jugom, ali to nisu istoznačnice. Globalni jug ulazi u široku upotrebu u prošlih dvadesetak godina. Određuje ga se prvenstveno prema ekonomskim činiteljima. Drugim riječima: Globalni jug je tamo gdje je najniži BDP i uništena ekonomija.

Treći svijet nastaje sredinom prošlog stoljeća. Čine ga mahom novonastale postkolonijalne afričke i azijske države – siromašne, razrušene, opljačkane. No BPD nije ono što ih čini Trećim svijetom, već njihova politika. Postkolonijalne države iskorištavaju tadašnju situaciju hladnoratovske podijeljenosti na dva bloka, odbijaju se prikloniti Istoku ili Zapadu i udružuju se u alternativnu političku organizaciju. Nude treći politički put, a otuda i njihovo ime. Njihova su načela antikolonijalizam, ljudska prava, rasna jednakost i – što je za njihovu povijest vrlo važno – neuplitanje velikih sila u internu politiku država.

Nabrajanje načela može nama iz pozicije cinične suvremenosti zvučati prazno. No sagledajmo ovo iz jedne posve konkretne perspektive. Države Trećeg svijeta, odnosno totalni marginalci na globalnoj sceni, putem zajedničkog udruživanja i diplomatskog manevriranja otvaraju neke nove mogućnosti suradnje. Zajedno lobiraju za svoje interese kod UN-a – koji tada ima mnogo jaču poziciju nego danas. Razmjenjuju robu i usluge bez klasičnih monetarnih transakcija. Dijele informacije.

Kakve to veze ima s nama? 1948. Jugoslavija je isključena je iz sovjetskog bloka, a u nemogućnosti sklopiti savez sa kapitalističkim Zapadom. Okreće se Trećem svijetu. 1961. Jugoslavija je jedina evropska utemeljiteljica Pokreta nesvrstanih, formalnog tijela koje predstavlja Treći svijet. U tom kontekstu nastaje niz velikih političkih, vojnih, ekonomskih, građevinskih, obrazovnih i drugih projekata. Nastaje i nova slika o svijetu. Jugoslavija pokušava stvoriti vlastito znanje o Trećem svijetu, neovisno od Zapadnih izvora. Na daleki globalni teren šalje „svoje ljude“, ne samo političare, već novinare i putopisce. Od 1950-ih do kraja 1980-ih u Jugoslaviji izlazi barem 260 ukoričenih putopisa o Trećem svijetu, ali i vrlo brojna te posve nedokumentirana i arhivski raspršena novinska produkcija.

Socijalistički postkolonijalizmi

Orijentalizam Edwarda Saida, istaknut u tekstu koji je odredio tematske odrednice ovog skupa, izlazi 1978. Čitala sam ga kao studentica, ključno je obilježio moje razumijevanje književnosti, znanja i društvene moći. Said je pokazao kako Zapad tekstualno proizvodi Orient, i to na način koji opravdava njegovu nadmoć. Na konkretnom primjeru pokazao je što Foucault misli kada kaže da su znanje i moć povezani: onaj tko ima moć proizvodi i legitimno znanje o svijetu – koje zatim opet legitimizira društveni poredak.

Kao studentica dugo sam imala osjećaj da je Saidovo djelo napravilo radikalan obrat, cezuru u načinu proučavanja književnosti i društvene moći. Kako li sam bila iznenađena kada sam iste teze, analitičku logiku i antikolonijalni stav susrela u jugoslavenskim reportažama i putopisima. Zašto mi nitko nije rekao da su već pedesetih godina ljudi u mojim krajevima anticipirali Edwarda Saida? Zašto uz Saida nisam čitala Edvarda Kardelja, koji je promišljao nesvrstanost ne kao pasivnost, već aktivnu politiku? Zdravka Pečara, koji se pridružio alžirskom oslobodilačkom pokretu i dokumentirao njihovu antikolonijalnu revoluciju? Crno na belo Oskara Daviča, koji je šezdesetih putovao po zapadnoj Africi?

Obrazovanje moje generacije oblikovala je u velikoj mjeri američka i britanska akademija. Naša vlastita intelektualna produkcija, koju su ispisale prijašnje generacije – neovisno od Zapada i često u nekom obliku suradnje s drugim perifernim državama – potpuno je izbrisana. Nismo iznimka, poljski povjesničar Adam Kola napisao je na primjeru Poljske knjigu „Socijalistički postkolonijalizam“. U njoj detaljno brani tezu da postkolonijalna teorija nije uvezena sa Zapada, već se do 1989. paralelno i neovisno razvijala s poljskim piscima i misliocima.

Jugoslavenska produkcija znanja

Jugoslavenski novinari i putopisci bili su svjesni da su baštinici mnogih zapadnih orijentalizama i imperijalnog imaginarija. Pokušavali su ih se riješiti, oslanjajući se na klasnu perspektivu te povijesno-ekonomsko-društvene analize koje su unosili u svoje putopise.

Putopisi o kojima vam govorim jasno odabiru perspektivu iz koje će pisati. Antologija zaista vrsnog novinskog putopisa Put oko svijeta (Zagreb, 1962) donosi priče iz svih dijelova svijeta koje su redovito pisane iz perspektive podređenih, bilo koloniziranih naroda ili radničke klase. Priča o Džakarti u toj je antologiji priča o bećaku – vozaču rikše i čovjeku koji na kraju svojih dvadesetih godina izgleda iznuren i star. Ta se priča ne bavi samo kulturnim posebnostima, već promišlja ekonomsko-društvene razloge koji su mladog bećaka doveli u opisano stanje. Druga reportaža iz iste antologije vodi nas na predivnu plantažu jabuka kraj Damaska. No putopisac, kojem plantažu pokazuje njegov francuski kolega, uz prelijepu prirodu obraća pažnju i na druge stvari. Primjećuje prljavu i prnjavu djevojčicu čija obitelj obrađuje zemlju te tako narušava prikladnu sliku privlačne “egzotične destinacije“ upozoravajući na položaj radnika koji danas tako često iščezavaju iz turističkih pa i putopisnih slika.

Jugoslavenski putopisci neprestano su se hrvali s kolonijalnim slikama i objašnjenjima Trećeg svijeta koja često temelje na kulturnim razlikama. Jože Ciuha, slovenski slikar i putopisac, koji je krajem pedesetih studirao u Rangoonu susreće se s mišljenjem da su Burmanci divlji, primitivni, ratoborni. No odgovor ne traži u „kulturi“, nego u društveno-ekonomskoj povijesti kolonijalizma. Ciuha u svojem putopisu objašnjava da Britanci na burmansko društvo primjenjuju kolonijalni model razvijen u Indiji. Uvode monetarni i kreditni sustav stran Burmancima. Nenavikli na nova pravila, burmanski poljodjelci masovno gube zemlju i osiromašuju. Posljedice su pogubne — ali ne zbog „kulture“, nego društvenog uređenja. Tako Ciuha na jasan i direktan način pokazuje kako kolonijalni diskurs upotrebljava „kulturne razlike“ kako bi zakrio društvene posljedice koje sam proizvodi.

Količina i kvaliteta jugoslavenskih informacija o Trećem svijetu, činjenica da ih pišu novinari direktno s terena, a ne preuzimajući tekstove stranih novinskih agencija – neusporediva je s današnjom situacijom.

Dekolonizirajmo! Ali koga, kada i kako?

Aktualna mantra suvremene akademije je dekolonizacija. Sve moramo dekolonizirati: znanje, fakultete, kulturu, umjetnost, književnost, povijest… To bi značilo da se na svim navedenim područjima moramo osloboditi kolonijalnih obrazaca koje smo naturalizirali. Istovremeno, teorija dekolonizacije upozorava da nisu samo imperijalni centri reproducirali kolonijalne odnose, već je to činio cijeli svet. Stoga, i mi na globalnoj poluperiferiji moramo preispitati kako smo sami reproducirali globalne nejednakosti.

Pretpostavljam da je to razlog, zašto se mnogi istraživači jugoslavenske nesvrstanosti često posipaju pepelom: „I mi smo imali kolonijalni pogled“ ili „I mi smo bili rasisti“.

Povijest naših odnosa s Trećim svijetom, kao i imaginarij Trećeg svijeta, nisu savršeni. To se očituje i u putopisima: s jedne su strane puni potencijala, solidarnosti, emancipatornog naboja, s druge ima kontradikcija, ambivalencija i propusta. Ono što suvremenog čitatelja bode u oči je svakako prisutnost nekih kulturnih stereotipa, kojih se usprkos opisanim strategijama putopisci nisu uspjeli u potpunosti osloboditi. Uz to, tu je i nejednakost između tadašnjih jugoslavenskih putopisaca i partnera iz Trećeg svijeta. Jednostavno rečeno, Jugoslavija je bila u većini slučajeva moderniziranija i tehnološki razvijenija, a to se očitovalo i u njihovim odnosima.

Spisateljica Nada Marinković na svojem putu u Gvineju promatrat će domaćine poput predivne djece, zaostale u nekoj ranoj povijesti koja tek treba dostići modernu civilizaciju. Glasoviti putopisac Tibor Sekelj posjetit će veliku poljoprivrednu plantažu u Etiopiji, koju su organizirali i vodili jugoslavenski inženjeri. On će to opisati kao „školu“ u kojoj Jugoslaveni uče Etiopljane modernom načinu života. Sadrže li navedeni primjeri stereotipe i paternalizme? Odgovor se nudi na pladnju. No, znači li to da ih možemo jednačiti sa kolonijalnim i imperijalnim diskursom zapadnoevropske produkcije? Takav zaključak moguć je samo uz veliki povijesni zaborav te ako preuzmemo suvremenu zapadnu perspektivu koja je izrazito usredotočena na retoriku i politike identiteta.

Pristupimo ovom slučaju iz sociološke perspektive. Možemo se zapitati koja je društvena funkcija ovih putopisa. Jugoslavenski putopis – sa orijentalizmima ili bez njih – nikada nije poslužio kao tekstualno opravdanje političkog podjarmljivanja i ekonomskog iscrpljivanja. Upravo suprotno, Jugoslavija je s partnerima u Trećem svijetu sklapala zajedničke modele uzajamne suradnje.

No, vratimo se pitanju retoričke sličnosti između jugoslavenskog i zapadnog putopisa. Francuzi su svoj kolonijalni projekt opravdavali upravo time da moraju pomoći primitivnim narodima da se civiliziraju. Nije li to slično onome kad Jugoslaveni „školuju“ Etiopljane? Na prvi pogled moglo bi izgledati tako, no vjerujem da ipak postoji bitna razlika. Za razliku od Francuza narodi Trećeg svijeta ustraju da se moraju modernizirati sami. Tako i spomenuti Sekelj jasno podvlači da će jugoslavenski agronomi prepustiti mjesto etiopskima – modernizacija mora ostati u rukama Etiopljana.

Nadalje, u imaginariju Trećeg svijeta modernizacija je izrazito optimističan, emancipacijski projekt – samo modernizirane države mogu se politički i ekonomski otrgnuti od bivših kolonizatora. No, priča o modernizaciji je također i priča o jednosmjernom napretku, a kao takva ona uključuje hijerarhiju. Neki su uvijek više, a drugi manje napredni – da ne kažem „primitivni“. I to „grebe“ suvremeno uho. Danas vjerujemo u jednakopravnost svih kulturnih izraza i društvenih oblika: plug nije nadređen traktoru, a strojno oružje koplju. No, također treba uzeti u obzir da iz perspektive globalne periferije, koja se pokušava emancipirati od kolonijalnog gospodara, plug i traktori nisu jednako upotrebljivi.

Retorička nesavršenost i ambivalentnost prošlih globalnih alternativa – uključujući jugoslavenski putopis – ne smije biti razlogom njihova odbacivanja. Nataša Kovačević predlaže da sagledamo ove prošle literarne, kulturne, ekonomske i političke solidarnosti, „while making solidarity uneasy“. Dakle: hrabro se suočimo s elementima prošlih projekata koji nam uzrokuju nelagodu, ali i analizirajmo vlastitu nelagodu ne samo u kontekstu sadašnjeg, već i ondašnjeg vremena i konteksta.

Projekt Trećeg svijeta ugasio se zajedno sa završetkom hladnog rata i raspadom bipolarnog poretka. Njegova ostavština podsjeća nas na zajednički projekt globalne periferije, utemeljen izvan Zapadnih matrica, na praksi i imaginaciji solidarnosti i suradnje. Podsjeća nas i na povijest naše vlastite neovisne intelektualne produkcije i političke prakse. Podsjeća nas, a to danas nije malo, da trenutačni globalni odnosi nisu permanentni i jedini mogući, već da, jednostavno rečeno, može i drugačije.