FORUM TOMIZZA 2025

SIMPOZIJ POHVALA LUDOSTI

ZAJEDNICA TALIJANA “FULVIO TOMIZZA” UMAG

Igor Grbić

“Luđački triptih”

Višestruko osuđivani pedofil postavljen na čelo međunarodne humanitarne organizacije. Uopće, sve glasniji glasovi s vrha koji traže da se pedofilija, kao, naposljetku, tek jedan od osobnih stilova života, ozakoni. Muški studenti ‒ što, naravno, uključuje, i to prvenstveno, one koji se takvima osjećaju ‒ zahtijevaju da se i u muške zahode na sveučilištu osiguraju tamponi. Ta dosta je više bilo kakve diskriminacije!  Učitelj po treći put u zatvoru jer je po treći put odbio za djevojčicu u svom razredu upotrijebiti zamjenicu ono, kakvim se djevojčica osjeća.Grupica putnika zahtijevala na aerodromu da se osiguraju primjerena hrana i sanitarije za njih, pse. Žena privedena jer se pred bolnicom u kojoj je svojedobno pobacila sada molila i time uznemirila javni red i mir. Sud presuđuje da građani sad imaju pravo tužiti liječnike opće prakse koji su svojim pacijentima sugerirali takozvano cijepljenje protiv COVID-a 19 ili ga i izveli ‒ one iste liječnike kojima je ta ista zajednica najsretnijih naroda u povijesti čovječanstva samo koju godine ranije prijetila gubitkom posla ako upravo to ne učine. Svim građanima koji se ne mogu nositi sa svojim fizičkim ili mentalnim problemima država nudi rješenje: eutanazirajte se (maloljetnici ne moraju ni pitati tatu i mamu). Robovi u tzv. Novom svijetu nisu podvrgavani genitalnom sakaćenju, nego “obliku rodne tranzicije”. Roditelje se upozorava da ne dopuštaju svojoj dječici da bacaju kamenčiće u more jer, kao da nas kataklizmične klimatske promjene već dovoljno ne tamane, time ova sudjeluju u podizanju vodostaja svjetskih mora. Odsad će se obradive površine gnojiti i ljudskim tijelima. Zasad samo mrtvim.

Je li ovih desetak recentnijih i nešto manje recentnih vijesti iz dijela svijeta koji je dospio do vrhunca ljudskog razvoja ludost? Ne, to je naprosto zlo, na djelu, izraz jedne anticivilizacije koja se u posljednoj fazi svog samrtnoga hropca izražava i takvim podivljalim simptomima. Ukoliko se ipak radi i o nekakvoj ludosti, to je onda svakako ludost odozdo, infernalna, ludost upravo demonska.

Postoji zatim ludost ovozemaljska. Ludost vodoravna. To su svi oni nesretnici ruke uvučene između dva dugmeta i zatelebani u golemost svog poslanja čije obrise tek naziru s druge strane prozora s rešetkama. Ili bez rešetaka.

Konačno, postoji ludost nebeska. Jedina relevantna ludost. Ludost kao ozarenost duha. Odozgo. Ludost kao ona pavlovska sablazan za svijet, jer iz svijeta iskoračuje i odriče ga se. A ima luđaka i iz perspektive takvih luđaka. Takvu ludost mislio sam isprva ilustrirati primjerima svetih luđaka ‒ ili ludih svetaca ‒ iz svih religijskih tradicija svijeta. Svetaca koji su svojim svakodnevnim životom sablažnjavali i svece. Na kraju sam se ipak odlučio za nešto skromnije, manje enciklopedijsko, a više osobno, dijelom i da pružim protutežu početku ovog izlaganja. Slijedi tako jedno sitno svjedočenje o sitnoj, i ne sasvim namjernoj, mogućnosti da se, trajući unutar ovog svijeta, živi izvan njega, svjedočenje naslovljeno

Od zahoda do ishoda moje nevidljivosti

Ja sam nevidljiv čovjek. Ne samo da, kad me nema, nitko ne primjećuje da me nema, nego nitko ne primjećuje ni da me ima, kad me ima. Kad sam to tek počeo primjećivati, bio sam, naravno, ranjen. Moj je ponos bio pozlijeđen, dostojanstvo i mog postojanja zgaženo i zanijekano. Da ne govorim o, za adolescenta, još daleko presudnijim, praktičnijim problemima kao što je osujećeno samodokazivanje u krugu svojih vršnjaka, među kojima, razumije se, osobito valja izdvojiti vršnjakinje. Kako da te djevojka primijeti kad si neprimjetljiv? Ne znam, nisam bio ni ružan ni kržljav ni sitan ni proziran, a bogme nisam postojao ni u nekakvom infracrvenom spektru svjetla. A opet, iz nekog meni i dalje ne sasvim jasnog razloga, moja se prisutnost – ili neprisutnost – jednostavno nije zapažala.

Ubrzo se, međutim, stala otkrivati i dobra strana moje nevidljivosti. Od prve polovice vojnog roka – a to će reći od šestomjesečne obuke, tog daleko napornijeg i mučnijeg dijela – otprilike desetinu proveo sam u zahodu. Tek povremeno radi pražnjenja organa koji se u njemu već prazne, a uglavnom ne bih li izbjegao jutarnju gimnastiku, raspremanje i ponovno pospremanje kreveta ili ormarića i razne druge oblike iživljavanja koje se službeno vodilo kao jačanje kolektivnog duha i čeličenje svijesti i samosvijesti. Taktika je bila priprosta: odem i ja s ostalima na zahod, samo što ja iz svog više ne izađem. To jest, izađem nakon dvadeset, trideset, možda i pedeset minuta, kad već procijenim da bi sve moglo biti gotovo. A za sve to vrijeme, nitko da primijeti da me nema. Volio bih danas vidjeti snimak, makar i fotografiju tadašnjeg i takvog sebe. Izbrijani mladac u sivo-maslinastoj nošnji, ustreptao za staklima naočala čija ga dioptrija izbacuje u neki drugi svijet dok iz opasača vadi knjigu s umetnutom olovčicom veličine pola palca, u nezagrijanoj kabini s čije je vanjske strane, u dvorištu, temperatura nerijetko bila ispod nule, i sve to nad kakvim čučavcem kroz čije bi se boje tek iznimno probila i bijela. Olovčicom nisam samo označavao i dopisivao dijelove u knjizi, već i nesigurno, a onda sve odrješitije i neminovnije, ispisivao i prve vlastite u riječi izažete misli, ideje, osjećaje. Moji prvi stihovi nastali su tako na wc-papiru. I svaki je od njih, avaj, u međuvremenu odnijela neka druga voda.

Ti intervali milosti za kojih bih bio istrgnut iz one kaljuže besmisla i uznesen – sred zahodske kabine – na prag punine koja me gnječila i privlačila svojom neopisivom, neodoljivom, nemilosrdnom, zadivljujućom ogromnošću – među najpotresnijim su sjećanjima mog života. Ne čudi stoga što sve odonda ja prema zahodu i gajim neko naročito strahopoštovanje. Mislim, razumijem ja sve one ljude koji u nj ulaze jednostavno da obave svoju potrebu, pjevušeći i automatski grabeći već izlizani časopis kraj školjke, ne opažajući ni novo oštećenje na zidu ili vratima, a kamoli blagu orošenost treće pločice slijeva dolje ili prve dvije i pol niti paučine u nastajanju (između ormarića s ogledalom i zida prema hodniku), ali ja s tim ljudima ni u tome nemam ništa. Ja u zahod – u svaki zahod! – ulazim s pijetetom koji se vjerojatno može mjeriti jedino s onim što ga kokoš osjeti nad netom snesenim jajetom. Zato mi ni čišćenje zahoda ne pada teško: to je kao da održavam hram. Samo što se, u mom slučaju, o hramu doista i radi. Laštim pod nad kojim klize bogovi i boginje, stružem gljivice rođene iz njihova daha, uklanjam kojekakve prljavštine koje su tu samo da me podsjete na prljavštine vlastite mi duše pa kružim spužvicom oko školjke kao oko kakve drugima očitije svetinje nad svetinjama i oprezno uvlačim u nju ruku, da u tom sanctumu sanctorum ne povrijedim nedostupnost vrhovnog božanstva žutoj, gumenoj rukavici.

Sada, u zrelim godinama, kad svoj identitet više ne tražim kroz tuđe, bili oni muški, ženski, ili koji već, moja nevidljivost otkriva sve više svojih pozitivnih strana. Istina, u redovima pred šalterima i dalje me preskaču, na pješačkom mi prijelazu ne staju, uzlajalu štenad koja je osjetila moju prisutnost ne udaljavaju od mene, a za kafanskim stolom konobara mogu čekati i satima.

Ali zato danas mogu otići na službeno putovanje, produžiti ga u hodočasničko, makar i turističko, a da me po povratku nitko ne prozove zbog nedopuštenog izbivanja s radnog mjesta. I obratno, ako se od mene očekivalo da odem nekamo, a ja sam zaključio da trebam ostati jer imam dragocjenija posla, ne trebam se skrivati i ulicama svoga grada šuljati se samo noću: na tržnici me u pol bijela dana uočiti neće nitko. A ako me netko čudom i uoči, ja ne paničarim: nema teorije da činjenicu moje prisutnosti na tržnici on poveže s činjenicom da ja u tom trenutku na njoj ne bih smio biti prisutan. Ponavljam, meni to ni dandanas nije najjasnije, ali ispada da se ja krećem kroz nekakav poseban prostor − kao neku plazmu − i u zasebnom vremenu – kao nekom iskrivljenom ogledalu – pa me ima tako da me nema, a nema tako da me ima. Ne mogu to bolje objasniti.

Kako god, ostaje činjenica da sam danas, kao odrastao i samostalan čovjek, ja slobodniji no ikad, da radim što hoću, da ne radim što neću. A nikad nisam tako dobro znao što je ono prvo, što ono drugo! Slobodan sam da živim svoj život, kad to drugi odobravaju, kao i kad to ne odobravaju. Mogu čak – ne radi se o umišljenosti ili zaključku na osnovi tek jednog-dva slučaja – ne biti gdje sam trebao biti, a onda naknadno kazati da sam bio. I sve bude u redu. Odmah povjeruju. Svi znaju da se ne mogu sjetiti da sam bio negdje i kad je sigurno da sam ondje bio. Ako me negdje, nekad, ima, uvijek je moguće poslije tvrditi da sam bio. Ali ako me negdje i nekad nema, tko da stavi ruku u vatru da me doista nije bilo? Znaju da me vide, ali, kad me ne vide, ne znaju da me ne vide. I poslije ih je lako uvjeriti da me nisu vidjeli zato što me jednostavno nisu uočili, među svim onim ljudima, ili onako zabavljeni razgovorom, ili hranom, ili nastojanjem da oni sami budu uočeni. Nisu me dakle vidjeli samo zato što me bilo teško vidjeti. Toliko teško da je bilo nemoguće.

Jasno je dakle da je moja nevidljivost u konačnici jedna od mojih najvećih vrlina. Moj blagoslov. I beskonačno me raduje što moje tijelo ispada nevidljivo baš koliko i moj duh. Taj zahod moga bića, ma koliko bio njegovo najgrublje, najnapadnije okrupnjenje, ne da se uočiti, upravo kao što je nemoguće uočiti – u najdoslovnijem smislu u-oč-enja – i njegov najtanahniji ishod. Drevni ideal suobraženosti duha i tijela. Tijelo kao izraz duha, toliko precizan da mu je već i odraz pa ljušti sa sebe i svoje glavno svojstvo: pristupačnost najcjenjenijem osjetu. Vidjeti, a ne biti viđen, i to bez ogrezlosti u magiju, bez napornog vježbanja i rada na stjecanju čudesnih moći.

S bar jednom od njih ja sam, eto, rođen. I dat ću sve od sebe da s njom i umrem.

Da nitko nikad ne ugleda moj zahod, i mene u njemu.