Lapis Histriae 2026: 

Treća nagrada / Il terzo premio / Tretja nagrada

Maja Klarić
Adamova djeca

Trebat će nam još jedan život nakon smrti,

jer smo ovaj proveli u nadi.

Sadi

              U trenutku eksplozije, u 10.30, učiteljica Marjam na ploču je kredom ispisivala matematički zadatak koji su učenice trebale riješiti u roku narednih deset minuta. Eksploziji nije prethodilo ništa neuobičajeno, prozori su bili zatvoreni jer je vani još bilo hladno i ranojutarnje sunce nije dovoljno grijalo, a početkom veljače ionako je malo ptica koje posjećuju školsko igralište i pjesmom zabavljaju učenice.

              Djevojčice su pozorno slušale, neke još pospane i lijeno naslonjene na laktove, a druge sa spremnim olovkama u ruci. Učiteljica se okrenula od ploče i tek što je htjela izrecitirati upute za rješavanje zadatka, prozori su se zatresli i rasprsnuli, a djeca su se od straha posakrivala ispod klupa.

              Nekoliko minuta potom cijela je škola ležala u ruševinama.

῀

              Širin je naizmjence otvarala i zatvarala oči jer joj nije bilo jasno zašto u oba slučaja vlada mrkli mrak. Nije znala gdje se nalazi i kako to da je najednom u potpunoj tami. Jedina razlika između otvorenih i zatvorenih očiju bila je ta što su je, kad bi podignula kapke, oči blago peckale.

              Oslonila se stoga na druga osjetila i pokušala dokučiti kakav joj to miris ulazi u nos. Prašnjavi i brašnasti zrak lijepio joj se za nosnice i podsjećao je na miris dima kad bi baka i djed pred kućom palili vatru, a ona stajala preblizu i udisala ga. Uvijek su je tjerali dalje od vatre, ali nju je, kao i svako radoznalo dijete, ona privlačila i nije mogla skinuti pogled s plamenih jezika koji su se u zraku raspadali na živahne, treperave vile koje bi brzo pobjegle uvis. Tek kad bi počela kašljati od dima, udaljila bi se od vatre, ali i od bake i djeda koji su ljutito odmahivali glavama.

              Kad je shvatila da je miris koji joj škaklja nosnice miris dima i čestica pepela, osvijestila je i drugo osjetilo. Oko sebe je opipala kamenje nabacano jedno na drugo po nekoj nejasnoj logici i tada se sjetila da je maločas sjedila u svom razredu i čekala upute za zadatak iz matematike.

              Nije ju zabrinulo to što ništa nije čula jer je bila uvjerena da će joj se, jednom kad izbije na svjetlost, vratiti i sluh, odnosno da će čuti dozivanje bake koja ju je u 11 sati trebala pokupiti da ranije iziđe iz škole radi posjeta zubaru.

῀

              Petogodišnji dječak po imenu Isa za to je vrijeme doručkovao s roditeljima za kuhinjskim stolom. Majka mu je izvadila na tanjur pržena jaja i nekoliko datulja umočenih u med.

              Isa je upravo stavio datulju u usta, a oči su mu zasuzile od slatkoće. Datulja je bila mekana i nije ju trebalo žvakati, otapala se na jeziku i miješala s medom. U trenutku eksplozije upravo ju je htio progutati, ali ona mu je od straha zapela u grlu. Majka se uhvatila za glavu i ne znajući što se vani događa, požurila k sinu da ga potapša po leđima ne bi li ispljunuo datulju.

              Lupkala ga je po leđima i govorila: „Dobro je, aziz[1], dobro je. Sve će biti u redu.“

῀

              „Onda, koji Vam je zasad najljepši grad?“ upitao je taksist mladu putnicu vozeći je prema Perzepolisu.

              „Teško je reći“, odgovorila mu je. „Posjetila sam samo Jazd i Isfahan, i nije ih lako usporediti. Jedan je pustinjska oaza, okamenjen u vremenu s onim svojim visokim tornjevima“, reče sanjareći, „a drugi je pravi urbani dragulj, s prekrasnim mostovima i džamijama…“

      Hasan redovito vozi lokalce i turiste od Širaza do Perzepolisa i jedan je od rijetkih koji se ne natječe s drugim vozačima. Vozi polako da može uživati u razgovoru.

      „Ovaj posao radim već 25 godina“, kaže. „Čekam ispred džamije i vozim turiste kamo god požele.“

      Mlada putnica pomisli, i to ne po prvi put, kako joj laska kad je netko nazove turisticom. Nikad prije nije putovala vlastitom zemljom ni istraživala druge gradove. Štoviše, nije se maknula dalje od svog rodnog grada i užeg dijela južne regije. Pomisli kako bi bilo lijepo nastaviti putovati i izvan zemlje, premda je svjesna da joj je to trenutačno nedostižno. Barem dok ne završi studij engleskog jezika, poslije će vidjeti hoće li joj se koja vrata otvoriti. Željela bi postati prevoditeljica s farsija ili profesorica književnosti.

      Hasan nastavi, prekidajući joj tok misli. „Auto mi je iz godine u godinu sve stariji i sve skuplji. Vrijednost novca sve je manja, kao što i sami znate. Imam sve što mi treba u životu, ali to uskoro neće vrijediti ništa.“ Budi se u pet, priča dalje, i vraća kući u devet navečer, ali na njegovu je licu svejedno osmijeh.

              Uz cestu se na klimavim kamionima prevoze žute boce limunade. Agrumi se kotrljaju niz padinu. „Kad dođe proljeće,“ kaže Hasan, „ovdje sve miriše na limune i naranče.“

              „Kako je kod vas?“ upita brzo zatim, no ona ništa ne odgovori, mislima uronjena u pustinjski krajolik koji se nazirao u daljini, ali maštajući još i dalje od njega.

῀

              Da se mogla orijentirati prema glasovima, Širin bi otišla potražiti svoju prijateljicu koja je sjedila s njom u klupi još od prvog razreda. Ali kako ništa nije ni čula ni vidjela, mogla je samo pipati oko sebe i nadati se da će uskoro doći do nekog izvora svjetlosti prema kojem će se orijentirati.

              Uspjela se pridići na noge, ali budući da je tlo pod nogama bilo sačinjeno od hrpe nabacanog kamenja, bilo je teško održati ravnotežu i ostati stajati uspravno, pa je odlučila kretati se na sve četiri. Instinktivno je krenula u jednom smjeru ne znajući je li se tako zaputila prema školskim vratima ili školskoj kantini koja se nalazila u potpuno suprotnom dijelu zgrade.

              U jednom je trenutku dlanom dotaknula nešto mekano i toplo. Obuzeta adrenalinom nije se preplašila i nije podignula ruku s mekane podloge. Dlanom je pratila tkaninu sve dok nije napipala tešku drvenu gredu. Pokušala ju je podignuti, ali greda je bila nepomična, kao i tijelo na koje se naslanjala, toplo, ali ugašeno tijelo.

              Povukla je dlan k sebi i počela dozivati prijateljice iz razreda: „Sahar! Zeinab! Ava!“          

              Odgovora nije bilo. Najednom se osjetila tako užasno samom, kao da je svih i svega na ovom svijetu nestalo i ostala je samo ona, zatrpana prašnjavim ruševinama.

              Baka će se pitati gdje je.

῀

              U Širazu, glavnom gradu pokrajine Fars, nalaze se mauzoleji dvojice najvećih iranskih pjesnika, Hafiza i Sadija, koji su s vremenom prerasli ne samo u mjesto pjesničkoga hodočašća već i omiljene turističke atrakcije. Obje su grobnice u početku bile mnogo skromnije, Hafizova je izgrađena 1452., a Sadijeva krajem 1860-ih, ali danas su to prekrasna zdanja okružena bogatim vrtovima. Pored njihovih grobnica Iranci ne traže samo ljepotu i inspiraciju, već i savjete za svakodnevni život. Nasumično otvaraju Hafizov Divan i iz prva dva stiha koja ugledaju iščitaju svoju sudbinu.

              Kaže se da svako iransko kućanstvo posjeduje dvije knjige: Kuran i Divan. Čak i Hafizovo ime znači „onaj koji je naučio Kuran napamet.“ U Divanu Hafiz uglavnom piše o ljubavi i vinu, ali i o licemjernosti religioznih autoriteta. Upravo se zbog toga oduvijek smatrao kontroverznim i omraženim među vlastodršcima, no to je ujedno i razlog zašto ga narod voli.

              U ovoj je zemlji sve u stihovima i simbolima, zato se mladoj putnici toliko sviđa putovati i otkrivati slojeve priča i povijesti. Ona nijedan odgovor ne nudi isprve. Svaki kutak, svaka pločica, svaki broj ima svoju skrivenu poruku. Ako se malo bolje zagleda, primijetit će da je sve simbol nečega i da ima svoju priču. Svoju pjesmu. A kad pronađete ključ za simbole, značenje eksplodira najrazličitijim interpretacijama.

              Premda je Hafiz poznatiji u ostatku svijeta, mlađa populacija bolje razumije Sadijeve poučne pjesme i lakše se povezuje s njim. Sadijevi aforizmi pozivaju na univerzalnu ljubav i uklanjanje svih barijera među ljudima što se najbolje vidi na primjeru njegovih najpoznatijih djela Vrt ruža[2] i osobito Adamova djeca[3]. To je ujedno i pjesma koju je mlada putnica rukom ispisala na prvu stranicu svoga dnevnika, ali koja se osim na toj stranici nalazi i na još jednom važnom mjestu u svijetu, tisućama kilometara dalje, preko čitavog oceana, naočigled svima, ali i od svih zaboravljena.

Ljudska su bića dijelovi cjeline,

stvorene od jednoga bitka i duše.

Ako jednome dijelu naneseš bol,

i drugi će dijelovi patiti.

Ako nemaš suosjećanja za ljudsku patnju,

onda se ne možeš nazivati čovjekom.

῀

              Gradić Minab u regiji Hormozgan tipično je mjesto na jugu zemlje. Stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivredom i proizvodnjom datulja koje se otpremaju u veće gradove. Isin djed Jafar ima najveće imanje datulja u selu. Vrt s datuljama je golem, to je prava džungla u kamenoj pustinji, oaza mira. Često s njim šeće između palmi i sluša njegove priče.

              Lokalno stanovništvo vjeruje da stablo datulje može umrijeti samo ako mu se odreže „glava” ili ako se utopi u obilnoj vodi. Vjeruju i da, ako jedno stablo datulje umre, stablo pored njega, njegov životni pratitelj, također umire. Kad se jedno stablo razboli i počne venuti, drugo se pogne i osuši pored njega.

              Za njih to nisu legende već činjenice, a stabla datulja smatraju svetima. Kada stablo ne daje ploda, zemljoposjednici ga dođu zagrliti, reći mu da ga vole i zamoliti da rodi.

              Isa je znao izmišljati različite priče o prijateljstvima između stabala koja je djed s tolikom ljubavlju njegovao. U jednoj je priči zamislio kako jedna palma čitavu noć pripovijeda drugoj priču o njihovu prijateljstvu, da je utješi dok ne svane dan i ne kucne čas pozdrava. Još nije bio naučio pisati, ali pripovijedanje mu je jako dobro išlo. U kasno poslijepodne sjedio bi među palmama i govorio im.

῀

      „Aziz,“ reklo je jedno stablo drugome, „stiglo je vrijeme da se pozdravimo. Prije nego što se sunce popne na nebo, ispričat ću ti sve čega se sjećam, da ta sjećanja poneseš sa sobom u drugi svijet.“

      Jedna je palma pričala drugoj o tome kako ju je gledala kako raste dok je još bila visoka svega jedan metar. Budući da dugo godina nije davala ploda, vlasnici imanja bili su zabrinuti. Vlasnikova je žena svake noći dolazila grliti stablo i govoriti mu da ga jako voli. Međutim, stablo nikako nije rađalo. Cijelo je selo govorilo vlasniku da ga treba posjeći, ali on je uporno odgovarao: „Pričekat ćemo još jednu godinu.”

      Godine su prolazile. Čak i kad su mnoge druge palme bile posječene, vlasnik je odbijao posjeći palmu koja nije rađala.

      Jedne je noći vlasnikova žena došla preklinjati palmu da rodi jer je načula radnike kako govore da će je sutra sigurno posjeći jer bi se na njezinu mjestu mogla posaditi nova, zdrava palma koja će dati mnogo datulja. Žena je sjedila u dnu stabla, molila ga i plakala.

      Ujutro, kad su radnici već počeli ulaziti u vrt sa sjekirama u ruci, visoko među granama datulje su blistale kao suze.

῀

              Isa je bio povučen i tih dječak, i nije imao bliskog prijatelja kojeg bi volio onoliko koliko su se stabla međusobno voljela. Možda je zato i ispredao tolike priče o njihovim prijateljstvima, jer je osjećao da im pripada. U vrtu s palmama nikad ga nije tištio teret usamljenosti i nikakvi mu prijatelji nisu nedostajali. Osjećao je da su ta visoka i nedohvatljiva stabla njegovi pravi prijatelji i svake ih je večeri grlio kad bi se rastajao od njih. Kao i palme jedna za drugu, i on bi dao život za bilo koje od tih stabala.

              U trenutku eksplozije, Isa nije pomislio ni na majku ni na oca, ni na djeda ni na baku. Sjetio se svojih palmi i ponadao se da im se ništa nije dogodilo.

῀

              U 11.30 majke i očevi stajali su pred razrušenom školom i zapomagali. Jedina koja nije zapomagala bila je Širinina baka, nijema od osjećaja krivice. Isti taj osjećaj krivice od kojeg su joj riječi utišane, a suze presušile natjerao ju je da se baci na gromade kamenja i počne bjesomučno kopati.

              U podne je pred školom već ležalo trideset malenih tijela prekrivenih crnim vrećama. Naknadnim prebrojavanjem, rečeno je poslije na vijestima, utvrđeno je da je stradalo 165 djevojčica.

῀

              Isin otac bavi se prijevozom datulja. Nakon branja, datulje se transportiraju u skladišta gdje se sortiraju i pakiraju, a zatim ih se u rashladnim vozilima, na kontroliranoj temperaturi, prevozi do grada Bandar Abbasa, udaljenog oko stotinu kilometara, glavnog grada pokrajine Hormuzgan i najvažnije luke u zemlji za kontejnerski transport.

              Isa je s roditeljima u dnevnom boravku, sklupčan duboko u zagrljaju ustrašene majke, kad im zazvoni telefon. Otac se javi i dugo šuti, pozorno slušajući glas s druge strane linije. Njegov izraz lica ne odaje ništa o naravi razgovora. Nakon nekog vremena smrknuto kaže: „U redu“ i prekine poziv.

              „Dogodila se eksplozija u školi“, kaže jedva čujno, a majka problijedi. „Moram ići. Okupljaju ljude s rashladnim vozilima. Mrtvačnica je puna.“

              Majka snažno zagrli Isu, iako bi najradije i sama potrčala prema školi.

῀

              U trenutku eksplozije, mlada je putnica stajala u Ružičastoj džamiji u centru Širaza. Ljepota toga zdanja i zrake sunca koje su se lomile u nijansama roze, narančaste i zelene istovremeno su je punile i uzbuđenjem i mirom. Oduševljenje novim krajolicima i mjestima koje je posjećivala ulijevalo joj je nadu ne samo u vlastitu svijetlu i slobodnu budućnost već i da će sve biti u redu sa svijetom. Svijet koji u sebi sadrži toliko ljepote, toliko tisućljetne umjetnosti, ne zaslužuje biti zgromljen, ne zaslužuje smak u pepelu.

              Eksplozija udaljena više od 600 kilometara nije se čula, ali vijest o njoj brzo je doputovala u sve kutove zemlje. Izišavši iz džamije odmah je primijetila paniku među ljudima. Ulice su se ubrzano praznile. Zaustavila je jednu ženu i pitala je što se događa. Kad je čula o kojem je gradu riječ, izgubila je svijest i srušila se na tlo.

῀

              Iznad šarenih murala drveća i cvijeća, iznad razbacanih knjiga i bilježnica diže se crni dim. Pod prozorima smrskanim silinom eksplozije, razbacani su ostaci nekadašnjeg dječjeg igrališta. Žuti tobogan prikliješten je spaljenim zidom, a malene stolice bez nogu leže svuda uokolo.

              Među tom prašinom i žbukom, stara žena šutke kopa. Uskoro, snažne je ruke podignu i udalje od epicentra nesreće te je odvedu do mjesta gdje ostali roditelji sjede ili kleče na tlu, moleći se da ugledaju svoje dijete, živo i zdravo, nadajući se da će se ono izvući iz ruševina, pogledati kroz procjep među kamenjem kao kroz školski prozor i veselo im domahnuti.

              Ali djeca ne izlaze iz škole već bivaju iznesena, a maleno igralište uskoro više nije dovoljno veliko.

              Kad Isin otac zakoči pred školom u velikom bijelom kamionu, baka pokrije lice dlanovima i gorko zaplače.

῀

              Pola sata poslije mlada se putnica osvijestila i shvatila da se nalazi u nepoznatoj kući. Pored nje je sjedila starija žena, sa zabrinutim izrazom na licu.

              „Alhamdulillah![4]“ reče pljesnuvši rukama. „Osvijestila si se. Jesi li dobro?“

              „Što se dogodilo?“

              „Na jugu je jedna škola stradala u bombardiranju“, odgovori joj žena. „Kad sam ti to rekla, srušila si se.“

              Djevojka je brzo ustala, zahvalila ženi na pomoći i izjurila van. Pokušala je nazvati roditelje, ali nitko joj se nije javljao na telefon. Trčala je do autobusnog kolodvora ne bi li pronašla kakav prijevoz do Minaba premda je znala da će to u ovom trenutku biti vrlo teško. Promet je i inače bio spor i kaotičan, a sad će samo postati još gori.

              Sjetila se svoje sestrice i pala ničice, preklinjući nebo da je spasi.

῀

              Širin je kopala i kopala, ali nije osjećala da čini ikakav pomak. Mrak je i dalje bio potpun, nikakvih zvukova nije bilo. Postajala je sve umornija i pospanija od gustog i teškog zraka koji je udisala. Pomislila je na roditelje i zapitala se što bi joj oni savjetovali u takvoj situaciji. Da se ne miče i štedi snagu? Ili da se kreće i pokuša naći izlaz? Nije si mogla predočiti njihov odgovor i savjet, ali razmišljajući o njima, živo je osjetila kako je grle. Opustila se u njihovu zagrljaju i na trenutak joj se učinilo da je sve to samo ružan san i da će je Isa uskoro probuditi skačući po njezinu krevetu i govoreći joj da je vrijeme za školu.

              Zatim se sjetila svoje starije sestre koja je nedavno otišla na svoje prvo veliko putovanje, pa joj je i to dalo malo snage da se pokrene. I ona je jednoga dana htjela poći njenim stopama, studirati, putovati. Bili su to veliki snovi, ali i svijet je velik, stanu snovi u njega.

              Ne želeći rasplinuti prizore koje je zamislila i koji su joj ulijevali nadu, nevoljko je otvorila kapke. Krajičkom oka u jednom je kutu ugledala svjetlost i oprezno krenula prema njoj, četveronoške, usredotočeno. Ako uspije doći do te rupe, znala je da će sve biti u redu i vratit će se svojoj obitelji.

              Kad se konačno dovukla do tamo i provirila kroz rupu kroz koju se samo malena glavica mogla provući, svjetlost je bila zasljepljujuća. Širin ništa nije vidjela, ni baku koja je čeka, ni oca ni majku ni Isu, ali nekako je znala da je kraj.

῀

              U Sadijevom mauzoleju na samom rubu Širaza, u tišini čempresa i cvijeća, mlada je putnica nijemo sjedila na drvenoj klupi. Ni o čemu drugome nije mogla razmišljati osim o jednoj pjesmi koja joj nije davala mira. Učinilo joj se tada da je sve u što je vjerovala pogrešno, da umjetnost i ljubav ne mogu spasiti svijet, da je poezija samo prolazna utjeha i tlapnja očajnika, da ništa nigdje napisano neće ostati tamo zauvijek, i da ne znači ništa.

              Ta Sadijeva pjesma o kojoj je razmišljala, koja ljude promatra kao udove istoga tijela, zapisana u njenom dnevniku, upisana je i na ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Svojedobno ju je i jedan američki predsjednik recitirao obraćajući se iranskim vođama. Ona, na koncu, predstavlja ciljeve kojima bi cijeli svijet trebao težiti. Pred mauzolejom pjesnika koji je živio prije osam stotina godina, djevojka je razočarano razmišljala o tome kako se stihovi jednog od najvećih iranskih pjesnika nalaze pred zgradom najvećeg američkog grada te kako je poezija možda i mogla spasiti svijet, ili ga barem smekšati, ali nitko se na nju nije osvrnuo, nitko je se nije sjetio prije lansiranja krstareće rakete u kojoj su stradale tolike kćeri, tolike sestre.

              Sjetila se i Rumija, voljenog diljem svijeta, jednako zaboravljenog u tom trenutku.

Zašto se trudiš

otvoriti vrata među nama

kad je cijeli zid

iluzija?

              U tom je stihu, umjesto nade, sada vidjela samo očaj. Od svega na svijetu, zaključila je rezignirano, što bombe mogu razoriti, neprobojna je samo iluzija.

---

[1] Perzijski, aziz = dragi

[2] Perzijski, Gulistan

[3] Perzijski, Bani Adam

[4] Arapska fraza koja se koristi i u perzijskom jeziku: Hvala Bogu