Ove godine pozvali smo autore da nam se s kratkom pričom jave na natječaj s temom: ORIENT EXPRESS. Stručni žiri, koji čine spisateljice Laura Marchig i Tea Tulić te pisac Goran Vojnović,utvrdio je da je na 21. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae, koji organizira Forum Tomizza, ove godine pristigla 151 priča na hrvatskom, slovenskom, talijanskom, bosanskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Ove godine dodjeljuju se tri nagrade. Žiri je odlučio da PRVU NAGRADU dobije Alena Begić (Ljubljana) za priču „S prozora“. Prva nagrada Lapis Histriae 2026 iznosi 1.000,00 eura. Artefakt prve nagrade Lapis Histriae 2026 rad je kipara Ljube de Karine. DRUGU NAGRADU (600,00 eura) dobila je Aida Šečić Nezirević (Sarajevo) za priču „Bijeli pijesak“. TREĆU NAGRADU (400,00 eura) dobila je Maja Klarić (Umag) za priču „Adamova djeca“.

Priče izabrane za knjigu Lapis Histriae 2026

U finale 21. natječaja Lapis Histriae uvršteno je 13 priča i sve će biti objavljene u knjizi Lapis Histriae 2026 koja će do kraja godine izaći u nakladi Gradske knjižnice Umag. Uz nagrađene, u knjizi će se moći pročitati i sljedeće priče: „Munka Multa“ Stipe Jurete (Zagreb), „Voda u boci“ Jasmine Bobovac (Valjevo), „Grlice“ Mime Juračak (Sisak), „Notte nel deserto“ Roberte Dubac (Vermezzo con Zelo, pokraj Milana), „Nemi vek“ Borisa Volodera (Obrenovac), „Vlak bez pruge“ Martine Vlahov (Zadar), „Arestan“ Korane Svilar (Zagreb), „Mešano na žaru“ Ane Jane Špiletič (Kopar), „Uspravni pad“ Beke Mitić Ristić (Niš) i „Smrt u Orient Expressu“ Almira Alića (Sarajevo).

Obrazloženje nagrada

PRVA NAGRADA

U priči „S prozora“ Alene Begić, u bezimenom bošnjačkom selu uzdiže se četverokatnica, koju su direktor škole Arif i njegova supruga učiteljica Elma podigli, kako se kaže nekoliko puta u priči, „na leđima seljaka“. Svoj elitizam ovaj bračni par pokazuje i prezirom prema „seljačkim“ bošnjačkim imenima, pa se njihovi sinovi zovu Soni i Dario. Njih će se dvojica u gradu Rijeci, koji se cijelom selu čini poput praga na kome počinje Zapad, školovati za liječnika, odnosno inženjera.

Uspon i pad ove „uklete kuće“ posredovani su nam kroz perspektivu mlade pripovjedačice, koja od svog djetinjstva zajedno sa suseljanima prati događaje u toj kući – s prozora. U priči se redaju dženaze članova elitističke obitelji: umire Arif, za godinu dana Elma pa zatim od posljedica pada na kućnom stepeništu i njihov sin, liječnik Soni. Dario, koji je prije postao psihički bolesnik, ostaje sam u kući.

Ovako prepričana radnja ne čini se podlogom za satiričnu priču, a priča „S prozora“ je upravo to, pa i više od toga: crnohumorna, groteskna priča, pravi vatromet očuđujućih narativnih postupaka, ciničnih i sarkastičnih obrata, priča koja u svojim detaljima, figurama, prizorima dovodi u pitanje polazište i karakter orijentalističkih projekcija. Izvor fascinantne dvosmislenosti, štoviše višeznačnosti ove priče infantilna je pripovjedačica koja kroz priču odrasta i postaje sve nametljivija. U početku prenosi seosko gnušanje nad dekadentnim životom elitne obitelji, da bi pri kraju maštala o svom spasonosnom prelasku u „ludu kuću“ i životu s Darijom. Ova proturječna pozicija pripovjedačice omogućuje snažnu dijalogizaciju sukobljenih stavova, palanačkih i modernih, „istočnih“ i „zapadnih“; ona postaje zrcalo specifične samoorijentalizacije seoske zajednice. Seosku zajednicu u ovoj priči odlikuje mentalitet ogovaranja, skučeni i podmukao palanački duh, koji istovremeno zavidi bogatstvu i omalovažava elitističke pojave i „zapadnu“ modernizaciju.

Priča „S prozora“ Alene Begić ne daje nikakve odgovore i ne dijeli lekcije, ona naprosto duhovito i razorno britko dovodi sve u pitanje, osobito poslovičnu narodnu mudrost koja se na kraju prokazuje kao – glupost.

DRUGA NAGRADA

U priči „Bijeli pijesak“ Aide Šečić Nezirević pratimo dinamiku zbližavanja, ulaska u brak i, na koncu, razilaženja Dihyje Silahtar, Alžirke turskog porijekla iz Constantine i Faruka, Bošnjaka iz Travnika. U nizu kratkih prizora, jezgrovitim, ekspresivnim rečenicama, autorici je uspjelo pokazati kako se žena oslobađa patrijarhalnih okova ne samo vlastite obitelji nego i onih obitelji supružnika. Pitanje jezika u ovoj priči ima veliku važnost. Budućeg supruga Faruka Dihya upoznaje preko društvenih mreža dopisujući se s njim na engleskom jeziku. U Bosni, međutim, ona želi naučiti njegov materinji jezik i ne samo to, želi studirati i postati prevoditeljica. Usprkos protivljenju i odsustvu potpore u obitelji, Dihya nastavlja svoj put, brak se raspada, a ona se kao samohrana majka nastanjuje u Sarajevu, gdje se zapošljava u veleposlanstvu vlastite zemlje. Time joj se mogućnost života posvećenog prevođenju i putovanju u potpunosti otvara.

Prizore Dihyjine priče autorica povezuje kontinuiranim unutarnjim dijalogom glavne junakinje s njezinim prerano preminulim ocem, čija je ona bila mezimica i čije snove svojom upornošću ostvaruje. Autorici Aidi Šečić Nezirević uspjelo je ovom pričom iz temelja potresti, dapače izokrenuti sliku patrijarhalnog Istočnog svijeta i stvoriti samosvojan, upečatljiv lik suvremene žene, žene kao što je Dihya.

TREĆA NAGRADA

U priči „Adamova djeca“ Maje Klarić isprepliću se tri narativne linije koje nam približavaju sudbinu djece jedne iranske obitelji iz Minaba u trenutku kada je njihovu osnovnu školu pogodio američki projektil, 28. veljače 2026. godine. Pratimo borbu za život djevojčice Širin koja oslijepjela i oglušila od eksplozije traži izlaz iz školskih ruševina. Snagu joj daje živa slika brige i ljubavi njezinih roditelja, posebno mlađeg brata Ise i starije sestre koja se u tom trenutku nalazi na svom prvom velikom putovanju, u obilasku spomenika iranske kulturne baštine.

Lik starije sestre, koju pripovjedačica naziva „mladom putnicom“ unosi potresnu refleksivnost u radnju ove priče. Vijest o napadu na njezin rodni grad zatiče je u Širazu i ona sjedeći u mauzoleju velikog klasika perzijske književnosti Sadija pada u duboku rezignaciju. Sadijevi i Rumijevi stihovi koji stoljećima povezuju Istok i Zapad, nadahnjuju svoje čitatelje i šire svijest o povezanosti svih ljudi i svih živih bića, njoj se sada čine kao „prolazna utjeha i tlapnja očajnika“. Simboli kozmičkog zajedništva se zatamnjuju, štoviše dobivaju obrnuto značenje. U suptilnom i bolnom zapletu ove priče u kome se izmjenjuju svjetlost i tama, autorica Maja Klarić kao i Sadi u istoimenoj pjesmi „Adamova djeca“ priziva univerzalizam empatije: „Ako nemaš suosjećanja za ljudsku patnju, onda se ne možeš nazivati čovjekom“.

Kratke biografije dobitnica nagrada

Alena Begić rođena je 1997. godine u Njemačkoj, a odrasla u Tržačkim Raštelima (BiH). Magistrirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, gdje trenutno pohađa i doktorski studij. Njezin književni prvijenac, zbirka kratkih priča pod naslovom „Dan za ispravljanje“, objavila je zagrebačka izdavačka kuća Durieux 2022. godine. Na slovenskom jeziku zbirka je objavljena ove, 2026. godine pod naslovom „Dan za izboljšave“ u prijevodu Klarise Jovanović (izdanje Cankarjeva založba). Alena Begić dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču i prva je autorica koja je dva puta dobila nagradu Lapis Histriae (prvu nagradu dobila je 2023. godine). Književna je kritičarka ljubljanskog Radio Študenta te članica slovenskog PEN centra. Uz akademski i književni rad, dugi niz godina posvetila je izučavanju klasičnog orijentalnog plesa.

Aida Šečić Nezirević rođena je 1978. godine u Zenici, a odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Objavila je četiri knjige: „Lutke“ (nagrada Zaklade „Fra Grgo Martić“ za poetski prvijenac, 2011.), „Vraćanja“ (roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH 2020.), „Kako se mame igraju žmurke“ (poezija, specijalno priznanje IK Presing, 2024.), „Lutke u prozi“ (priče, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2026.). Dobitnica je brojnih nagrada za prozu i poeziju, dva puta je bila u užem izboru za nagradu Lapis Histriae. Živi u Sarajevu.

Maja Klarić rođena je 1985. godine u Šibeniku. Piše poeziju i prozu, a radi kao urednica i književna prevoditeljica. Organizira pjesnički susret Šumski pjesnici u Istri i rezidenciju Vesna Parun na otoku Zlarinu. Dosad je objavila četrdesetak prijevoda i osam autorskih knjiga. Dobitnica je priznanja „Đurđa Mesić“ (2023.) koje Hrvatsko čitateljsko društvo dodjeljuje za izvanredan doprinos u poticanju čitanja i pismenosti. Njezina knjiga „Deset dugih dana“ dobila je 2024. godine Nagradu Joža Horvat koju Hrvatsko društvo pisaca dodjeljuje za najbolji putopis, a našla se i u finalu za Književnu nagradu Predrag Matvejević. Sredinom 2020. godine pokrenula je projekt Bookmobil, putujuća knjižara te počela putovati Hrvatskom u renoviranom kombiju, promovirajući književnost i ljubav prema čitanju. Živi u Barboju pokraj Umaga.